»Gospodine Samsa!« dovikne onaj gospodin iz sredine ocu i pokaže, ne gubeći nijedne riječi, kažiprstom na Gregora koji se polako pomicao naprijed. Violina umuknu, onaj stanar iz sredine najprije se, vrteći glavom, osmjehnu svojim prijateljima te onda opet pogleda Gregora. Činilo se da je ocu kanda važnije da, umjesto da potjera Gregora, najprije umiri stanare, premda ovi uopće nisu bili uzbuđeni te ih je Gregor kanda više zabavljao od svirke violine. Poletio je k njima, te ih raskriljenim rukama nastojao ugurati u njihovu sobu da im u isti mah svojim tijelom onemogući da gledaju Gregora. Sada se, zaista, malko naljutiše, više se ne može reći da li zbog očeva vladanja ili zbog spoznaje koja im je sada sinula, što su, i ne znajući, imali takva susjeda kao što je Gregor.
Tražili su od oca neko objašnjenje, pa su sada i oni dizali ruke, nemirno čupkali brade te samo polako uzmicali prema svojoj sobi. Međutim je sestra savladala onu izgubljenost u koju bijaše pala nakon naglo prekinutog sviranja, te se, pošto je neko vrijeme u nehajno opuš tenim rukama držala violinu i gudalo, i dalje gledala u note kao da još uvijek svira, mahom prenula, položila glazbalo majci u krilo, koja je gušeći se i s najvećim naporom daš ćući, još svejednako sjedila na svojoj stolici, te otrčala u susjednu sobu, kojoj su se stanari, dok ih je otac gurao, sve brže približavali. Vidjelo se kako pod vještim sestrinim rukama pokrivači i jastuci u krevetima lete uvis te se vraćaju na svoje mjesto. Još prije nego što su gospoda stigla u sobu, ona je završila s namještanjem posteljine i šmugnula van. Oca je kanda opet obuzela ona njegova bandoglavost, da je zaboravio na poštovanje što ga ipak duguje svojim stanarima. Samo ih je gurao i gurao, dok onaj gospodin iz sredine, već u vratima, nije snažno lupnuo nogom i time zadržao oca. »Ovime izjavljujem«, reče, diže ruku i pogledom tražeći i majku i sestru, »da s obzirom na odvratne prilike što vladaju u ovome stanu i u ovoj obitelji«, pri tome ni pet ni šest odlučno pljune na pod, »ovoga trenutka otkazujem svoju sobu. Razumije se da ni za dane dok sam ovdje stanovao neću platiti ni prebijene pare, naprotiv, još ću razmisliti hoću li prema vama nastupiti s nekim — vjerujte mi — vrlo lako obrazloživim traženjima.« Šutio je i gledao preda se, kao da nešto očekuje. I doista, odmah uskočiše njegova dva prijatelja riječima: »I mi ovoga trenutka otkazujemo«. Potom dohvati kvaku i snažno zalupi vrata.
Pipajući rukama oko sebe, otac otetura do svoje stolice i svali se u nju; činilo se kao da se liježe za uobičajeno večernje dremuckanje, ali snažno kimanje njegove glave, koja se kanda nije mogla držati na vratu, odavalo je da uopće ne spava. Gregor je sve to vrijeme mirno ležao na mjestu na kojem su ga stanari iznenadili. Razočaranost zbog izjalovljena njegova nauma, no možda i zbog dugog gladovanja, nisu mu dopuštali da se makne. S izvjesnom sigurnošću je strahovao kako će se već idućeg trenutka na njega sve svaliti, te je čekao. Štaviše, nije ga trgnulo ni to kada je violina iz drhtavih prstiju, sa majčina krila, tresnula o pod i zazvučala snažnim zvukom. »Dragi roditelji«, reče sestra i, u znak uvoda, udari šakom o stol, »ovako se više ne može. Ako to, možda, ne uviđate, ja uviđam. Ne želim pred ovom nemani izgovoriti bratovo ime, i samo ću reći: moramo ga se pokušati otarasiti. Pokušali smo sve što je u ljudskoj moći da ga njegujemo i trpimo; mislim da nas nitko ne može ni za što prekoriti.« »Ne postoji ni najmanja sumnja da je ona u pravu«, reče otac. Majka, koja još uvijek nije mogla doći do daha, poče, s izbezumljenim izrazom očiju, muklo kašljati dok je šaku držala pred ustima. Sestra pritrča k majci te joj je rukom pridržavala čelo. Sestrine riječi su oca kanda dovele na neke određenije misli, uspravio se u stolici, stao se igrati službenom kapom među tanjurima, što su još od večere stanara ostali na stolu, te je od vremena do vremena bacio pogled na Gregora koji ni da bi pisnuo. »Moramo nastojati da ga se oslobodimo«, reče sestra, obraćajući se sada samo ocu, jer majka zbog kašljanja nije ništa čula, »već vidim kako će vas on još oboje ubiti. Kad se već mora tako teško raditi kao svi mi, onda se ne može još i kod kuće izdržati ovo vječito mučenje. Ni ja to više ne mogu.« I tako je ljuto počela plakati da su joj suze potekle niz majčino lice, s kojega ih je otirala mehaničkim kretnjama ruke. »Dijete«, reče otac sažalno i s upadljivim razumijevanjem, »ali što da radimo?« Sestra samo slegne ramenima u znak svoje bespomoćnosti, koja ju je sada, u suprotnosti s njenim prijašnjim pouzdanjem, u plaču obuzela. »Kada bi nas razumio«, na to će otac upola pitajući; sestra je usred plača odmahivala rukom u znak da se na to ne može ni pomisliti. »Kada bi nas razumio«, ponovi otac i sklapajući oči kao primajući tako u sebe sestrino uvjeravanje kako to nije moguće, »onda bismo se, možda, mogli s njim sporazumjeti. Ali ovako…« »Mora van…« povika sestra, »i to je jedino sredstvo, oče. Moraš se samo potruditi osloboditi pomisli da je to Gregor. Ta prava se naša nesreća sastoji upravo u tome što smo tako dugo u to vjerovali. Ali kako to može biti Gregor? Kada bi to bio Gregor, on bi već odavna uvidio da zajednički život ljudi s takvom životinjom nije moguć te bi bio dragovoljno otišao. Onda ne bismo imali brata, ali bismo mogli dalje živjeti i sačuvati u srcu uspomenu na nj. Ali ovako nas progoni ta životinja, rastjeruje naše stanare, želeći očito da zaposjedne cijeli stan, a mi da spavamo na ulici. »Pogledaj samo«, viknu odjednom djevojka, »opet počinje!« I u stravi, koja je Gregoru bila posve nerazumljiva, sestra, štaviše, ostavi majku te se naprosto odbaci od njene stolice kao da je spremna prije žrtvovati nju nego da ostane u Gregorovoj blizini, te potrča za ocem, koji je uzbuđen samo njenim vladanjem, također ustao te ispred nje upola digao ruke kao da je hoće obraniti.
No Gregoru nije bilo ni na kraj pameti da bilo kome, a najmanje sestri, natjera strah u kosti. Samo se bio počeo okretati da bi odgmizao u svoju sobu, a to je uistinu bilo dosta neobično, jer se, onako bolestan, zbog mučnog okretanja morao poslužiti i glavom, koju je zbog toga često uzdizao i njome udarao o pod. Zastao je i pogledao oko sebe. Čini se da su shvatili njegovu dobru namjeru: bijaše to samo strah koji ih je trenutno obuzeo. Sada su ga svi bez riječi i tužno promatrali. Majka je, ispruženih i stisnutih nogu, ležala, izvaljena u stolici, a oči joj se gotovo sklapale od iscrpljenosti; otac i sestra sjedili su jedno uz drugo, sestra je rukom obgrlila očev vrat. »No, sada se, valjda, mogu već okrenuti«, pomisli Gregor te se ponovo lati svoga posla. Nije mogao ugušiti teško dahtanje od velikog napora, a morao se od vremena do vremena i odmarati. Uostalom, nitko ga nije ni natjeravao, sve je bilo prepušteno njemu. Kada je završio obrtanje, odmah je počeo puziti natrag. Čudio se velikoj udaljenosti koja ga je dijelila od njegove sobe, te uopće nije shvaćao kako je, onako slab, maloprije mogao prevaliti isti put, a da to gotovo nije ni primijetio. Imajući gotovo uvijek na pameti samo brzo puzanje, jedva je obraćao pažnju na to kako ga nije smetala nijedna riječ, nijedan povik njegove obitelji. Tek kada je već prelazio prag svoje sobe, okrenuo je glavu, ali ne sasvim, jer je osjećao kako mu se vrat koči, no, ipak još primijeti kako se oko njega nije ništa promijenilo, osim što se sestra digla. Njegov posljednji pogled letimično pade na majku koja je sada bila već potpuno utonula u san. Čim se našao u svojoj sobi, vrata su izvana naglo zatvorili, povukli rezu i zaključali ih. Na iznenadnu buku iza sebe Gregor se toliko prestraši te mu noge zaklecaše. Bila je to sestra koja se toliko požurila. Ona je već tamo stajala i čekala, a zatim je, lakonoga, poskočila naprijed. Gregor je nije ni čuo da dolazi. Doviknula je roditeljima »Konačno!« dok je zakretala ključ u bravi »A sada?« upita se Gregor i pogleda u mraku oko sebe.
Ubrzo je otkrio da se sad uopće više ne može ni maknuti. Nije se tome čudio, prije se moglo reći da mu se činilo neprirodnim što je dosada mogao hodati pomoću svojih tankih nožica. Inače se osjećao srazmjerno lagodno. Osjećao je, doduše, bolove u čitavom tijelu, ali mu se činilo da malopomalo jenjavaju i da će, najposlije, sasvim minuti. Jedva da je još osjećao istrulu jabuku u leđima i upaljena mjesta oko rane koja bijaše sva pokrivena mekom prašinom. Svoje se obitelji prisjećao s ganućem i ljubavlju. Njegovo mišljenje o tome kako mora nestati, bijaše, ako se možemo tako izraziti, još odlučnije od sestrina mišljenja. U tom stanju praznog i mirnog razmišljanja ostao je sve dok ura na tornju nije otkucala treći jutarnji sat. Još je doživio kako je pred prozorom posvuda počelo svitati. Onda mu glava, i protiv njegove volje sasvim klone, a iz nozdrva mu se oteo posljednji slabi dašak života. Kada je u rano jutro došla dvorkinja — od puste snage i hitnje tako je lupala vratima, premda su je već toliko puta bili zamolili da to po mogućnosti ne čini — da se u cijelom stanu, nakon što bi ona došla, više nije moglo spavati — ona pri svojoj uobičajenoj kratkoj posjeti nije isprva opazila ništa neobično na Gregoru. Mislila je da on namjerno leži tako nepomično i glumi uvrijeđenog; ona mu je pripisivala veliku razumnost. Kako je slučajno držala u ruci veliku metlu, pokušala je, stojeći kod vrata, poškakljati Gregora. Budući da je to ostalo bezuspješno, ljutne se te malo jače potisne metlu u Gregora, i tek kada ga je odgurala s njegova mjesta, a da se on tome nije nimalo opirao, ona mu obrati svoju pažnju. Kada je ubrzo spoznala što je zapravo posrijedi, izbuljila je oči, ali se nije dugo zadržala, nego je naglo otvorila vrata spavaće sobe te u sav glas viknula u mrak: »Da ga samo vidite, crk’o je; eno ga gdje leži crknut, baš crknut!«
Supruzi Samsa sjedili su uspravno u bračnoj postelji, trudeći se rastjerati strah što im ga je dvorkinja natjerala u kosti, a tek onda su shvatili ono što im je priopćila. No potom gospodin i gospođa Samsa, svako na svoju stranu, žurno skočiše iz postelje, gospodin Samsa se zaogrnu pokrivačem, a gospoda Samsa se pojavi samo u spavaćici; tako su ušli u Gregorovu sobu. Za to se vrijeme otvoriše i vrata sobe za dnevni boravak, u kojoj je Greta spavala otkako su se stanari bili uselili; bila je potpuno obučena, kao da uopće nije ni spavala, a čini se da je to dokazivalo i njeno blijedo lice. »Mrtav?« reče gospođa Samsa i upitno pogleda dvorkinju, premda je i sama mogla sve provjeriti, pa čak i bez ispitivanja shvatiti. »I te kako«, reče dvorkinja i za dokaz odgurne Gregorov leš dobrano u stranu. Gospođa Samsa se trže kao da želi zaustaviti metlu, ali to ne učini. »Pa«, reče gospodin Samsa, »sad možemo bogu zahvaliti.« On se prekriži, a tri žene se povedoše za njegovim primjerom. Greta, koja nije skidala oči s leša, reče: »Pogledajte samo kako je bio mršav. Ta već tako dugo nije ništa jeo. Jelo bi se iz njegove sobe vraćalo a da ga nije ni okusio.« I zbilja, Gregorovo tijelo bijaše sasvim spljošteno i sasušeno, to se, zapravo, tek sada vidjelo, kada ga nožice više nisu držale, a inače nije bilo ničega što bi odvraćalo pa žnju. »Dođi, Greto, načas k nama«, reče gospođa Samsa s bolnim osmijehom, i Greta pođe, ali pri tome nije zaboravila osvrnuti se na leš, za roditeljima u spavaću sobu. Dvorkinja zatvori vrata i širom otvori prozor. Premda je bilo još rano jutro, u svježem zraku bilo je već malo mlakosti. Ta mjesec ožujak već se bližio kraju. Tri stanara izađoše iz svoje sobe te se začuđeno ogledaše za doručkom; na njih bijahu zaboravili. »Gdje je doručak?« mrzovoljno upita onaj srednji od gospode dvorkinju. No ova stavi prst na usta te žurno i šutke mahne rukom gospodi da dođu u Gregorovu sobu. I oni zaista uđoše i stajahu tada, s rukama u džepu svojih malko pohabanih haljetaka, oko Gregorova leša, u sobi koja je već bila potpuno svijetla. Tada se otvoriše vrata spavaće sobe, i gospodin Samsa se pojavi u livreji, vodeći ispod jedne ruke ženu, a ispod druge kćerku; Greta bi katkad pritiskala lice uz očevu mišku. »Da ste smjesta napustili moj stan!« reče gospodin Samsa te pokaza na vrata, ne ispuštajući pri tom žene koje je vodio. »Kako to mislite?« reče srednji gospodin malko zgranuto, osmjehujući se sladunjavo. Druga dvojica držala su ruke na leđima te ih neprestano trljala, kao u radosnom očekivanju neke velike svađe, ali koja se za njih morala dobro završiti. »Mislim točno onako kao što velim«, odgovori gospodin Samsa i usporedo sa svojim pratilicama pođe prema stanaru. Ovaj je isprva stajao mirno i gledao u pod, kao da se sve te stvari u njegovoj glavi svrstavaju u nov poredak. »No, pa onda idemo«, reče zatim i pogleda u gospodina Samsu, kao da u nekoj poniznosti, koja ga je iznenada obuzela, čak i za ovu odluku traži novo odobrenje. Gospodin Samsa mu samo raširenih očiju nekoliko puta kratko kimne glavom. Na to se gospodin zaista odmah uputi u predsoblje, njegova dva prijatelja su već nekoliko trenutaka, posve smirenih ruku i naćuljenih ušiju, osluškivala, i sada naprosto cupkala za njim, kao u strahu da bi gospodin Samsa prije njih mogao izići u predsoblje i prepriječiti im vezu s njihovim vođom. U predsoblju sva trojica uzeše šešire s klinčanice, izvukoše svoje palice iz štapare, nakloniše se nijemo te izađoše iz stana. S izvjesnim nepovjerenjem što je, kako se poslije ispostavilo, bilo posve 5 štapara – spremište za štapove (koje su nekada nosila gospoda) neopravdano, gospodin Samsa s obje žene izađe na stubište; oslonjeni na ogradu gledahu kako ona trojica gospode, polako ali sigurno, silaze dugačkim stepenicama, te u svakom kutu iza određenog zavijutka nestaju pa se nakon nekoliko časaka ponovo pojavljuju; što su se dublje spuštali, to više se gubilo zanimanje obitelji Samsa za njih, a kada se njima u susret, a zatim nad njima, uspinjao mesarski pomoćnik ponosna držanja, s velikom košarom na glavi, gospodin Samsa sa ženama uskoro se odmakne od ograde, te se svi, s osjećajem da im je odlanulo, vratiše u svoj stan. Odlučili su ovaj dan iskoristiti za odmor i šetnju; oni ne samo da su zavrijedili taj prekid rada, već im je, štaviše, bio prijeko potreban.
I tako sjedoše za stol napisati tri pisma izvinjenja. Gospodin Samsa svojoj direkciji, gospođa Samsa svom nalogodavcu i Greta svome šefu. Dok su pisali, uđe dvorkinja da im kaže da odlazi, jer je završila svoj jutarnji posao. Sve troje što su pisali samo kimnuše glavom i ne dižući oči, i tek kada primijete da se dvorkinja nikako ne miče, srdito je pogledaše. Dvorkinja stajaše na pragu smiješeći se, i kao da ima obitelji najaviti neku veliku sreću, ali da će to učiniti tek onda ako je budu temeljito ispitivali. Malo, gotovo uspravno nojevo pero na njezinu šeširu, zbog kojeg se gospodin Samsa već ljutio gotovo sve vrijeme što je ona kod njih služila, lagano se ljuljkalo u svim pravcima. »Pa što, zapravo, želite?« upita gospođa Samsa, pred kojom je dvorkinja osjećala još najviše strahopoštovanja. »Pa«, zausti dvorkinja te od ljubazna smijeha nije mogla dalje govoriti, »no, dakle, ne morate se više brinuti kako da se ukloni ono iz pokrajnje sobe. Sve je već uređeno.« Gospođa Samsa i Greta sagnuše se nad svoja pisma kao da žele nastaviti pisanje; gospodin Samsa, koji je primijetio kako dvorkinja sada želi početi sve potanko pripovijedati, odmahne joj odlučno rukom. No budući da nije smjela pričati, sjetila se da joj se jako žurilo te povika očito uvrijeđena: »E, pa onda zbogom svima«, okrene se bijesno te izađe iz stana, strahovito lupajući vratima. »Uvečer ćemo je otpustiti«, reče gospodin Samsa, ali mu ni žena ni kćerka ne odgovoriše, jer dvorkinja je kanda opet poremetila njihov netom stečeni mir. Ustadoše, pođoše do prozora te ostadoše ondje, zagrlivši jedno drugo. Gospodin Samsa se na stolici okrene prema njima te ih neko vrijeme promatraše. Zatim povika: »Ta dođite ovamo. Okanite se već jednom onoga što je bilo i prošlo. I imajte malko obzira i prema meni.«
Žene ga odmah poslušaše, pohitaše k njemu, uzeše ga tetošiti i brzo završiše svoja pisma. Onda sve troje zajedno napustiše stan, što već mjesece i mjesece nisu činili te se tramvajem odvezoše u okolicu grada. Kola, u kojima su sjedili sami, bila su iznutra sva obasjana toplim sunčanim zrakama. Sjedeći udobno ispruženi na sjedištima, razgovarali su o izgledima za budućnost, a pokazalo se da ovi, kada se pobliže ispitaju, nisu ni bili tako loši, jer sva tri namještenja bijahu — o čemu zapravo još nisu ni stigli jedno drugo obavijestiti — nadasve povoljna, a osobito su mnogo obećavala. Najveće trenutno poboljšanje položaja moralo se, naravno, lako postići promjenom stana; htjeli su sada uzeti manji i jeftiniji stan, no koji bi bio na povoljnijem mjestu i u svemu praktičniji od sadašnjeg, kojega je još Gregor izabrao. Dok su tako razgovarali, gospodinu i gospođi Samsa, gotovo u isti mah pade na pamet, dok su promatrali kćerku, kako im se u posljednje vrijeme, usprkos svim brigama i nevoljama od kojih su joj obrazi postali blijedi, kćerka razvila u lijepu punašnu djevojku. Postavši sve šutljiviji i sporazumijevajući se pogledima, namatali su misli oko toga kako se sada bliži vrijeme da za nju nađu i valjana muža. I kada je kćerka na cilju vožnje prva ustala i protegla svoje mlado tijelo, njima se to činilo kao potvrda njihovih novih sanja i dobrih namjera.
Kraj
Franc Kafka