Pišem o Brkici, čovjeku čiju sam fotografiju godinama gledao u novinama, uz njegovu redovnu kolumnu. Ozbiljan, nedovoljno reći. Jer ta fotografija je značila – britak, duhovit, sve je ljudi jednostavno, ja vam govorim. Godinama smo se javljali jedan drugom, zahvaljujući navici moje familije da se čitaju novine, kao dva sasvim nepoznata čovjeka koji se javljaju jedan drugom na pijaci ili u parku.
Pišem o Brkici, čovjeku koji je ljeti sa suprugom redovno šetao kolašinskom Sibirskom ulicom, vjerovatno tražeći hladovinu u mom gradu. Tako sam zadovoljan što je bio skromna ličnost, pa se, čini mi se, nije mnogo lokalnih štakora ni motalo oko njega. Zašto se taj nepoznati poznanik meni uživo nije javljao nije me začudilo, ipak sam ja bio konzumator njegove riječi, doduše vrlo mlad da sve apsobrujem. Recimo, kad sam bio još mlađi, mislio sam da mi je pisac Dušan Govedarica blizak poznanik, međutim, petnaest godina kasnije Govedarica se i ne sjeća da je na festivalu dječjih pjesnika mog druga Dušana, njegovog imenjaka, častio 20 dinara, na ulici, i da nam je dao autogram.
Pišem o Brkici, kao o čovjeku čije sam ime i prezime nekoliko puta u životu pomenuo, a uvijek sagovornike zbunio, jer su pomislili na jednog drugog, neomiljenog, koji se isto tako zove. Njegov talenat i način na koji se njegova misao sidrila u čitatelja, zaslužuju jedinstven identitet, kao što su ga imali Danilo Kiš, Oskar Davičo, Aleksandar Tišma, Anton Gustav Matoš, Zuko Džumhur i rijetki drugi. A ne ovako, obično, Miodrag Vuković… htio sam više. Sad kad se osvrnem, ima još velikana sa manje zvučim imenima, nijesu svi Pikaso, Saramago, Pogorelić, tu su i Henri Mur, Ričard Dženkins, Miodrag Bulatović, Petar Petrović…
Pišem o Brkici, jer sam, prije nekoliko godina, na kusom sajmu knjiga u Podgorici, prepunim priča iz sultanovog kreveta, ispovijesti iz harema, pustinjskih cvjetova, Koeljovih kamenja znanja i Dučićevih slatkih poljubaca, njegovu zbirku kolumni ,,U prolazu” kupio za jedan euro. Jedan pišljivi eurić. Toliko koštaju, da se sjetim i upotrijebim malo aritmetike, 350 grama trešanja, 50 SMS poruka, 10 cigareta, 5 pakova maramica. Za 3 njegove knjige možete kupiti kartu za film u bioskopu, za 5 pogledati pozorišnu predstavu, za 2 razgovarati cio vikend besplatno u mreži, za 1 knjigu popiti pivo ili pojesti veliku kesu kokica. Tas svijeta je postao tas vijeka – brz, kičast, potpuno bez veze.
Pišem o Brkici, jer sam prošlog ljeta na pozorišnim daskama, sa svojom djevojkom, proveo lijepe momente, čitajući tu zbirku kolumni, koja je u nama probudila želju da mu priđemo na ulici, da mu kažemo da je jedan karavan inspiracija kao pjesma prolazio kroz njega, jer je direktno smisao stvari, poređana ovako ili onako u događajima, preko njegovih redova, doprla do mene i nas. Kroz njegovu veliku, značajnu za nas, pojavu. Koliko bi to Brkici značilo, nijesam siguran, bili smo spremni na rizik, ali evo danas i svjesni da više nemamo od čega strahovati. Ostalo je da nastavimo.
Pišem o Brkici, a možda bih trebao pisati o pokojnom gospodinu Miodragu Vukoviću, ali ja se tako osjećam, da imam pravo da ga zovem tim prijateljskim nadimkom koji mu uopšte lijepo ne stoji, jer znajući ga najbliže iz jedne situacije kad su nam se ovlaš očešala ramena na ulazu u jednu pres salu, tvrdim da mu je trebalo nadjenuti nadimak Bard, ili Totem, ili Pojava, ili Monolit.
Pišem o Brkici pod ovim pseudo-imenom, jer samo ograničen broj ljudi zna moj identitet, iz razloga što ne želim da se pomisli da ja želim pažnju. Prijatelji će to razumjeti. Ja samo osjećam ljudsku potrebu da se o ovom čovjeku više priča, da se ne zaboravi, da njegov opus jednog dana u ovoj zemlji bude značajan makar kao pojedinih neintelektualaca koji se u guraju u prvi plan. Brkica i nije čovjek za prvi plan, nego za posljednju liniju odbrane od monotone svakodnevnice.