Jasan Pogled

Pismo o nepoznatom poznaniku

 

Pišem o Brkici, čovjeku čiju sam fotografiju godinama gledao u novinama, uz njegovu redovnu kolumnu. Ozbiljan, nedovoljno reći. Jer ta fotografija je značila – britak, duhovit, sve je ljudi jednostavno, ja vam govorim. Godinama smo se javljali jedan drugom, zahvaljujući navici moje familije da se čitaju novine, kao dva sasvim nepoznata čovjeka koji se javljaju jedan drugom na pijaci ili u parku.

Pišem o Brkici, čovjeku koji je ljeti sa suprugom redovno šetao kolašinskom Sibirskom ulicom, vjerovatno tražeći hladovinu u mom gradu. Tako sam zadovoljan što je bio skromna ličnost, pa se, čini mi se, nije mnogo lokalnih štakora ni motalo oko njega. Zašto se taj nepoznati poznanik meni uživo nije javljao nije me začudilo, ipak sam ja bio konzumator njegove riječi, doduše vrlo mlad da sve apsobrujem. Recimo, kad sam bio još mlađi, mislio sam da mi je pisac Dušan Govedarica blizak poznanik, međutim, petnaest godina kasnije Govedarica se i ne sjeća da je na festivalu dječjih pjesnika mog druga Dušana, njegovog imenjaka, častio 20 dinara, na ulici, i da nam je dao autogram.

Pišem o Brkici, kao o čovjeku čije sam ime i prezime nekoliko puta u životu pomenuo, a uvijek sagovornike zbunio, jer su pomislili na jednog drugog, neomiljenog, koji se isto tako zove. Njegov talenat i način na koji se njegova misao sidrila u čitatelja, zaslužuju jedinstven identitet, kao što su ga imali Danilo Kiš, Oskar Davičo, Aleksandar Tišma, Anton Gustav Matoš, Zuko Džumhur i rijetki drugi. A ne ovako, obično, Miodrag Vuković… htio sam više. Sad kad se osvrnem, ima još velikana sa manje zvučim imenima, nijesu svi Pikaso, Saramago, Pogorelić, tu su i Henri Mur, Ričard Dženkins, Miodrag Bulatović, Petar Petrović…

Pišem o Brkici, jer sam, prije nekoliko godina, na kusom sajmu knjiga u Podgorici, prepunim priča iz sultanovog kreveta, ispovijesti iz harema, pustinjskih cvjetova, Koeljovih kamenja znanja i Dučićevih slatkih poljubaca, njegovu zbirku kolumni ,,U prolazu” kupio za jedan euro. Jedan pišljivi eurić. Toliko koštaju, da se sjetim i upotrijebim malo aritmetike, 350 grama trešanja, 50 SMS poruka, 10 cigareta, 5 pakova maramica. Za 3 njegove knjige možete kupiti kartu za film u bioskopu, za 5 pogledati pozorišnu predstavu, za 2 razgovarati cio vikend besplatno u mreži, za 1 knjigu popiti pivo ili pojesti veliku kesu kokica. Tas svijeta je postao tas vijeka – brz, kičast, potpuno bez veze.

Pišem o Brkici, jer sam prošlog ljeta na pozorišnim daskama, sa svojom djevojkom, proveo lijepe momente, čitajući tu zbirku kolumni, koja je u nama probudila želju da mu priđemo na ulici, da mu kažemo da je jedan karavan inspiracija kao pjesma prolazio kroz njega, jer je direktno smisao stvari, poređana ovako ili onako u događajima, preko njegovih redova, doprla do mene i nas. Kroz njegovu veliku, značajnu za nas, pojavu. Koliko bi to Brkici značilo, nijesam siguran, bili smo spremni na rizik, ali evo danas i svjesni da više nemamo od čega strahovati. Ostalo je da nastavimo.

Pišem o Brkici, a možda bih trebao pisati o pokojnom gospodinu Miodragu Vukoviću, ali ja se tako osjećam, da imam pravo da ga zovem tim prijateljskim nadimkom koji mu uopšte lijepo ne stoji, jer znajući ga najbliže iz jedne situacije kad su nam se ovlaš očešala ramena na ulazu u jednu pres salu, tvrdim da mu je trebalo nadjenuti nadimak Bard, ili Totem, ili Pojava, ili Monolit.

Pišem o Brkici pod ovim pseudo-imenom, jer samo ograničen broj ljudi zna moj identitet, iz razloga što ne želim da se pomisli da ja želim pažnju. Prijatelji će to razumjeti. Ja samo osjećam ljudsku potrebu da se o ovom čovjeku više priča, da se ne zaboravi, da njegov opus jednog dana u ovoj zemlji bude značajan makar kao pojedinih neintelektualaca koji se u guraju u prvi plan. Brkica i nije čovjek za prvi plan, nego za posljednju liniju odbrane od monotone svakodnevnice.

 

 

 

 

 

 

4 Komentara

  1. Neshvaćeni U Svojoj Zamisli

    Dilema

    Karavan nesređenih misli
    Ka logici putuje
    I nemam ideju ko sam
    I šta bih mogao biti
    I nemam dojam da me neko razumije.

    Uvijek kad se nađem u gomili
    Poželim da šutnem
    Prvog do sebe
    (Ako i jesam to što nijesam
    Šta bih drugo mogao biti)

    Čini mi se da sam prespavao sudnji dan.

    Prije 2, 3 godine, igrom slučaja naišla sam na “Klovnovsko raspeće”. Osvojila me je već na prvo čitanje. Što sam joj se češće vraćala otkrivala sam neke nove dimenzije besmislenog preživljavanja, prije svega skrivena stanja osobe koja se koprca u svijetu koji je guši, u svijetu koji nije po njenoj mjeri. To je bio Miodrag- zalutali genijalac, sa širokim pogledom i još širim mislima, koje je konstantno gušila ova mučna svakodnevica.
    Još tada, pokušala sam da nešto saznam o njemu- i ništa. Nikakvi rezultati google pretrage, ljudi nikada nisu čuli za njega ili što je još gore, pobrkaju njegovo ime sa apsolutno nevažnom osobom.(!)
    Zaintrigirala me je biografija u njegovoj knjizi, gdje mu ispod stare fotografije piše:

    Ime: Miodrag
    Prezime: Vuković
    Mjesto rođenja: Mjesto u kome ne želim umrijeti
    Datum rođenja: Nekad

    …Prije mjesec dana uspijem da nabavim neke njegove knjige u Gradskoj biblioteci i naiđem takođe na članak iz 2004. godine. Članak o njegovoj davnašnjoj književnoj večeri u Podgorici. Gost- kritičar mu je bio profesor psihologije sa Filozofskog fakulteta, prof. Simunović koji mi je predavao prošle godine. To me je nekako motivisalo da kontaktiram profesora i ispitam ponešto o Brkici, pa ako je moguće i da ga upoznam?
    I onda, sjutradan čujem ovu tužnu vijest… Preminuo je. Nisam ga poznavala lično, a vijest me je potpuno ‘pomjerila’, moram priznati.
    Imala sam želju da priđem tom čovjeku i jednostavno mu kažem “Čekajte, možda drugi nisu, ali ja sam vas shvatila!”

    Možda to ne bi imalo nikakvog značaja ali htjela sam da zna da nije jedini, da ima nas pojedinih koji smo uhvatili tu nit, dotakli žicu koju nosimo u sebi, taj besmisao postojanja…

    Sada, nakon njegove smrti polako mi se javljaju ljudi koji su ga poznavali, neki slabije, neki malo bolje. Radio je dugo u Pobjedi, što nisam znala. Često je tiho i zamišljeno hodao ulicama Podgorice, a onda bi sjeo na kafu u Boćare, ne obraćajući pažnju na svijet oko sebe.
    Pitam se često, koliko li sam samo puta možda prošla pored njega a da nisam znala da je to on, da nisam obratila pažnju…

    Ono što je važno, je da nam ostaju njegove knjige kao most između naših misli i njega, most koji možemo preći beskonačno puta, a opet, svako prelaženje će biti doista drugačije od prethodnog. :)

  2. Klovnovsko raspece nije napisao Brkica, vec Miodrag Radovana Vukovic – mlad covjek…

Ostavite komentar: