Na jednoj od promocija svoje nove knjige „Kad mrtve duše marširaju“ Emir Kusturica izjavljuje da je knjigu napisao jer se, između ostalog, krajnje naljutio na jednu frazu u filozofskom krugu u Sjedinjenim Državama da ljudi žive „vječnu sadašnjost“. Samim time fraza je, kako veli Kusturica, „postala neka vrsta religije i potencijalna opasnost za svakog ko radi za ideju da se poslije smrti pojavljuje duša i da nastavlja u bilo kojoj formi život“.
Filozofija ima terapijski učinak i funkcionira na principu duševnog motora koji naš organizam vodi kroz vrijeme života. Platon je u svojoj „Državi“ zapazio značaj ritma u cirkulaciji društvenih fenomena. Ako život nije ustrojen na principu ritma, onda se čovjek kvari i postaje nepravičan, za čim se počnu nizati sve ostale negativnosti. Ritam je nešto što se veže za muziku, ali ipak je on prije svega odraz bio-ritma ljudskog organizma, i kad se kaže „sve bio je ritam“, to je zaista istinito. Evo jednog fragmenta Platonovog zapažnja:
„ – A da li ti je jasno da ritmička ravnopravnost odgovara pristojnom ponašanju, a da nedostatak ritma odgovara neprimernom ponašanju?
- Kako ne?
- I da ritmička umerenost zavisi od dobrog teksta, i nedostatak ritma od rđavog teksta, jer tekst i ritam liče jedan na drugi; lepota melodije i nemelodičnost zavise isto tako od teksta, ako se, kao što smo malopre rekli, ritam i melodija upravljaju prema njemu, a ne tekst prema ritmu i melodiji.
- Jeste, tako je u stvari.
- A što se tiče same pesme – rekoh – dakle teksta? Zar on nije proizvod duševnog raspoloženja?
- Razume se da jeste.
- A da od teksta zavise i druge stvari?
- Da.
- Dakle, dobra pesma, dobra melodija, dobro ponašanje, i dobar ritam su posledica dobrog duševnog raspoloženja, a da nam pri tom ta reč ne znači isto što i ograničenost, nego nešto što je stvarno lepo i dobro.
- Tako je – odgovori on.
- Pa da li se mladići moraju truditi da steknu sve to, ako žele da vrše svoju dužnost?
- Moraju.
- A te se stvari svuda nalaze, i u slikarstvu, i u srodnim veštinama: puna ih je tkačka veština, i veština vezenja, i bojadisanja, i građevinarstva, i svaki ručni rad; ima ih, dalje, i u prirodi životinja i uopšte živih bića: u svemu ovome nalazimo i pristojno i nepristojno. Neprimerenost, neharmoničnost i neritmičnost odgovaraju nepoetskom biću i neplemenitosti duha: a tako isto tome suprotne stvari srodne su sa razumom i plemenitom dušom i njene su slike.
- Sasvim tačno.“
U tom smislu se može zapaziti da su muzika i poezija društveni lakmus papir, to jest pokazatelj brojnih socioloških fenomena. U vremenu raspada Jugoslavije je postojao jedan punk bend pod nazivom „Ritam nereda“. Zaista je taj nered, koji je pratio političko urušavanje države, imao svoj psihodelični odraz u muzici. I u takvom stanju je muzika neophodna, i ona i postoji i nastaje, ali je to zapravo „ritam nereda“. Možda se nije loše upitati zašto ljudi očekuju da muzika ima smisla, dok istovremeno prihvataju da ga život nema. Platon u gore navedenom primjeru navodi značaj harmoničnosti i ritma kako bi državom mogla teći životna cirkulacija. Taj ritam mora biti podudaran sa zakonitostima kretanja planete, kojemu podliježe postojanje svih stvorenja na zemlji. Međutim, to ne znači da je moguć „život od poezije“, dok „život za poeziju“ ostaje u sferi pokušaja. To je i igra između rušiteljskih, tj. dioniskih snaga, i apolonskih, tj. onih koje održavaju red. Muzika je sama razapeta između te dvije sile. Bilo kako bilo, ljudskom naraštaju u današnjem stadiju je potrebna umjetnost, posebno poezija i muzika, jer ona uspostavlja ritam, u najširem sociološkom smislu, putem kojeg se ostvaruju ostali fenomeni života. Čovjek šest dana radi na farmi, kako bi sedmi dan mogao otići u kafanu na živu svirku, u kafanu koja ne živi od muzike, nego od prodaje alkohola. Umjetnost je ta nevidljiva ruka, koja ljudsku egzistenciju drži iznad površine vode, i koja je čovjeku stimulans da se bori iz dana u dan. Mnoge sociološke anomalije se pokažu na primjeru muzike. Čak se na nekim koncertima u nastupima muzičara mogu zapaziti elementi psihičkih poremećaja, od kojih nisu imuni ni ljudi u publici, pod dejstvom opijata. Ako bi iz tog ugla pristupili većini muzičkih događaja, zapazili bismo brojne poremećaje, psihološke prirode, prije svega. Muzika je raznovrsna. Muzika je i slavlje na motorijadi, kao i koncert violine i klavira u nekoj operi. Slično kao i u jeziku. Od jezika je stvorena i Platonova „Država“, kao i govor nepravičnih političara i tirana, o kojima Platon govori. Platon napominje da je zla kob države u tome što dobrota i pravičnost idu u prilog onima koji su jači, a nepravda se svaljuje na slabije. Tako je to u svijetu u kojem dominira jači, pogotovo što takvi preuzimaju poluge vlasti, i imaju neograničenu mogućnost „zloupotrebe položaja“. Ali živimo u društvima kakva jesu, i ona dalje ne mogu postojati bez ubrizgavanja određene doze fantazije u stvarnost, kao što stvarnost ne može postojati bez anestezije sna, koja našu stvarnost svakog jutra vraća na početak. Neko to naziva čežnjom za iluzijom, ali snovi održavaju i produžavaju život. Stoga prava umjetnost, poezija i muzika, moraju biti vizionarske, kako bi stimulirale životnu borbu u vremenskim ciklusima i kruženjima. Ako je vlast narodnjačka, onda će narodna muzika dobiti prioritet. Taj primjer smo vidjeli u turbo-folk oblicima divljanja etno-kulture nakon raspada Jugoslavije. Uistinu je „sve bio ritam“. Kriza u vlasti će prve simptome dobiti u muzičkom ritmu. Kada efikasnost vladajućeg sistema popusti, kada društvom počnu cirkulirati samo službe, dok se sve ostalo drži pod represijom, to znači da umjetnost doživljava složene procese psihološkog „potiskivanja“ i prelaženja u „ilegalu“. Možda su baš to oblici umjetnosti koji će iznjedriti jedan novi oblik ritma, koji će uskladiti životne tokove u nekom vremenu budućnosti. Svjetlost je dio spektra elektromagnetnog zračenja, unutar kojeg se ostvaruje dramaturgija ukupne stvarnosti na Zemlji. Baš kao da je sunčev sistem jedan dobro osmišljeni mehanizam, koji se pokreće precizno kao mehanizam sata. Nema nikakve sumnje da je čitav ovaj Svijet prošao kroz jedan složen proces stvaranja. I da je život u koegzistenciji sa energijom i materijom, prostorom i vremenom, programiran kao jedan savršeni kompjuter, samo što se njegovo gibanje ostvaruje samo od sebe. Ljudsko srce ne treba energiju (osim hrane i vode) da bi bilo pokrenuto. Ono ima jedan unaprijed utvrđen broj otkucaja, baš kao da je prošlo proces jednog vrhunskog programiranja. Ukupna tehnologija, i kompjuterska industrija, samo su jedno loše podražavanje kodova stvaranja, koji su upisani u tkivu prirode. Kad razmišljamo o tom procesu stvaranja, mi obično zamišljamo Svemoćnog – Boga, koji je iz ničega, kao mađioničar pokrenuo život. Kako vrijeme prolazi, nekako se sve logičnije čini da postoje neki Vanzemaljski instituti, i laboratorije u kojima rade naučnici koji su milionima godina tehnološki ispred nas i koji su na mnogo sofisticiraniji način upoznali mehanizme Svemira. Može biti da su baš oni ovladali procesima stvaranja, procesima koncentracije energije jedne zvijezde, oblikovanjem jedne planete od magme i njenim hlađenjem, formiranjem okeana, a potom i programiranjem ukupnog života. Na nama nepoznat način, oni možda vrše opservaciju procesa života i nadziru razvoj svake pojedinačne životne priče. A trebalo je proći mnogo vremena dok i sami shvatimo da smo samo stvorenja, kao organske mašine. I da smo prošli proces stvaranja koji je osmišljen s onu stranu granica Svijeta. O svemu tome razmišljam dok hodam labirintom ulica, tamo daleko preko rijeke iza posljednje trolejbuske stanice. Dok posmatram prostor očima naviknutim na tamu kroz svijest mi prolazi prizor iz jednog romana, s nazivom „Gvapo“, kojeg sam čitao u ranom djetinjstvu, a koji prati život dječaka iz starinskih vremena, kada se živjelo u divljim plemenima, i pećinama. Navodno su tom dječaku zeleno iskrile oči u tami pećine, i on je imao sposobnost da vidi u tmini. Između mene, koji u tami hodam labirintom ulica, i tog dječaka iz davne prošlosti postoji jedan ogroman jaz, buka i bijes ljudske povijesti se nevidljivim nitima uplela između naša dva pojedinačna života. Baš kao i on, i ja sam bio prinuđen da pronalazim puteve u tmini, krijući se od represije post-totalitarnog društva. Vrlo je teško u takvom ambijentu pronaći pravi ritam, ali bez tog ritma život naprosto nije moguć. Država, o kakvoj je pisao Platon, je sahranjena, jer sada globalni sistemi uprežu države u velike tvorevine (mega koncerne), kojima se upravlja putem tehnologije. Države su naprosto kolonizirane tehnologijom. Ritam kretanja se usmjerava i nadzire upravo putem tehnologije. To je jedna nova forma bio-ritma, koju Platon nije mogao naslutiti. „Diviziju užitka“ (Joy Division) engleskog muzičara Iana Curtisa je zamijenila „virtuelna divizija“, koja maršira imaginarnim zidovima. U svemu tome je presudan ritam i jednom kad sve prođe nastat će neka nova knjiga sa naslovom „Sve bio je ritam“, kao što je jedna sa upravo takvim naslovom nastala i ostala iza benda „Azra“. Kad već pomenuh „Azru“ da kažem da je Džoni Štulić pokrenuo vlastiti radi pod imenom Propileja. Često ga slušam, super je.
Idemo dalje sa započetim tekstom.
U svakom slučaju umjetnost pravi savez sa tehnologijom, baš kao što je ljudski život s njim u neraskidivom savezu. U takvom ambijentu je ritam stvar automatizacije, kretanja tijela serijske proizvodnje, s jako malo originalnosti, koja je pratila umjetnost u nekadašnjim vremenima. Umjetnost treba ili prostor granice, ili podrume stvarnosti, podzemnu zonu nekog grada, ili pukotine druge vrste, razne vakuum zone. Zvanična stvarnost je kancelarijski ustrojena – od šaltera do šaltera, od prodavnice do prodavnice. To nije prostor za umjetnost. Tako da je uvijek otvoreno pitanje u kojoj će se zoni otvoriti taj dodatni prostor, koji je umjetnosti potreban. Ivo Andrić je rekao na jednom mjestu da je on samo želio tokom svog života malo slobodnog daha. Gdje pronaći prostor za taj Andrićevski „slobodan dah“, je li to možda opet neki imaginarni „prozorčić u svijet“ za kojim toliko čeznemo, ili pak nešto sasvim drugo? Pošto se sada govori o umjetnosti, koja je pred nama, o pravcima kojima se ona može kretati u vremenu, koje predstoji, potrebno je razmisliti u kojoj se zoni može otvoriti taj prostor slobode. Da li će to ponovo biti zona “ispod radara”, ili će se pronaći jedan bolji prostor slobode. Za svaku slobodu se treba izboriti. Sloboda se može ili kupiti ili osvojiti, nju nam niko ne poklanja. Ali mislim da mladost nekako lakše popuni prostore vakuuma, procjepa – zonu ispod radara. Nekako se bez svoje volje uglavi u prostor, koji ne brani niko. Mi čeznemo za slobodnom igrom Fantazije, na kojoj je zasnovan univerzum. Nasilje u društvu je nešto što iskače iz sklada harmoničnog kruženja materije, energije u svemiru. Platon je tu „neritmičnost“ vlasti definisao kao nepravičnost tiranije. Postoji jedan zapis u Platonovoj „Državi“, koji o tome govori: „A od svih kazni je najveća ona da budeš pod vlašću goreg, kad već sam nećeš da vladaš. Toga se i boje plemeniti ljudi, mislim, kad se primaju vlasti i tada prihvataju vlast ne kao da su time dobili nešto izvanredno ili zato što će na vlasti dobro živeti, nego je primaju prinuđeni i zato što ne znaju nikog boljega kome bi je mogli poveriti. Jasno je, dakle, da kad bi postojala država plemenitih ljudi, onda bi se ljudi borili za to da nemaju nikakve vlasti, kao što se sada bore za vlast.“
Platon je sanjao o državi kojom će upravljati filozofi, kao najpravičnija društvena skupina. Baš zato što je vlast u državama, koje su nama kao takve poznate, nepravična, postoji ne-režimska umjetnost kao mogućnost jednog drugačijeg pogleda na svijet. Možda je baš zbog tog svog karaktera istinska umjetnost često bila progonjena, ili je na druge načine bila žrtva nepravične vlasti. Upravo se tog svog bića umjetnost nikada ne bi trebala odreći, sve dok se ne ispune Platonovi snovi o pravičnoj državi, kojom neće vladati tirani, nego filozofi. Francuski pisac Mišel Uelbek (Michel Houellebecq) u svom romanu „Pokoravanje“ piše o čovjeku u krizi koji pije depresive, koji utječu na oslobađanje hormona sreće Serotonina u mozgu. Bez tog jutarnjeg dara on ne bi mogao podnijeti bijedu svijeta koji se nalazi na ivici kataklizme. Roman „Pokoravanje“, koji se pojavio sasvim slučajno 2015 godine na dan atentata na magazin „Charlie Hebdo“, bio je satira na aktuelni politički trenutak Francuske i porast islamskog radikalizma. Dirk Fuhrig u svojoj analizi pomenutog romana zapisuje: „Uelbekovi opisi ljudi i stvari, oštri pogled na apsurd modernog društva, na žalost industrijskih područja i supermarketa; umjetnost koja je visoko ironična i koja poentira, u formulacijama rečenica, koje se čitaju brzo i napeto. Ovaj izvanredni stil, koji se izmjenjuje krikom komike i melanholijom dubokom kao ponor, čini od ove knjige jedno „pravo Uelbekovo“ izdanje. To je svojevrsno zaokruživanje životne teme ovog velikog majstora „depresije“: a to je potraga za srećom“.
Nakon „sorotina“ u literaturi se pojavljuje i „kontraendorfin“. Po Svetislavu Basari „kontraendorfin“ je hormon nesreće kojeg luči žlijezda koja je aktivna samo kod naroda Balkana, a naročito Srba. U središtu Basarine knjige „Kontraendorfin“, za koju je dobio prestižnu NIN-ovu nagradu, je pokušaj detronizacije nacionalnih veličina i bardova. U romanu se pominju i stvarni likovi poput Ive Andrića što je izazvalo brojne reakcije nakon objavljivanja knjige. Ni ove Basarine opservacije našem blentavom svijetu nisu bile od velike pomoći. Samo Bog zna lijek, Bog pa onda „Bosnalijek“, govorio je svojevremeno nikad prežaljeni Abdulah Sidran. I opet će padati snijegovi bijeli, te prekriti tebe i mene i život nam cijeli. Na „vratima tišine“ ostaju Epitafi, suze i po neki stih. Nadgrobni spomenici, te kamene enciklopedije prohujalih vremena, nam pomažu da sklopimo mozaike o ljudima koji su obilježili svoju epohu. Tako recimo na jednom starom groblju u Londonu možete pronaći ovako sročen epitaf: „Here reposes Daniel Defoe author of Robinson Crusoe 1660 – 1731. Veliki francuski pisac Stendal dao je da se na njegovoj nadgrobnoj ploči ukleše epitaf na italijanskom jeziku: „Enri Bejl, Milanez; živio, pisao, volio.“ Stendal, autor romana Crveno i crno, pokopan je na groblju Monmartr u Parizu. Svi putevi vode na groblje, tamo hrle i živi i mrtvi. Tako na primjer Pariško groblje „Pere Lachaise“ bilježi najviše posjetilaca nakon Ajfelovog tornja. Na ovom groblju su sahranjeni: pjesnik Charles Baudelaire, filozof Jean Paul Sartre, dramatičar Moliere, Jim Morrison, pisac Honore de Balzac i još puno drugih u Svijetu poznatih imena. Posljednje borbe branioca Pariške komune su se odigrale baš na ovom groblju i to, vjerovali ili ne, u neposrednoj blizini Balzakovog groba. Groblje „Pere Lachaise“ je osnovao Napoleon (1804. God.) i lokalitet mu je bio (u to vrijeme) na periferiji Pariza, podaleko od grada, zbog straha od mogućih zaraza i epidemija. Viljem Šekspir na svojoj nadgrobnoj ploči ima uklesan neuobičajen epitaf: „Bio je poeta kao Vergilije, obrazovan kao Sokrat, mudar kao Nestor. Narod ga voli, a Olimp ga ima“…
Tekst i foto: MARKO RAGUŽ
Sarajevo, jesen 2024.