Misao i poetsko stvaralaštvo, jednog od najvećih pjesnika u istoriji Crne Gore, Njegoša širila se pod uticajem njegovih estetskih doživljaja sa putovanja. Venecija, Serenissima Repubblika di Venezia, opisana je u duhovitom govoru vojvode Draška u Gorskom vijencu na jedan po svemu specifičniji način. Cilj mi je da pokažem da je Njegoš koristio komično da pokaže nadmoć mentaliteta nad naprednijom Mletačkom civilizacijom. Razlog leži u tome što pjesnik pored postavljanja venecijanske umjetnosti, kao vladar ima veliki otpor prema njenom političkom djelovanju. Osobina Njegoševog jezika je polifoničnost, što pruža velike mogućnosti za različita tumačenja. Vladika je prvi put boravio u Veneciji 26. marta 1844. godine[1]. Njegov lični izvještaj u Bilježnici razlikuje se od Draškovog “viđenja“, no ipak možemo zaključiti da književni junak izražava bar djelić, one druge strane venecijanske, koju je Njegoš u najintimnijim kutovima duše osjećao. Iz susreta Njegoševih sa Venecijom, opisanim u kratkim zapisima u Bilježnici, saznajemo da je obišao Veneciju, u gondoli ili pješice, u pratnji ruskog konzula, razgledajući duždevu palatu, peo se na zvonik Sv. Marka, posjetio podzemne tamnice, premjerio most “Ponte – Rialto“ dug 187. nogah a širok 43, obišao palac Man Frinov. Cilj Njegoševog dolaska u Veneciju je pokušaj nabavke topova, kako bi od Turaka preuzeo ostrva Vranjinu i Lesendro. Boravak u srce Mletačke republike, venecijanske palate, umjetnička djela, Ponte Rialto, oduševljavaju mladog pjesnika koji je rano počeo da razmišlja o smrti, životu, istoriji … Možemo zaključiti da je “Serenissima Repubblika di Venezia“, kao država koja je postojala od IX do XVIII vijeka, i obuhvatala dio teritorije Crne Gore, zaokupljala pjesnikovu pažnju.
U pratnji ruskog konzula on obilazi Veneciju; zapisujući u sažetim crtama informacije o znamenitostima koje su najviše zaokupile njegovu pažnju. Posebno je most Rialto, koji je do XIX vijeka bio jedini most na Velikome kanalu, svojom ljepotom, privlačio njegovu pažnju. Inače Ponte Rialto sagrađen je u drvetu u XII vijeku, po sredini se otvarao da bi propustio brodove. Zamijenjen je teškim kamenim mostom Antonija de Ponte (1512 – 1597) krajem XVI vijeka. Ovaj most sa lukom dužine 48 m2 širine i 7,5 m visine oslanja se na više od 10.000 šipova.
Iz Njegoševe “Bilježnice“ saznajemo da je smješten u lokandi “Lione bianca“ na Velikome kanalu. Piše da je sa “la Fenestra magiore di Palazzo“ lijep pogled k moru i na pjacu “dei schiavoni“. Njegoš otkriva Veneciju, njenu ljepotu i čaroliju, posmatrajući sa Kanala Grande, glavne arterije grada, palate i crkve. Obilazi Duždevu palatu i zapisuje: “115 duždah bilo je svega u Mletkama; prvi je bio Pavlolušio Anafesto a poslednji Ludoviko Marnin, njima se vlada ukinula 1797. god. 12 maja“[2]. Zatim pominje Dužda Marino Foljieri, “kome su odsjekli glavu 1354. godine, na glavne ljestvice pred palatom zbog svojih republikanskih uvjerenja ili političkih intriga“. Taj podatak umetnuće kao istorijski predložak u Draškov ironijski govor:
“Grbičić se meni kunijaše
da su jednom žbiri i špijuni
oblagali jednoga principa
pred senatom i svijem narodom
i da su mu glavu otkinuli
baš na stube njegova palaca.
Kako ih se drugi bojat neće
kad mogaše oblagati dužda!“
(G. V. 1520 – 1528)
Prema Draškovom svjedočenju: “Kolike su s kraja na kraj Mletke / tu ne bješe nijednoga čojka / jedan drugog koji ne držaše / za tajnoga žbira i špijuna“. O političkoj kulturi Mletačkoj[3] u kojoj je nadzor nad zastrašenim građanima, politički probitačan, Njegoš je imao izgrađeno mišljenje.Tajni doušnici, potkazivači i spletkaroši, kontrolišu svaku riječ ili glasno izgovorenu misao, spremni na podlosti i izmišljanje krivica.
U januaru 1850. Njegoš posjećuje Duždevu palatu; opisujući svoju posjetu, kratko saopštava: “Moj ulazak u palatu i primječanije na statue i obraze od mramora; Imperator rimski Trajan bez nosa crnoga obraza, imperator Kaligula leži žalosno pri zidu; grabljivi Paris ćuti zablenut u ćošak bez pô nosa, Jupiter bez očih, Ulis slomjenijeh nogah. Tragedija i Komedija, dvije statue svetog Joana od Akre, mračne i pokrite prašinom“[4]. Njegošev doživljaj mramornih kipova, slavnih vladara je “žalosno sobranije bogovah u polubogovah“. Ovo groblje načetih skulptura, deformisanih statua Cibela i Minerve, odgovara Njegoševom opštem utisku: “Venecija se vidi sa zvonika svetog Marka kao gomila crnih klijetakah, izbačenih burom u morske lužine; odande čovjek vidi kakvu je žalosnu kabanicu oblačila“[5].
Njegoš obilazi Duždevu palatu, koja je od samog početka (1814) bila sjedište venecijanskih duždova i sjedište vlade, suda, sudija i zatvor. Palata je jedna od najljepših građevina Venecije, čije raskošne hale, dominiraju nad Trgom sv. Marka[6]. Današnji oblik dobija počev od XIV vijeka. Istorija Republike tijesno je vezana za Palatu. Stepenište Divova, nalazi se u podnožju istočnog kraka, gdje se vrši krunisanje duždova, projektovao je Antonio Rino (1485). U drugoj polovini XIV vijeka Sansovino (1486 – 1570) dekorisao je stepenište dvjema statuama koje predstavljaju Marsa i Neptuna, simbole moći Venecije na zemlji i moru.
Osjećaj tjeskobe, pojačava posjeta podzemnim tamnicama: “Mračne klijeti đe su doveli i mučili prestupnike (Ovo im slavu mrači)“. Takođe posjećuje “žalosni palac Man Frinov gdje ima priliku da vidi: “Herkulov boj, kartinu “Bježanje od potapa u kovčeg nojev“, kopiju Rafaelove kartine “Antonija Orizona“ i dr. Njegošev opšti utisak o venecijanskoj gradnji, uskim kanalima i gondolama, prašnjavim skulpturama paganskih bogova, nosi pečat propadanja. Vjerovatno, da takav stav pjesnikov proističe iz vjekovnih mletačkih pretenzija na upravljanje teritorijama koje geografski pripadaju Crnoj Gori. O tome u Šćepanu Malom svjedoče stihovi, aludirajući na Mletačke interese:
“Lav krilati kad zavrti repom
i razljućen kad počne rikati,
. . . . . . . . .
Alija se i lav razumiju
preko naš’jeh gorah uzanijeh“.
(Š. M. 865 – 870)
Serdar Vukale u Šćepanu Malom, odgovarajući na prijetnje knjaza Dolgorukova, ističe simbiozu “lava“ Mlečića i interesa Otomanske imperije, u pokoravanju Crne Gore. Nalazeći se u zoni interesa velikih sila sa Istoka i Zapada, što nepovoljnije utiče na njen ukupni društveno – istorijski razvoj .
Njegošev boravak u Mlecima 25. decembra 1850. ostao je zabilježen u njegovom pismu Vuku Karadžiću[7]. Na povratku iz Beča, preko Trsta, Njegoš dolazi u Mletke: “Kad sađi u ravnicu italijansku preko rijeke Lizonca sreti nas, da ne rečem ljeto, ele slobodno mogu reći naš lijepi septembar“[8]. Putovanje je Njegošu bilo prijatno za razgledanje “divnih italijanskih predjela“, i stilski besprekornih građevina i palata mletačke aristokratije. Vladika je smješten u gostionici Imperatore d’Austrija, u “velikoljepnoj i bogatoj kvartiri“, na “glavnom konavlu“. Pažnja koju je Njegoš poklanjao unutrašnjoj dekoraciji, njegova prefinjena estetska osjećajnost, vidljiva je u detaljnom opisu unutrašnjeg enterijera. On opisuje raskošnu kvartiru, veliki kanabet, pokućstvo u rokoko stilu, skupocjene kartine, pozlatama na ramovima prekrasnih ogledala nad mramornim stolovima, zidove ukrašene i obojene, podove zastrte mekanim ćilimima, svijećnjacima i porculanskim vazama. Iz svake riječi vladičine, proističe njegov ukus i čulo za ljepotu. Skenira boje i oblike, u ambijentu luksuzne “kvartire“, pokućstvo i namještaj, graciozne umjetničke figure. Uopšte iz svega se vidi visoko razvijena vizuelna kultura, sposobnost da prepozna i uživa u ljepoti venecijanskih trgova, raskošnih palata bogato ukrašenih finim kamenim čipkama. Osim raskošne sobe u kojoj boravi i Veneciji, Njegoš je imao priliku da posjeti Baziliku Sveti Marko, građenoj u najčistijoj vizantijskoj tradiciji. Diveći se Mozaiku koji prikazuje biblijsku istoriju, uz dominantan lik Hristov.
No, sudeći po stihovima u Gorskom vijencu, Njegoš je imao slojevitiji doživljaj Mletaka, izoštreno čulo da registruje i na duhovit način, predstavi njihove običaje i način života. Opisujući, Veneciju, njegov junak vojvoda Draško to čini na izuzetan komičan način. Efekat komičnog cijelom prilogu o Veneciji daje upečatljivija značenja. Njegoš ima iznijansiranu moć komičnog predstavljanja, govorom, jezikom, gestom, percepcijom književnih likova. Draškova zapažanja obiluju cijelim spektrom duhovitih opaski, koje poprimaju groteskne razmjere. Njegovi odgovori, izazivaju podsmješljive reakcije auditorijuma, razlikama u mentalitetu junačke Crne Gore i mletačke običajne tradicije. Zato cijeli Draškov govor, od početka do kraja liči na parodiju, najfinije izvrtanje ruglu, za gorštaka nerazumljivog načina ponašanja. Pri tome se uočava nadmoć domaćeg obrasca nad tuđinskim i tako neprihvatljivim normama društvenog života. I to prema konceptu da bitne momente komičnog čini besmisao, privid značajnog, ništavnog i neočekivanog[9].
Njegoševo shvatanje komičnog, kao važnog književno–stilskog obilježja njegovih tekstova, reprezentuje Draškova duhovita vizija humorističko predstavljanje svega što je “vidio“ u Mlecima. Da bi postigao efekat komičnog i time izoštrio svoj stav o Mletačkoj civilizaciji, pjesnik koristi: duhovito, smiješno, groteskno, ironiju, paradoks i apsurd, ciničan i sarkastičan govor. On polazi od onog što je konkretno smiješno, da bi svoj ironijski intonirani izvještaj, završio dubljim uvidima u paradoksalnu stranu političkog ponašanja. I svoj komični govor, učinio tragičnokomičnim uvidom u političku kulturu. Na neki način od lakoće duhovitog, Draškova scenografija prerasta u farsu političke slobode i kobajagi demokratije, cinični govor o dometima neslobodne političke zajednice. Vojvoda Draško, alias, autor Gorskog vijenca rentgenski je bilježio, manirom duhovitog posmatrača različite anomalije društvenog života. Efekat komičnog, pojačava dejstvo, estetski i idejno, doprinosi izvanredno koncipiranom susretu različitih civilizacijskih svjetova.
Pjesnik postiže dejstvo komičnog, tako što neprekidno pojačava njegovo djelovanje na slušaoce. Kao u pozorišnoj predstavi, Draškov govor ima uvodni dio, kulminaciju i završnicu. Ali, od početka do kraja ima izrazito komičan karakter. Jedan od prvih evropskih obrazaca humorističke književnosti bio je Servantesov Don Kihot. Njegošev ironijski ugao gledanja sondiran je u sve pore društva, od načina života, ishrane, prebivališta, do pozorišnih predstava, muzičkog ukusa i cirkusantnih maškara i karnevala, igara do sudstva i načina upravljanja, ideologije potkazivanja i mehanizama zastrašivanja podanika. Ličnost “principova“, takođe je izvor za podsmješljivu ocjenu njegovih osrednjih mogućnosti, plitkog političkog lukavstva i praznih obećanja. Njegošev podsmješljivi govor žigoše mentalitet i običaje Mlečana, njihove moralne i vrijednosne kriterijume. Utisak o Veneciji, Njegoš je mogao prenijeti iz svojih ličnih impresija iz 1841. godine. Slika Venecije, njenih siromašnih građana i onih prekomjerno bogatih, način ishrane, ophođenje i oblačenje, neugledni fizički izgled, gradska vreva i “teška zapara“, čitavu atmosferu čine nepodnošljivom.
U ritmičkom smjenjivanju pitanja i odgovora, postiže se dodatni efekat komičnog. Na svako pitanje svojih zemljaka, vojvoda Draško saopštava jezgrovit i duhovit odgovor. Ubjedljivim govorom, on pobuđuje zajedničko osjećanje, podsmjeh utkan u kolektivno nesvjesnom iskustvu. Kobajagi zbunjeni junak, šokantnim oneobičavanjem, detalja preuzetih iz matice života, superiornim podsmjehom predočava mane i vrline svojih domaćina, ne ostavljajući po strani mogućnost da takav svijet učini prije komičnim nego tragičnim.
U trijadi smiješno, komično, paradoksalno, Njegoš pravi gradaciju u viziji venecijanskog političkog modela. Smiješno je vezano za konkretne događaje, komično za pozorišnu i umjetničku produkciju, paradoksalno za političku situaciju. No, cijeli Draškov govor, intoniran je na unutrašnjem i spoljašnjem planu i težnjom da se proizvode utisak komičnog. Upravo na onim pravilima koje će koristiti moderni avangardni teatar u XX vijeku. Svojom vještinom komičnog u gnomičkim iskazima, vojvoda zadovoljava znatiželju kolektivnog ja, ne iznevjeravajući njihova očekivanja.
Jedini venecijanski prijatelj vojvodin u Mlecima je sin Zana Grbičića, iz kotorske plemićke porodice Bolica iz XV vijeka. Zane Grbičić postavljen je od Mlečana za guvernadura Crne Gore 1688. Međutim, smijeh i izazivanje smijeha, pruža uživanje, pa je smijeh jedna od najvidljivijih radosti uopšte, djeluje blagotvorno na ljudsku dušu, sa gotovo terapeutskim učinkom[10]. Tako je Njegoš, koji je po svom estetskom ukusu zaljubljenik u italijansku kulturu i umjetnost, nije propustio, da riječima vojvode Draška prikaže kroz prizmu komike drugu stranu mletačke društvene zbilje. Osim toga Njegoš je mogao da rezonima vojvode Draška, objasni razlike, nerazumljivost mletačkih običaja, za Crnogorce, naviknute na jednostavnost patrijarhalnog društva. Pred licem italijanske kulture, pozorištem, načinom života i vrijednosnim normama ponašanja oni su zbunjeni. Efekat komičnog prerasta u tragikomičnu situaciju, kada Draško izvještava o mletačkim zakonima, sudstvu, kazamatima, odnosu prema sužnjima u mletačkim tamnicama.
Cijela scenografija putešestvija, smišljeno izaziva efekat komičnog. Ž. P. Rihter je smatrao da je za humoristički prikaz potreban poetski duh simpatije i filozofska kultura. Svakako da vojvoda Draško ima visoko razvijenu refleksivnu stranu, razumijevajući ekscentričnosti i ljudske slabosti. Ipak, njegova kritika manje je saosjećanje a više cinično bilježenje u svim aspektima neskladnosti života[11]. Ono što se od Šekspira uzima kao Janusovo lice humora. Tako se kroz estetsku kategoriju komičnog, pojačava dejstvo govora, ukazuje na unutrašnje protivrječnosti dva različita društvena konteksta[12]. Pri tome cijeli auditorijum podsmjehom izražava svoju samouvjerenost i prednost nad “naopakim“ društvenim normama[13]. Na pitanje “kakav narod bješe na te strane“, Draško odgovara: “kâ ostali – ne bjehu rogati“ a zatim slijedi dijalog[14] u kome se na ozbiljno pitanja po modelu Sokratove ironije odgovara komično duhovitom odgovorima koji jezgrovito žigošu određene segmente života. Na pitanje kneza Rogana: “znamo, čoče, nijesu rogati / no bjehu li zgodni i bogati “/ on kaže:
“Bješe, brate, dosta lijepijeh
a grdnijeh deset puta višeh
od bruke se gledat ne mogahu
Bogatijeh bješe pogolemo;
od bogatstva bjehu poluđeli“.
(G. V. 1405 – 1010)
Njegoš koristi sarkastičan ton, opisujući Venecijance, njihov fizički izgled, prekomjerno bogatstvo, “ćeskotu i zaparu“[15]. Interesovanje slušalaca sada se okreće prema dominantnim pojmovima crnogorskog etosa; Vuk Mandušić, prekaljeni junak pita: “A bjehu li junaci vojvodo?“
“Ne, božja ti vjera Mandušiću
o junaštvu tu ne bješe zbora“.
(G. V. 1445 – 1447)
Zatim slijedi pitanje o sudskoj vlasti, i političkim prilikama, podzemnim kazamatima i tamnicama:
“Niko žalit ne smije nikoga
a kamoli da mu što pomaže
. . . . . . . .
Što pogani od ljudi činite
što junački ljude ne smaknete“. (G. V. 1490 – 1494)
Podsmješljivi govor književnog junaka, je na vrhuncu, u opisu pozorišne igre, prerastajući u pravu komičnu situaciju:
“U jednu se kuću sakupljahu
pošto mrkni i pošto večeraj
kuća bješe sila od svijeta
uždi u njoj hiljadu svijećah
po zidu joj svud bjehu panjege
. . . . . . . . . .
Svud mogaše iz zida viđati
đe virahu kâ miši iz gnj’jezda
Dok se jedna podiže zavjesa
Tu izmilje nekakvoga puka,
to ni u san nikad doć ne može,
Svi šareni kao divlje mačke,
dok ih stade po kući krivnjava
đe ko bješe zapljeska rukama;
imah mrtav pasti od smijeha!“.
Ovim stihovima, nenadmašnog majstora, humora, Njegoš je postigao najviši vid komičnog. Draško je najvjerovatnije gledao neku renesansnu komediju. Slika Mletačkog pozorišta je karikaturalno smiješna. Utisku su doprinosili činjenice da Draško ne razumije jezik, smisao pozorišne scene i glume pa mu se to učinilo kao krivnjava, dreka, dernjava. Osjećaj komičnog nastaje na kontrastu, protivrječnostima, koja se izazivaju smišljeno, na kontrastu između očekivanog i smislenog i neočekivanog i besmislenog. Očekivanje nečeg značajnog, iznevjereno je opisom, nevjerovatne “kuće“ u kojoj se nakon podizanja zavjese, pojavljuju iznenađujuća stvorenja, koja prevazilaze čak i najluđe snove prisutnih[16]. Ono što vidi predstavlja se u najkomičnijem obliku, gotovo burlesknim opisom kreatura na pozorišnoj sceni.
“Takve bruke, takvijeh grdilah
nigđe niko jošt vidio nije!
Nosine im po od kvarta bjehu
istreštili oči kao tenci
a zinuli kâ kurjaci gladni;
a drvene noge nasadili
pa iđahu kao na ključeve;
usred podne da ga čovjek sretne
sva bi mu se kosa naježila“.
(G. V. 1550 – 1565)
Efekat komičnog[17], proizvodi se postupno, zalaženjem u najsitnije detalje teatarske izvedbe. Od oblačenja, govora i hoda, sve je dovedeno u farsičan kontekst. Podsmjeh ima cjelovito dejstvo da izvrgne ruglu cjelovitu predstavu, i sve njene aspekte. Razumije se, humor je sračunat, da izazove efekat smijeha, kako bi se tako razvijena civilizacija učinila komičnom; Funkcija smiješnog u lucidnim i duhovitim opaskama, kao da odgovara tezama briljantnog poznavaoca komičnog Anrija Bergsona[18]. Filozof ukazuje da nema komičnog izvan onog što je čisto ljudsko. Smijeh nastaje kao kolektivno osjećanje grupe, gest, katarza u kojoj se uočava da neka ličnost, bivstvuje mehanički i daje utisak stvari. Ti vještački surogati života u opisu vojvode Draška, njihova neprirodna pojava, šarenilo odjeće, i štule na kojima hodaju, provociraju smijeh, jer odudaraju od svakodnevnog iskustva i njegove logike.
“I jošt ću vam još jednu sprdnju pričat
(a znam čisto vjerovat nećete)
Vidio sam ljude u Mletkama
đe na kanap skaču i igraju
. . . . . . . . . .
To ne može bît istina Draško
nego su ti oči zamaštali
. . . . . . . . . .
I sam mislim da je maštanije“.
(G. V. 1575 – 1582)
Humoristička intonacija sračunata je da zaoštri dihotomiju između svojih slušalaca i zapadne civilizacije. Ne samo, podrugljivim govorom i sarkazmom, koje bi se zadržavalo na intuitivnom, već cjelovitijem učinku koje ima karakter emotivnog oslobađanja i katarze. Poenta toga je čini se sasvim jasna. U receptivnom iskustvu pokrenut je misaoni proces, raščlanjivanja samog materijala, otkrivanjem zakonitosti na kojima funkcioniše izvanjski svijet. Obilježje takvih pojava, koje su izvan granica logičnog mišljenja, izvan svjesnog i razumnog izgledaju kao djelo fantazije, postaju iluzija, san, maštanje, neistina i privid, u kome je ono što je viđeno zapravo opsjena, varka koja obmanjuje čula i razum.
Auditorijum sada, po prvi put aktivno reaguje. Oni daju direktan odgovor suprotstavljajući se nevjerovatnom pripovijedanju: “ To ne može bît istina Draško / nego su ti oči zamaštali“. Za kompletno poimanje komične situacije, bitna je njena povezanost sa iluzijom, mađionarskim trikom, neistinom. Ta kvazi – realnost, kao u pozorišnoj predstavi liči na san[19], fiktivnu realnost. Riječ je o jednom kolektivnom modelu, percepcije onog što je “irealno“, po svom odstupanju od uhodanog načina mišljenja. Stvari poprimaju karakter snijevanih sadržaja, nevjerovatnih, neočekivanih i smiješnih[20]. To ponajprije budi osjećanje smijeha, čime slušaoci shvataju latentni smisao poruke. U toj daleko civilizacijski razvijenijoj sredini, društveni sistem je farsa slobodnog života podanika. Preplašeni građani strepe jedan od drugog, pa je potkazivanje najunosniji društveni angažman[21]. Sudstvo je nepravično, pozorište postaje sinonim za sve aspekte života. Karnevalizacija života, estetika spektakla dominiraju[22]. U sveopštoj parodiji života, Njegoš nepretenciozno prikazuje lavirinte u kojima se odvijaju njegovi različiti segmenti da bi tako uspješno usredsredio našu pažnju i na osnovu toga podstakao zdravomisleću osudu. Najprije u smislu osvještenja domaćih prednosti u odnosu na svijet u kome se mijenjaju san i java, privid i istina, iluzija i stvarnost. Pritom, zdravi smijeh je najbolja odbrana od zbunjujućih protivrječnosti, sublimacija u kojoj se raznovrsnost nerazumljivih fenomena, posmatra lakoćom komike, oštrinom ironije, radošću u kojoj se ismijavaju izvitoperenosti svake vrste. Vuk Mićunović kaže da se i u Kotoru, gospoda mletačka, ponašaju nečuveno: “a brnjice kâ žene u uši / kako trideset napuni godinah / svaki dođe kao babetina“. (G. V. 1680 – 1683).
Jedan od najpoznatijih estetičara Nikolaj Hartman piše: “Stvarni pesnik komičnosti mora imati nešto više od veštine da nas zabavlja, više od ironije, vica, sarkazma. A to znači da mora imati viši “etos smeha“ onaj koji nije samo negativ. Istinski upravljen, nije okrutan i bezdušan, već se iz punoće zajedničkog čoveštva oseća solidarnost još i sa budalastim i sitno – ljudskim i zna da ga izrazi u zaraznoj komici“[23]. Na osnovu Hartmanovih ideja smijeh je estetska kategorija, pa estetsko zadovoljstvo povodom pravog estetskog smijeha, nosi stvaralački potencijal. Estetsko zadovoljstvo je poseban slučaj smijeha, a to znači da je uživanje u umjetnosti, takođe unutrašnji osmjeh koji donosi uravnoteženo spojstvo.
Moralna i fizička degradacija, u Njegoševom tekstu, se jasnije uočava, humornim prikazom, sračunatim da izazove osjećanje komičnog. Ono što vojvoda Draško, osuđuje u mletačkoj društvenoj zbilji, artikulisani je izbor materijala i konkretnih detalja, datih podsmješljivim govorom i ironijom, da bi slušaoci mogli iz komične perspektive da sagledaju prikriveni smisao. Njegova latentna poruka ima složenije djelovanje, time što je iskazana u ironijskoj ravni. Interakcija koja nastaje između publike i Draškovog slikovitog govora je adekvatna horizontu recepijenata. Hegel je u filozofiji umjetnosti ukazao na vrijednost umjetničkog djela koja se stvara u odnosu na utiske i sudove u posmatraču[24]. Ulogu recepijenta kao dinamičnu, i aktivnu, Jaus[25] je izložio u okviru svoje estetike recepcije[26], pozivajući na Gadamerov princip istorije djelovanja. U tom smislu, umjetnost[27] nije samo, kako je to kod Kanta, bezinteresno dopadanje, već aktivno sjedinjenje posmatrača u stvaralačkom procesu komunikacije.
U opservacijama vojvode Draška se satirično razobličavaju događaji izazivajući u slušaocima efekat komičnog. Zbog toga su pojedine pojave izoštrene do krajnjih granica apsurdnog i smiješnog, da bi grotesknim prikazom istakle skrivene, unutrašnje izopačenosti. To pjesnik čini uvjerljivo, ironijskim komentarom, da bi se ono što je njemu vidljivo učinilo vidljivim i za druge ljude. U osnovi njegovog shvatanja, sadržana je namjera da pokaže, u ime nekih viših etičkih normi, deformacije u društvenom ispoljavanju ljudske prirode, kritikujući poroke i taštinu, i to u društvu u kome se uslijed degradacije ustanova javnog života gubi ljudska individualnost[28].
Međutim, Draškov ironijski govor u kome katkad preovladava dobroćudna šala i duhovite opaske, prelazi u sarkazam kada opisuje društveni poredak:
“Kolike su s kraja u kraj Mletke
tu ne bješe nijednoga čojka
jedan drugog koji ne držaše
za tajnoga žbira i špijuna“.
Njegoš je izložio svoju osudu društvenog ponašanja, izvrgavši ruglu različite društvene deformacije, u kojima se degradira ljudska ličnost. Nedostatak junaštva, kao dominantne moralne i društvene obaveze u klasičnoj Crnoj Gori[29]: “O junaštvu tu ne bješe ni zbora“, ili stih “to junački ljude ne smaknete / što im takve muke udarate“, ocrtava mletački mentalitet, u nesrazmjeri sa stepenom njihovog civilizacijskog i kulturnog napretka. Građani su prestravljeni od međusobnih optužbi, kleveta, denucijacija, pa cijeli društveni život jeste privid slobode, odnosno najfiniji oblik tiranske političke uprave[30]. Između nasilja i političke moći, umetnuta je špijunska mreža, sastavljena od gotovo svih podanika Mletačke Republike. Krajnji vid zloupotrebe moći je nasilje u vidu terora nad svim građanima, bez obzira na njihovu realnu krivicu. Humorističko pripovijedanje vojvode Draška, dato je u prvom licu, njegov oštroumni zasjek prepun je inventivnih aluzija, dosjetljivih jezičkih i misaonih kalambura, koje stvaraju komične efekte.
No, po efektu komičnog, prikaz mletačkog dužda je najupečatljiviji primjer Njegoševe estetike komičnog. Pjesnik prikazuje njegovu izvještačenu srdačnost, prekomjerni ugled koji počiva na osrednjem izgledu i sposobnostima. Posjeduje uobraženu oholost kojom prikriva sopstvene nedostatke[31]. Na ironijsko pitanje serdara Radonje: “A bješe li kakav, amanati“, slijedi komičan odgovor:
“Bješe čovjek te od srednje ruke
da ne bješe pod onim imenom
ne šćaše se bojat od uroka“. (G. V. 1625 – 1628)
Komični efekat, zasniva se na neočekivanoj nesrazmjeri između skromnog fizičkog izgleda, mentalnih i karakternih osobina duždevih i njegove velike društvene uloge. Mletački dužd nije harizmatičan niti fizički markantan, skromnog je intelekta, nepouzdanog karaktera. Takva uočljiva asimetrija kao reakciju može izazvati smijeh prisutnih, uslijed očigledne nelogičnosti i nepravilnosti. Taj raskorak između ličnih vrijednosti i funkcije koju obavlja, jeste smiješan, utoliko što se titulom prikrivaju mane i predimenzionišu vrline njihovog nosioca. U početnoj fazi audijencije, Draško kobajagi zaključuje da dužd voli Crnogorce da bi došao do suprotnog stava, na osnovu njegovih nesuvislih pitanja:
“Put mene se poosmjehnu princip,
raspita me za naše krajeve,
i šćah reći ljubi Crnogorce,
jer spomenu sve redom bojove
đe su naši pomogli Mletkama.
Pa poslijed poče đetinjiti;
zapita me za naše susjede,
za Bošnjake i za Arbanase:
“Kad uhvate – kaže Crnogorca,
bilo živa al’mrtva, u ruke,
hoće li ga izjest, što li rade?“.
(G. V. 1635 – 1645)
U Njegoševoj duhovitoj analizi principovog lika, karikirano je njegovo navodno zanimanje za Crnu Goru, šarlatanstvo i predrasude prema balkanskim narodima. Komično je, da neko ko zauzima takvu vladarsku poziciju do te mjere ne poznaje, društveno – istorijski kontekst. Osim toga u duhu klasicističke teorije komedije, Njegoš uzima ljudsku narav kao osnov za izazivanje smiješnih efekata. Tako se humorističke zgode, Njegoševog junaka, okončavaju situacionom komikom u kojoj se gorštački mentalitet Crnogoraca pretpostavlja lažljivo – razmetljivim mentalitetu domaćina. Kada knez Janko kaže: “Ja mnim te je dočeka lijepo?“, vojvoda Draško komično saopštava[32]:
“Ne lijepo, nego prelijepo:
obeća mi i što mu ne iskah!
I pomislih kad od njega pođoh:
blago meni jutros i dovijek,
evo sreće za sve Crnogorce,
dajbudi ću povest dosta praha
da s’imaju čim biti s Turcima.
Kad poslijed, sve ono izlinja,
kâ da ništa ni zboreno nije.
I posad mu ne bih vjerovao
mlijeko je da reče bijelo“. (G. V. 1650 – 1660)
Licemjerstvo njegovog lažnog govora, pojačano je uslijed neočekivanosti da ličnost takvog društvenog formata, do te mjere krši norme ljudskog ponašanja. Prazna obećanja koja dolaze sa tako visokog mjesta izazivaju prezir i podsmjeh, u sistemu etičkih normi Crnogoraca, prema kojima je moralno nedozvoljiva laž i neistina. O tome Slobodan Tomović jezgrovito zaključuje: “Pored svireposti i potkazivanja, laž je u Mlecima najvažnija građanska vrlina. Licemjerstvo je ukorijenjeni način ponašanja, dok frivolnost, lažni osmijeh i snishodljivost govore o odsustvu individualnosti“[33]. Njegoš koristi paradoks da bi ukazao na razlike između tradicionalne crnogorske zajednice i mletačkog društva. Takvoj civilizaciji Njegoš suprotstavlja crnogorski politički model u kome Crnogorci mogu da govore, misle i djeluju kao slobodni ljudi. Svijet totalne kontrole u kome niko ne govori istinu, potlačenost i sužanjstvo ne odgovaraju duhu herojske Crne Gore.
Suprotstavljanje dva dijametralno različita stila društvenog života, tradicionalistički obrazac, klasične Crne Gore i moderniji tip političkog organizovanja, sa brojnim nedostacima, karakteristično za Veneciju, Njegoš je zaokružio koristeći različite oblike komičnog. Takav svijet je neobičan da se vojvoda Draško zamalo nije ugušio od smijeha posmatrajući izbliza nevjerovatne prizore. Identitet ličnosti u takvim sredinama se gubi, čovjek postaje dio obezduhovljene mase, sa unificiranim načinom, oblačenja, ponašanja i mišljenja. Na širem planu, može se potvrditi da čovjek gubi svoju nezavisnost i slobodu. Takav svijet, poprima karakter “grdne mješavine“ u kojoj se na nepredvidiv način ukrštaju dobro i zlo, tragično i komično. U Mletačkom društvu, preovladavaju, najfinije forme potčinjavanja, udvorništva, potkazivanja[34]. Cijeli spektar konkretnih manifestacija, koje vojvoda Draško majstorski navodi, čine utisak jednog temeljno tragično – komičnog svijeta[35].
Njegošev sud o Veneciji tom biseru Jadrana, nastajao je kao plod njegovg iskrenog estetskog doživljaja pred ljepotom njenih palata i crkava. Bogate riznice kulture, čine je izuzetnom toliko da je Teofil Gotje rekao da nijedan drugi grad na svijetu ne može da prikaže tako lijep i čaroban spektakl. Međutim, Njegoš i pored divljenja umjetničkim djelima Venecije i njenim palatama koje ukrašavaju Tintoreto i Ticijan, ima nepovjerenje prema njenoj političkoj kulturi. Takav pristup izražava u Gorskom vijencu, kada njegov junak priča dogodovštine iz Mletaka, na momente veoma humoristično, stvarajući prave komične slike, u svijesti svojih slušalaca. Njegoševa opservacija vjerovatno je podstaknuta, vojnom i ekonomskom snagom Venecijanske Republike kroz vjekove, i njenim aspiracijama prema susjednim prekojadranskim zemljama, uključujući i djelove crnogorske teritorije. U tome leži jedan od najvažnijih razloga njegovog komičnog portreta Venecije, društvenih odnosa, običaja, normi kako bi se njena istorijska prevlast i moć osporila, utoliko što ništa ne narušava autoritet koliko podsmjeh i prezir. Njegoš je na ovaj način pokazao svoje osnovno gledište, o visokoj vrijednosti stare crnogorske društvene organizacije, sa punim povjerenjem u njeno pravo da se svim članovima društva osigura slobodan i dostojanstven život. Zato je Njegoš, sudeći po izvještaju vojvode Draška, opisujući Veneciju koristio humoristički ton, koga nekad prožima vedrina šaljivog pripovijedanja, praćeno veselošću i igrom, a nekad preovladava parodija, s takvim humorom da bi se još jače osudile određene pojave. Tako efekat komičnog povezan sa političkim i istorijskim kontekstom, dobija dublje antropološko i psihološko značenje.
Zabavan ton, prerasta u satirično ismijavanje poroka, inventivan prikaz svakodnevnog života. Bogatstvo aluzija, koje iziskuju reakciju baš kao u renesansnim komedijama u kojima je humor povezan sa komičnim efektom, otrežnjujući je za uvide, misli i osjećanja slušalaca. Njegošev junak imao je smisao da uoči smiješno, još više paradoksalno u pojavama i ljudima. Na ovaj način se još snažnije ukazalo na taštinu i hipokriziju, licemjerstvo i izvještačenost, kao povod za osudu i kritiku takvog načina poricanja ljudskosti u čovjeku. Tako je Njegoš koristeći sve aspekte komičnog, od duhovnog do smiješnog, humorističkog, parodijskog, karnevalskog i paradoksalnog, upečatljivije izrazio svoje prilkriveno raspoloženje prema društvenom životu, običajima i mentalitetu Mlečića.
Rezimirajući Njegošev stav o Veneciji, zaključujemo da je komično kao estetsku kategoriju upotrijebio da istakne snažnije moralnu osudu, utemeljenu u političkim razlozima. Komično ima ulogu u stilskom oblikovanju književnog djela, estetskim efektima, ali i vanknjiževnim značenjima. Komično obuhvata cijeli spektar različitih oblika smiješnog, koji pojačavaju estetska i moralna značenja. Inače smijeh kod Njegoša nema strogo antropološko obilježje. Zato kaže u Luči da “priroda“ na sva “žarka ljubopitstva smijehom odgovara njenim“. Takav smijeh, posjeduje nebeski svod kada se u njemu ogledaju junaci: “Junaku se češće puta hoće vedro nebo nasmijat grohotom“. Najzad, pjesnik smatra da je paradoks u osnovi postojećeg svijeta: “Smiješna su svojstva naše zemlje punana je ludijeh premjenah“. Smijeh igumana Stefana, takođe ukazuje značajne odlike vedrine duševne kada duša zaigra u tijelu, od radosti. No, venecijanska epizoda u Gorskom vijencu, po svemu sudeći predstavlja najzreliji izraz Njegoševog osjećanja komičnog; Nadmoć smijeha, u odnosu na ostala raspoloženja je vidljiva do te mjere da čitanjem Njegoševog Gorskog vijenca iz perspektive djelovanja komičnog u govoru vojvode Draška, sadrži važne elemente produbljenijeg razumijevanja Mletačke civilizacije[36].
Sonja Tomović-Šundić
[1] Njegošev drugi boravak u Veneciji, marta 1847. poslužio mu je da uz pomoć Nikole Tomazea, i čuvara arhiva Marka Solari, pronađe podatke o Šćepanu Malom, koristeći kako sam kaže u predgovoru istoimenog spjeva, izvještaje kotorskog providura Paskvala Cigonje.
[2] Njegoševa“Bilježnica“, Unireks, Podgorica 2014, str. 203.
[3] Za objašnjenje osobene političke kulture Mletačke civilizacije, vidi: Sonja Tomović Šundić “Njegoševa filozofija čovjeka“, Bibioteka Radosav Ljumović, Podgorica 2016.
[4] Ibid., str. 204.
[5] Osim toga zapisuje; “Kuće venecijanske ne imaju domaćih gazdah nego su iz njih utekli, a ostale kuće puste, te se ruše i padaju. Gondole, kao tricrni grobovi. Smiješna vkusa! Mletke su kao da ih je volkan svojim dihanijem zapahnuo“. (str.204).
[6] U Veneciji Njegoš je svakako vidio impozantnu baroknu baziliku Santa Maria della Salute, koje je prezentovao Longen, koja se izdiže na samom ulazu u Veliki kanal. Sagrađena je između 1631 i 1687. po odluci Senata (1630). u znak zahvalnosti Devici za njen doprinos prekidu epidemije kuge (1687).
Inače Mletačka Republika razvila se kao ranosrednjovjekovna država i jednog grada Venecije. Venecija se razvila u X vijeku zahvaljujući trgovini sa Levantom, sa Konstantinopolom … Republika je imala monopol na trgovinu luksuznom robom Sredozemljem, njen zaštitnik je evanđelist Sveti Marko. U XV vijeku Venecija doživljava puni procvat, postaje sjedište svjetske trgovine i najveći lučki grad na svijetu, sa 150 kanala; 400 mostova. Njene palate ukrašavaju Tintoreto, Ticijan, Veroneze …
[7] Pismo Vuku Stefanoviću Karadžiću, Mleci, 25. decembar 1850. u “Djela”, Petra II Petrović Njegoš, CID, Podgorica 1995. str. 874 – 876.
[8] “Da je vladika crnogorski Nijemac, pa da ga Nijemci kako svoga brata svesrdno dočekaju i ugoste, i opet ne znam bili mi ovakvu kvartiru, bez Šenbruna na mnogo mjesta našli da daju”. (str. 875).
Pored Duždeve palate, Njegoš je mogao da se divi zlatnoj kući, čiji je trijem otvoren prema Velikom kanalu, jedno od najljepših zdanja gotskog stila u Veneciji. Prvobitno fasada je bila obložena zlatnim folijama a sa svojim trijemom otvorenim prema Velikom kanalu i finim kamenim čipkama, palata je impozantna. Godine 1916. njen vlasnik, baron Franketi, kolekcionar umjetničkih djela, poklonio je palatu državi. Zlatna kuća je postala muzej 1927.
[9] Nikolaj Hartman smatra da je “smisao za humor jedan pravi estetski stav, koji počiva na etosu: “Čovek bez humora – tj. onaj koji nema ni pasivni smisao humora – predstavlja stoga zaista etički defektnog čoveka“. N. Hartman,“Estetika“, BIGZ, Beograd 1993. str. 508.
[10] O smijehu, Marselo Panjol, piše da je “smeh pesma trijumfa”: To je izraz trenutne superiornosti koju je smijač naglo otkrio nad onim kome se smije. Panjol ukazuje da postoji smijeh, zdrav u kome se čovjek osjeća superiornim u odnosu nad samim sobom, nad drugim ili cijelim svijetom i druga vrsta smijeha, kada se smijemo tuđoj inferiornosti. To je negativan smijeh: (Panjol Marsel, Les notes sur le rire, Paris 1947).
[11] Platon u Filebu, kroz usta Sokrata, kaže da kad se smijemo onom što je smiješno kod naših prijatelja, miješamo zadovoljstvo sa zavišću.
[12] Vidi: Etienne Souriaou, Le Visible et le comique in: Jornal de psichologie normal et patologique, Paris 1948. avril – juin.
[13] Vidi: Lalo Charles, L’Esthètique du rire, Paris, Flamarion 1949.
[14] Vidi: Danko Grlić, “Estetika II, Pojam komičnog”, Zagreb, Naprijed, str. 223 – 277.
[15] U Komentaru Gorskog vijenca, Slobodan Tomović, povodom Draškovih duhovitih opservacija, zapisuje: “Njegoš se služi oštrim kontrastom između crnogorskog i mletačkog shvatanja društvenih vrijednosti, da bi čitaoca upoznao s normama građanske civilizacije, koja je izgubila svijest o ljudskosti i otuđila se od čovjekove suštine“. “Enciklopedija“, Njegoš, CID, Podgorica 1999. str. 559.
[16] U savremenom društvu i kulturi, Bodrijer smatra da iluzija više nije moguća, jer nije moguće stvarno. Vidi: Žan Bodrijar, “Simulakrumi i simulacija”, Svetovi, Novi Sad 1991.
[17] Danko Grlić podvlači da je bezbroj termina vezanih uz samo komično u samom životu i u umjetnosti: “Ironija, groteska, paradoks, lakrdija, šala, smijeh, sarkazam, farsa, kalambur, vodvilj, parodija, obješenjaštvo, satira, zabava, vic, humor, poruga, dosjetka, komedija, veselje, karikatura, vedrina, ismjevanje, humoreska, burleska …”. “Estetika II”, Zagreb, Naprijed 1963. str. 224.
[18] Anri Bergson kaže: “Komičnost je ona strana ličnosti po kojoj ona liči na neku stvar, onaj aspekat ljudskih doživljaja koji svojom krutošću naročite vrste oponaša čisti i jednostavni mehanizam, automatizam, najzad beživotni pokret“. “Estetika II“, str. 246.
[19] O odnosu između sna i umjetnosti, vidi: Mirko Zurovac “Djetinjstvo i zrelost umjetnosti”, Književna zajednica, Novi Sad 1994. str. 100 – 124.
[20] Vidi: Žan Bodrijar, “Simulakrumi i simulacija”, Svetovi, Novi Sad 1991.
[21] Vidi: Pjer Burdije, “Klasni ukus i životni stilovi”, Gradina, br. 9 – 10 , Niš 1987.
[22] Vidi: Rolan Bart, “Carstvo znakova”, August Cesarac, Zagreb 1989.
[23] Nikolaj Hartman, “Estetikja”, Kultura, Beograd 1960.
[24] Hegel, “Estetika III”, Beograd, Kultura 1961. str. 22.
[25] H. R. Jaus, “Estetska recepcije”, Beograd, Nolit 1978.
[26] Vidi: Mikel Dufrenne, “La plaisir Esthétique, Estétique et philosophie, tom 3, Paris 19812. str. 103 – 109.
[27] O estetskom karakteru komičnog Danko Grlić piše: “Dar koji je pri tome piscu potreban da komiku svojih likova prikaže kao da nije haotična, taj poseban dar je upravo humor”. “Estetika”, Naprijed, Zagreb1983. str. 258.
[28] O načinu ishrane vojvoda Draško kaže: “Tu ne bješe jelo izvan leba / no donesi nekakve preslačke / po tri ure liži dokle ručaj / Dva dijela tu bješe puka / jošte mladi, a obezubili / sve ližući one poslastice / od želje se sad najedoh mesa”. (G. V. 1665 – 1670). Vuk Mandušić nkaže: “Koje čudo mogu na godinu / kokošakah oni pozobati …”.
[29] Za vrijednost junaštva u crnogorskoj tradiciji Slobodan Tomović, kaže: “Junak, junaštvo, junački, junakovati, junakonarodan, osobina koja ima dominantno mjesto među moralnim vrlinama. Podrazumijeva ličnost ili djelo, aktivnost usmjerenu na suzbijanje zla u svijetu. Junaštvo je car zla svakojega”. Enciklopedija Njegoš, CID, Podgorica, 1999. str. 221.
[30] Suprotno ovom politička kultura Crne Gore, temelji se na pojmu junaštva. O tome Slobodan Tomović kaže: “Svrha junačkog djela, podviga jeste da uzme u zaštitu slabe, odbrani nemoćne, spriječi nasilje i urazumi osvajače. Junačko djelo je usklađeno sa moralnim sudom koji vodi računa o pravdi, istini i slobodi. Odbrana otadžbine, kolektivne narodne egzistencije spada u najvažnije ciljeve ličnog odnosno kolektivnog junaštva”. Slobodan Tomović,“Enciklopedija, Njegoš, tom I”, CID, Podgorica Fondacija Njegoš, 1998. str. 221.
[31] O odnosu između termina moć, snaga, sila, autoritet, nasilje, u političkoj nauci Hana Arent smatra da je riječ o različitim fenomenima. Ona piše: “Moć i nasilje, kako su to različiti fenomeni, obično se pojavljuju zajedno. Kad god su u kombinaciji, moć je kako smo utvrdili, primaran i predominantan faktor …”. (Hana Arent, “O nasilju”, Alexandria press, Nova srpska politička misao, Beograd 2002. str. 66
[32] Slobodan Tomović konstatuje: “Ovim ironičnim stihovima vojvoda Draško je zaokružio svoju indignaciju prema duždevom i mletačkom licemjerstvu, u duhu etičkih normi svoje sredine, uvriježenih kao duboki prezir, preko laži i drugim oblicima društvene hipokrizije …” “Enciklopedija, Njegoš”, CID, Podgorica 1999. str. 563.
[33] Ibid., str 565.
[34] “Takvoj mogućnosti Njegoš suprotstavlja crnogorsku tradicionalnu organizaciju, koja uglavnom formira slobodnu ličnost. U Crnoj Gori je bio uvažen čovjek koji usklađeno misli, govori i djeluje (i zbori i tvori). Staro crnogorsko društvo nije bilo lišeno porodičnih, bratstvenističkih i plemenskih sukoba, ali ni kompromisa koji su proisticali iz svijesti o jedinstvu interesa …”. Str. 564.
[35] U pismu “O humanizmu”, Martin Hajdeger, preispituje kako čovjek treba da ponovo povrati svoju bit, uspostavlja nove definicije modernog humanizma: “Šta znači to drugo, nego da čovjek (homo), postiče čovječan (humanus). Tako humanitas, ipak ostaje težnja jednog takvog mišljenja, jer to je humanizam, smišljanje i briganje da čovjek bude čovječan a ne ne- čovjekom “nehuman”, to jest izvan svoje biti. No, u čemu se sastoji čovjek? On počiva u njegovoj biti”. Martin Hajdeger: Über den Humanisumus, Franhfurt / Main, 1949, 5, 7, 9, 12. Preveo Danilo Pejović.
[36] Za razumijevanje pojmova karakterističnih za različite kulture, vidi: “Istorija evropskog mentaliteta”, Petar Dincelbaher, CID, Podgorica 2009.