S Heraklitom (oko 535—475) iz Efesa (grčki grad na obali Male Azije) filozofska misao se opet vraća k ispitivanju totaliteta, gdje se istražuje uzročni proces formiranja mnoštvenog, koje opet ima svoje jedinstvo u nečem što treba spoznati, i to zajedničko važi kao osnov sveg ostalog. O tom problem Heraklit je pisao vrlo teško, a ponekad i nejasno, zbog čega su ga već savremenici prozvali “tamnim”, “mračnim”, a sam Sokrat je rekao, da je dobro, ono što je razumio u tim spisima, a pretpostavlja da je dobro i ono što nije razumio, “samo bi za to trebao neki delski ronilac” — koji bi ispitao svu dubinu misli.
Dijalektičar Heraklit bio je svijestan svog talenta i originalne misli, zbog čega je smatrao da ima potpuno pravo da neke svoje prethodnike odbaci kao nedovoljne. On vrlo oštro osuđuje epske pjesnike, jer su oni tvorci laži (fr. 28), zbog čega Homera treba šibom tjerati s javnih natjecanja, kao i pjesnika Arhiloha, koji je bio s otoka Para, a istakao se kao satiričar i kritičar (fr. 42). Hesioda koji je mislio, da su neki dani dobri, a drugi zli, ismijava, jer nije znao, da je suština svakog dana jednaka. Ako bi se neko pohvalio mnogim znanjem, to još nije sigurno, da je on i pametan, jer bi tada prema Heraklitu bili pametni i filozofi: Pitagora i Ksenofan, kao i historiograf Hekatej. Heraklit je prezirao i narod tvrdeći, da on ništa ne može spoznati i žestoko je napadao demokratsko uređenje.
Zbog pobjede demokracije u rodnom gradu povukao se u osamljenost i nije htio učestvovati u javnom životu. On je narod mrzio i zbog toga što se prema njegovim riječima – masa ne može uzdići na spekulativni način razmišljanja, nego ostaje kod svog svakodnevnog uvjerenja, i svatko misli, da je najbolje baš ono, što on radi, a nitko ne teži da spozna ono opće koje je Heraklit pokušao prikazati u svojoj filozofiji.
Princip Heraklitove dijalektike
Heraklit je svojim filozofiranjem postavio problem različitih formi jednog procesa, i zadatak je bio: 1. da pokaže šta su te različite forme, t. j. pojave objektivno-egzistirajučeg, kao pojedinačnosti, a ipak u vezi s cjelinom, koja je osnov tog svega, i 2. kakvim tokom i procesom dolazi do formiranja toga svega. Heraklitova rješenja tog pitanja rezultat su njegove originalne misli, i on je došao do spoznaje, da postoji jedinstvo u mnoštvu, t. j, sve mnoštveno ima u sebi zajedničko to — da je u stalnom toku i razvoju, jedno se razvija u drugo, u sebi nosi klice svoje suprotnosti, postaje svoje drugo (kako bi to rekao Hegel) i taj proces nikad ne prestaje, jer je supstancija, koja je nosilac tog svega, u stalnom mijenjanju. Sve je u svemu, sve prolazi kroz taj razvoj, stalno postaje, nikad ne prestaje, i samo taj tok važi kao apsolut, koji se stalno svaki čas ponovno diferencira i nikad ne miruje u svom postignutom stanju. Ukratko: sve teče — to je Heraklitova misao, i to što teče, nije ništa drugo — nego svekoliko formiranje tog mnoštvenog na osnovu jedinstvene materije — koja je shvaćena kao vatra, t. j. kao stalni svjetski proces.
Vatra simbolički najbolje prikazuje stalno izmjenjivanje svega, jer ništa nije završeno i apsolutno. Samo to kretanje u stalnom nizu postajanja je vječno, a sve drugo je relativno.
Nešto određeno postoji, ako postoji njegova suprotnost, i stoga sve u svemu ima svoje suprotne momente i stalno prelazi u svoje drugo. Taj svjetski proces omogućuje raznoliko mnoštvo objektivno postojećeg na taj način, da se sve razvija iz svojih suprotnosti i to stalno postajanje znači potpunu samostalnost materije (vatre), koja je u vječnom kretanju.
Ta misao je izrečena ovako: “Svijet ovaj, isti za sve nije stvorio nijedan bog i nijedan čovjek, nego je uvijek bio i jest, i bit će vatra vječno živa, koja se s mjerom pali i s mjerom gasi.”
Tim tekstom Lenjin je bio toliko zadovoljan, da je u svojim “Filozofskim bilježnicama” napisao: “Vrlo dobro izlaganje načela dijalektičkog materijalizma.”
Materija je za Heraklita vječna i u stalnom procesu, i osnovno u sveukupnom mnoštvu je borba suprotnosti. Kretanjem kroz te suprotnosti uvijek postaje nešto novo, čime je i izražen svjetski proces kao potpuna dinamičnost. To novo uvijek postaje nešto drugo i racionalni uvid u to omogućuje i pravu sliku tog svijeta. Te suprotnosti nisu mirna harmonija pitagorovaca, gdje jedno uz drugo u potpunoj ravnoteži omogućava egzistenciju objektivno-pojavnog. Te suprotnosti — kod Heraklita — u stalnom razvoju kroz pojedinačno prema općem samo potvrđuju osnovnu misao o njegovom svjetskom procesu, koji je kod Heraklita izražen kao tok u dva puta (a oba su ista): put prema dolje (iz vatre nastaje voda iz vode zemlja), i opet put prema gore (iz zemlje nastaje voda, iz vode vatra). Dakle, materija, koju nitko nije stvorio, nalazi se u vječnom kretanju i dijalektičkim procesom razvoja suprotnosti od pojedinačnog prema općem nastaje raznolikost svega, koja opet kao totalitet predstavlja jedinstvo u kretanju, jer se bez kretanja ne bi moglo ništa ni oformiti.
Budući da je sve uvijek drugo i u stalnom toku, to može lako navesti na misao, da je time ukinut bitak i da postoji samo bivanje. Ako bi tako bilo, tada bi postojalo bivanje, a ne bi bilo određeno, čije je to bivanje. Jer ako postoji bivanje, tada mora postojati bivanje nečega. U tome i jest važnost Heraklitove racionalističke misli, koja je pošla dalje od osjetilno-spoznajnog i ustvrdila da je baš uslijed stalne borbe suprotnosti uvijek sve novo, što se pak našim osjetilima ne pojavljuje uvijek tako jasno. O tom problemu, t. j. da li može postojati kod Heraklita bitak govori i Platon u svom dijalogu “Teetet”. Tu Platon ističe da na osnovu Heraklitovog filozofiranja uopće ne može postojati objekt za opažanje, jer čim bismo nešto odredili kao “tako” ili “ne tako”, već bismo ga zaustavili i došli bismo u protivurječnosti s Heraklitovim shvatanjem kretanja stvarnosti, Dalje Platon govori, da predstavnici takve filozofije uopće nemaju adekvatan jezik, da bi izrazili svoje misli, već bi morali izumiti nov govor, da bi izrekli svoju filozofiju.
Platon ne uviđa Heraklitov racionalizam, jer relativnu konstantnost našim osjetilima ne osporava Heraklit, nego govori da baš to treba spoznati, kako se unutar suprotnosti javlja uvijek nešto novo, i to po određenom zakonu.
Relativizam svega čak i za naša osjetila dokaz je samo toga, da mora postojati neki razvojni proces mnogo dinamičniji u stvarnosti, nego što mi to možemo zamjećivati, i da je baš razumno tvrditi, da je sve uvijek novo i novo, jer drugačije i ne može biti u razvojnom procesu materijalnog svijeta.
Procesom kroz suprotnosti, mnoštvenost i u svojoj relativnosti pokazuje stalno napredovanje i baš ta relativnost je pozitivno u tom, jer kada bi nešto postiglo svoj završetak, ono bi time bilo i ukinuto, te ne bi u sebi sadržavalo nikakvih razvojnih momenata, koji bi ga dalje kretali.
Cjelokupni taj proces nije rezultat zbrke ili haosa, jer u tom slučaju ne bi se ništa moglo objektivno znati ni spoznati, nego je taj razvoj zasnovan na logosu, t. j, na samoj zakonitosti kozmosa.
Logos
Sve što se u svijetu događa, čovjek — polazeći od sebe — procjenjuje i može to svrstali n. pr. u neke norme. Isto tako čovjek uviđa, da kozmičko kretanje nije haotično, nego se odvija po nekom poretku i skladnosti. To je za čovjeka prihvatljivo i on tu zakonitost može označiti kao umnu, jer odgovara težnjama reda i skladnog postojanja. Čovjek to spoznaje kao umno iz čega se pogrešno zaključuje, da je Heraklitov logos — svjetski um (sličan duhu), koji svime vlada. Ne, logos je kod Heraklita objektivni zakon svega, a objektivna dijalektika u stvarnosti, koja pokazuje razvoj i sklad, može egzistirati na osnovu objektivnog zakona kozmosa (logos) koji svim upravlja. Po tom logosu sve se događa u prirodi i u društvu. Ni Sunce ne može prekoračiti svoje mjere — kako veli Heraklit — jer zakon kozmosa i njemu određuje putanju. Djelovanje tog logosa treba spoznati udubljivanjem u prirodu, t. j. razdvajanjem svega na njegove suprotnosti, a to je baš ono što ljudi neće da rade, pa izgledaju, iako su budni, kao da spavaju.
Logos se ne može spoznati, ako čovjek ostaje kod svakodnevnih pojedinačnosti. Treba poći dalje od pojedinačnog i tražiti nešto opće, što će biti zajedničko i drugim pojedinačnostima.
I tako će se doći do nužnog u cjelini, do općeg zakona, koji važi za sve. Kad bi ljudi spoznali logos, vidjeli bi da mnogo štošta rade krivo, jer postupaju po svojoj vlastitoj pameti, koja je često puta kao dječja igračka. Da bi se logos spoznao, treba proučavati prirodu, t. j. polaziti od osjetilnospoznajnog i prelaziti na racionalno, jer u suprotnom slučaju ljudima će biti otežana svaka spoznaja, kao što to kaže fr. 107:
“Oči i uši su ljudima zli svjedoci, ako imaju barbarske duše.”
Tek kad se spozna na području prirode-djelovanje logosa, onda će se lako uočiti, da opća borba suprotnosti koja svagdje vlada ne predstavlja ništa haotično, nego tek na toj osnovi svaki proces proizvodi uvijek svoje drugo. Princip suprotnosti, koji postoji u stvarnosti, zasnovan je baš na trajnoj zakonitosti u kozmosu, pa kod Heraklita nigdje ne preostaje mjesta za božje djelovanje i upravljanje.
Kao što je logos zajednički svemu postojećem, tako je i ljudima zajedničko to, da imaju sposobnost mišljenja, i baš na to bi trebalo obratiti pažnju. Heraklit kaže da je “istraživao samoga sebe”, t, j. spoznao je, da je on, kao pojedinac, samo dio tog svjetskog procesa, a sam po sebi ne predstavlja nikakvu trajnost. Čovjek mora sebe u tom odnosu spoznati i postupati tako da radi prema prirodi, a ne misliti da vlastita misao predstavlja vrhunac svega.
Iz Heraklitove filozofije logično je ustvrditi, da osim tog procesa, ništa drugo nije vječno ni trajno, pa tako ni čovjek, niti njegova duša. Dok su pitagorovci pod orfičkim utjecajem učili o besmrtnosti duše i o njenom selenju, za Heraklita je to potpuno besmisleno, jer stalno prelaženje jednog u drugo ne ostavlja ništa na miru, pa tako i ljudska duša podliježe svim tim promjenama. U fr. 36 kaže ovo: “Dušama je smrt vodom postati, a vodi je smrt zemljom postati. Od zemlje postaje voda, a od vode duša.” Individualna besmrtnost je kod Heraklita nešto nepojmljivo, te je suvišna svaka priča o zagrobnom spasu, jer svijet uopće nisu stvorili nikakvi bogovi.
U Heraklitovom sistemu čovjek je svoj samostalni gospodar, svojim razumom može spoznati objektivni tok stvarnosti, i s tim može dovesti u vezu svoje djelovanje. Racionalizam je pobijedio teologiju i mistiku, te je omogućio čovjeku da u svemu vidi određeni smisao djelatnosti i ispoljavanja objektivnih zakona i stvarnosti.
Politika i društvo
Borba suprotnosti odigrava se i u društvu, što je dobro uočio Heraklit, ali je ta borba prema njegovom mišljenju ujedno norma i pravda koja nužno i sigurno sve uređuje.
Ta borba u društvu u tom smislu, kad je nužna, djeluje i pravedno, te uvijek svakom određuje njegovo pravo mjesto. Stoga Heraklit misli — dosljedno svom učenju — da borba (rat) ima svoju pozitivnu funkciju, pa je ona prema tome i društvenoetički princip, jer svakog — kako je rečeno — postavlja na njegovo pravo mjesto, čime se manifestira logos i u društvu.
On u fr. 80 kaže: “Valja znati, da je rat općenita pojava, da je pravda — borba i da sve nastaje borbom i po nuždi.” Ili u fr. 53 kaže: “Rat je otac svemu, svemu kralj, jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima.”
Prema tome opća borba i logos vladaju čovjekom, društvom i svijetom, ali većina ljudi prema Heraklitu ne spoznaje, da je logos vječan i zajednički, i da bi za njim trebalo ići, niti pak poznaju princip borbe.
Heraklit je društvene odnose shvatio kao rezultat opće borbe — kao principa — u određenoj zakonitosti. Prema tome bi položaj svakog pojedinca bio nužno određen, samo što to ljudi ne uviđaju, jer niti spoznaju logos ni opći princip, niti znaju da bi trebalo raditi prema prirodi, pa iako su budni, naliče na one koji spavaju, odnosno, iako su nazočni, oni su ipak nenazočni. Heraklit nije govorio kako su pojedinci zauzeli više položaje zbog imovinske nejednakosti, t. j. uslijed razne klasne pripadnosti, nego je društveno grupiranje: robovi, demos (narod), aristokracija, smatrao posljedicom nužne borbe, pa su najbolji zauzeli gornja mjesta, a drugi su ostali dolje.
Te svoje opće stavove ispoljuje Heraklit u svom praktičnom držanju napadajući demos i njegovo demokratsko uređenje.
Masa ne može postići taj stupanj uzdizanja, stoga Heraklit u fr. 49 kaže, da je njemu jedan “koliko tisuće, ako je najbolji”. Ili u fr. 53: “I volji jednoga pokoravati se jeste zakon.” O narodu u fr. 124 kaže ovo: “Najljepši je svijet kao nasumce nabacana hrpa smeća.”
Koliko je Heraklit mrzio demos, vidi se iz jednog mjesta kod Diogena Laertija: “Povukavši se u svetinju Artemidinu, igrao se s dječacima kocke. Kad su Efežani stali oko njega, reče: “Čemu se, jadnici čudite? Nije li bolje to činiti nego li s vama upravljati državom?”
Ipak to Heraklitovo praktično-političko držanje i shvatanje ne umanjuje njegove zasluge na području filozofije, gdje je razvio progresivne misli, i svojom objektivnom dijalektikom pokazao materijalizam sposobnim u filozofiji da objasni probleme: bitka, kretanja i formiranja cjelokupne stvarnosti, razvojem kroz jedinstvo suprotnosti.
Svojom filozofijom Heraklit je dalje izvršio znatan utjecaj na sofiste, Platona, stoičare i skeptike.
Branko Bošnjak
Grčka filozofija