Sve više je nad ovim pomamljenim svijetom onih crnih Veličkovićevih ptica. Sve manje je vedrih raznježenih impresionističkih boja. A romantizam, šta to bješe?
I nema više razigranosti, a previše je krvavih igara.
Zatrpavaju nas besmislicom i beznađem, lome nam putokaze, utiru puteve, zavode nas u lavirinte.
Minotauri su nam domaćini i dohodnici…
Kao da smo galioti lancem prikovani za ludu lađu. Kao da smo pseta na lancu i ćorave ptice na tuđem nebu. Ili smo izmoždeni pajaci sa kapama dvorskih luda zagledani u trepćuća sokoćala što nas plave glibom nevida.
I kiše, beskonačne kiše, i bujice, pomahnitale smućene vode, i lažljive riječi onih koji su zavjetovani istini, riječi ubojite, riječi-kuršumi, riječi gore od nemilosrdnog neba, opasnije od crnih bujica, ozvjerenije od divljih voda.
A nema ni loga, ni budžaka, ni pristaništa, ni sidrišta, ni izvora, ni utoka…Čini se nema.
Svuda će nas pronaći Veličkovićeve graktave crne ptice. Odsvuda naviru nagrđena Bošova obličja. Kao da su nam došli Kafkini dželati–razvodnici da nas kao krivce bez krivice privedu pravdi bez pravde.
Tako se Kafkin dvadeseti vijek kao gladna zmija protegao na dvadeset i prvi i vratio ga u devetnaesti… Čini nam se. Samo nam se čini, varljivo se nadamo.
Ili je svaki vijek, otkad je svijeta i vijeka, kafkijanski i orvelovski, vijek kreštavih Veličkovićevih ptica, vijek nacerenih Dadovih lobanja?
Vrijeme pogdjekad zaslađeno urnebesjem rableovske zabave, bućkurišem ničeovske gordoljubivosti i bulatovićevskog smiješnog bola, hoće li ikada proći?
Umjesto da zapale svijeću, mrakom rastjeruju mrak, bezočni vladari zemlje, svirepi uzurpatori neba.
Pokušavamo otvoriti prozor na fortici bez prozora, na zidini u kojoj je puškarnica jedini vidik i prozor u svijet.
Nema dana koji mi želimo, nit blaženstva za kojim čeznemo…
Opet je neman puštena, pentagonska zvijer, opet iznad sluđenih glava lete bombarderi, opet se ratuje u ime mira, opet se laže u ime istine, opet se ubija u ime života. Zakon profita, logika vojne industrije, crna nafta važnija od crvene krvi. Sve u ime sadašnjosti i budućnosti koja nikome više nije važna. U inat prošlosti, po protokolu naopakog nauka. Uzmi im život, jer ne znaju da žive. Porobi im slobodu, ne znaju da je koriste.
A naši mali kapetani, mini-kormilari, privezali svoju natrulu džunkicu za veliki crni brod što rasjeca crnu pučinu ovoga svijeta.
Kad veliki zareži, mali zalaje. Kad veliki otvori čeljust, mali ugrize. Kad velikog zasvrbi, mali se češe. Kad se veliki počeše, mali udara. U ime velikog. U ime laži. U ime zla.
Fašizam sa zapada prenose na istok. Istoku uzimaju pravo da se raduje Suncu. Suncu žele da oduzmu pravo da izlazi na istoku. Podvaljuju fašizam onima koji su ih fašizma oslobodili. Podmeću klince i raspeće onima koji su na krstu razapeti, prave od svijeta Golgotu tražeći u jagnjetu crnoga đavola.
Đavolčiće su ubili i stvorili stotine đavola u svojoj orgiji zla. U ime čovjeka. U ime čovjeka bez Boga. U ime raščovječenog Boga. U ime oboženog nečovjeka.
I tako odvajkada, a sada više nego ikada, jer sada očiglednost zla sluti neminovnosti propasti.
Od onih koje su gurnuli u jamu traže da slave ruku i dušu ubioca. Onima kojima su oduzeli krštenicu oduzimaju i pravo na smrt. Jer smrt nije nestajanje. Pa zašto bi gospodari ludoga svijeta nekome darivali smrt kad ga mogu osuditi na nestanak… Nije vas bilo. Nijeste se ni rodili. Ne možete ni umrijeti… Vi ste, osim nas, vaših neprikosnovenih vođa, vaših titana, statistička ništica u našem kosmičkom vrtu. Kamičak u pentagonskoj cokuli koja gazi lice svijeta. Koja je zaognjila vrišteću mržnju i bezvjerni vjerski fanatizam na bliskoistočju…
Ipak, otresi se crnila, dobri moj. I pokušaj ono što i sam pokušavam. Zgrabi i ne puštaj svetu tapiju ljubavi. Prigrij je svojim srcem, stopli je dušom svojom. I zapitaj se čovječno, ljudski ponavljajući Popine riječi:
Da li ću moći na ovom nepočin-polju da ti podignem šator od svojih dlanova…
I biće ti odmah bolje.
Čak i ako je tužno…