Dokon pop i jariće krsti. Tako je to kad dodija bezdan besmisla koji je obuzeo i popa i jariće. Prošla su, kako nam se priviđa, vremena kad je neko nešto radio po mjeri sopstvene savjesti i opšteg interesa. Ispalili smo sve salve velikih parola i konačno ostali bez baruta i pogonskog goriva. Otresli smo sve velike teme kao prezrele krošnje, požderali smo plodove sopstvenog treska, pa sad prebrojavamo ono što je ostalo- stučene nagnjilke koje smo davno već bacili u bunjište…
A opet, mora se nešto rabotati. Moraju se prebiskivati utrunci, moraju se prebrojavati trice i kučine, moraju se istresati prnje i tranje, jer je došlo vrijeme njihove bedačke i jadovne carevine. Kad je besposleni bezimeni pop krštavao jariće, tada su i udareni temelji našeg samopregornog i uzvišenog rada. Sve što je urađeno, sva je prilika, zaludu je urađeno. Sve što smo privrijedili, stalo je u vreću dokonog popa koji je pokrstio jariće i zaprtio polupraznu torbetinu…
Nije pop dokonjak kriv što nije u datom trenutku imao pametnija i preča posla. Rodio se dobri prota upravo ovdje gdje je i nastala krilatica o popu i jarićima. Da je imao pametnija i preča posla, bio bi eventualno blagosloven, ali sigurno ne bi postao najslavniji dokoni pop od svih besposlenih uzaludnika. Ukoliko želite da uđete u bogatu riznicu narodnijeh mudrolija treba da napravite nešto izuzetno mudro ili nešto isuviše glupo. Dakle, ne pamti se kompromitovana zlatna sredina. Prosječni ljuđi, na kojima po definiciji počiva ovaj svijet, uvijek su bili, makar u ovim natprosječnim gorama, prezreni i odbačeni kao marveni bilans herojske statistike…
Drugim riječima: bolje je biti nesoj nego prosječno čeljade, ako već majka nije rodila junaka. Nesojluk se, znao je to i pomenuti jareći pop, i te kako pamti i slavi među slavnim pamtišama, a prosječno skrojen životić se baca kao resto kojim se ponekad potkusuruje slavna herojska i kokainska tradicija u brdima i primorju, a i širom uskih srbskih zemalja. Zbog toga je, sva je prilika, šarmantni i dokoni pop uradio nešto što bi se moglo nazvati i utemeljenjem paradoksalno-apsurdne tradicije na koju smo tako uzaludno ponosni. Sva je prilika da se kršteni jarići među nekrštenom čeljadi nijesu dobro proveli, ali se dokoni pop vjerovatno doživotno nauživao u svojoj dokolici…
Sine moj, mogao bi reći zabrinuti roditelj svjestan da su prošla zauvijek junačka vremena, budi ono što niko tvoj nije bio i radi ono što niko tvoj nije radio, ne bi li neko postao i nešto uradio. Kad već nijesi Obilić, nema ti druge nego da postaneš nikogović i tako sebi obezbjediš vječno žuđeno zemaljsko carstvo. Elem, osnove te brdsko-planinske i primorsko-šumadijske didaktike upravo je postavio onaj dokoni pop koji je u apsurdnom činodejstvovanju otkrio jedini smisao modernih biznis-planova. Ko krsti jariće, ima čemu i da se nada…
Kako tada, a tada je očigledno bilo prilično davno, tako i dan-danas. Pomireni sa činjenicom da su nepovratno prošla čojska i sojska vremena i da se čovjekovanje ne uklapa u savremene trendove, naši birtaši su izabrali potpuni nesojluk i nesojlučenje kao jedinu zdravu i perspektivnu ideologiju. Shvatili su, očigledno na vrijeme, da je najbolje nastaviti poslićak dokonog popa i pokrštavati već krštene jariće. Na taj način je zaburgijala vlastodržačka spirala vječitog progresa. Nesojluk je već na početku nesojske vladavine pokazao da je srećno i vječno odabran model uzurpacije. Kršteni, pa pokršteni jarići, postali su savršeno demokratsko stado koje je svojim meketom ozvučilo povijest naše epohe…
Tako je nekako onaj zlosrećni i priglupi pop postao rodonačelnik dinastije današnjih uzaludnih dokonjaka koji su ozakonili bezakonje i unaprijedili nazadovanje do neslućenih granica. Umjesto tavorenja u izmaglici teškog dosađivanja, odabrali su mrak preteškog vladanja i tako učinkovito riješili kvadraturu kruga po kojoj je svaka budala, a naročito vladajuća budala i svaka danguba, a osobito režimska danguba, pametnija i vrednija od svih pametnjakovića i rabotnika koji se bezrazložno i uzaludno upinju da promijene ovu nepromjenljivu činjenicu…
Pop i jarići su otišli svojim putem. Pop do prve krčme ili crkvice, jarići do prvog lonca i astala, kako je to inače zapovijeđeno. Onaj koji je ovako zapovijedio popu je dao još jednu priliku, a jarićima nije bilo spasa. Naravoučenije: bolje za stolom, nego na stolu…