Iz knjige Na rubu pameti, nastavak
Radost (1)
U hotelu “Evropa” postao sam stanar sobe broj dvije stotine četrdeset i dva, a to nije bilo baš najzanimljivije, mora se priznati. Od knjiga što ih vučem već godinama nije mi tih dana nijedna govorila ništa. Ni Erazmo, ni Budha, pak ni sveti Augustin nisu na sebe preuzeli stopostotno platonsku krivnju brakolomstva iz jednog – moglo bi se reći – trenutačnog hira, a ja sam tih dana tražio neku specijalnu knjigu koja bi me mogla podučiti što da radim dalje u tom svom zapletenom slučaju?
U provincijalnom loncu našega nazovi liberalizma moje nenadano preseljenje u hotel, to što ne tajim da sam se odvojio od svoje supruge, gospođe Agneze, uslijed vlastite krivnje, sve to povisilo je stepen uzrujanog neraspoloženja spram moje neznatne i te pretjerane pažnje u svakom slučaju nedostojne ličnosti. Kada sam svome starome znancu, doktoru Werneru, poznatom i uglednom šef-redaktoru, slobodnom misliocu i slobodnom zidaru, koji me je frontalno napao – “da bi me trebalo zatvoriti u ludnicu i izolirati u mom vlastitom interesu, kad činim takve evidentne budalaštine protiv samoga sebe”, odgovorio da je neukusan filistar, on je počeo mucati nešto o Evropi, o evropskom načinu mišljenja, o evropskim dužnostima građanina spram samoga sebe, i, uglavnom, on nije umio da formulira ni jedne stvarne misli zašto bi – zapravo – moj postupak bio luđački, abnormalan, patološki, ne-evropski?
- Kako, do vraga, taj moj postupak ne bi bio evropski kad stanujem u “Evropi”, i to još u hotelu “Evropa”? Zatim, što sam – uopće – učinio? Jednom nesumnjivom banditu izjavio sam da je bandit, i to je uglavnom sve! Zašto sam rekao to jednom razbojniku? Zato, jer je izjavio da će me ustrijeliti kao psa? Zašto mu to nisam izjavio već prije? Ne znam! A zašto mu to, osim mene, nije izjavio još nitko? Ni to ne znam! Ali da o njemu to misli čitav grad, to, mislim, ne trebam dokazivati Werneru koji misli to isto! Izjavio sam dakle nešto što se podudara s mojim mišljenjem, sto posto, a to moje mišljenje dijeli čitav grad, samo to neće nitko da izjavi! Zašto? Iz tisuću razloga! Da sam prešutio svoju misao, kao što sam to u najraznovrsnijim prilikama činio preko trideset godina, sve bi bilo ostalo na svome mjestu. Ovako, primio sam otkaz, bit ću suđen, primio sam na sebe krivnju bračne nevjere koju – nota bene – nisam izvršio, stanujem u hotelu jer negdje najposlije moram stanovati, i sad mi vi, gospodine prijatelju, kao nekakav slobodni mislilac, slobodni zidar, predstavnik liberalne slobodoumne štampe, samozvano i visokoparno deklamirate o “Evropi”! Kakva “Evropa”? Htio bih ipak, oprostite, jednom da čujem: što je zapravo ta “Evropa”? Što bi imala da bude ta toliko razvikana “Evropa”? Gdje je ta “Evropa”? Što hoće ta “Evropa”? l u kakvoj naročitoj relaciji stojite vi, molim vas, spram te “Evrope”, da ste stekli nekakav naročiti privilegij, te se vi lično, u svoje ime, možete pozivati na “Evropu”, kao da ste isključivo vi lično njen pravni i moralni zastupnik, a ja nisam? Gdje sam se ja ogriješio o tu “Evropu”? Kada? Zašto?
- Doktore dragi, umirite se, molim vas! Nisam imao namjere da vas uzrujam! Umirite se, molim vas! Vi možda imate potpuno pravo, da, svakako, ako se uzmu u obzir okolnosti, i tako dalje, i tako dalje…
- To mi je poznato! Da, svakako, ali, i tako dalje… To vaše “da-svakako-ali-i-tako-dalje”- stanovište, to mi je poznato! Molim vas da prije toga vašeg “da-svakako-ali-itako- da-lje”-stanovišta utvrdimo činjenice: sjedim kod svoga stola u kavani gdje sjedim već drugu nedjelju (dakle, pokraj svega što se taj stol nalazi u javnom lokalu, ipak je sada, stjecajem okolnosti što stanujem u tom hotelu, više moj nego vaš), čitam novine, a vi ste toliko ljubazni te ste me iz svoje osobne inicijative počastili svojom prisutnošću, prekinuli me u mom čitanju, i tako smo se našli kao dva potpuno ravnopravna kavanska gosta, s tom razlikom što ste vi kod moga stola, a ne ja kod vašega. Vi imate jedno jedino pravo: ustati, oprostiti se i otići, to vam pravo pripada, da, i to je jedino što vam ne odričem. Ali, koliko stoji do moga djelokruga, ja se najenergičnije ograđujem od toga da biste vi imali bilo kakvo pravo da mi docirate ili da me umirujete, pogotovo kad za to nemate apsolutno nikakva razloga! Nikakvo vase “ali i tako dalje” nije za mene argumenat! Ja nisam uzrujan, ja se uopće ne uzrujavam, ja sam potpuno miran, ja vas molim da uvažite kako su sve pretpostavke o mom nekom pod-rovanom živčanom stanju savršeno neosnovane, ja se nisam našao u tom svom položaju zbog živaca nego zbog logike! A ovo što ste tu počeli da turate nos u alkoven mog bračnog života, uvažite, molim vas, da sam prekinuo sa svojom ženom kao rogonja kome se čitav grad rugao prije toga već punu godinu! Hoću li sada da majku ili nazovi majku svoje djece predam sudu kao preljubnicu, kad mi je ta dama i vlastitu djecu uvjerila da sam lud? Ali, vidite, i tako dalje! A propos: ne znam da li se sjećate: koncem devet stotina i osamnaeste, kad ste vi uređivali “Vagu” (tjednik za kulturna i politička pitanja), ja sam vam još u uniformi austrijskog oficira bio donio svoj članak: “Dajte nam hiljadu ljudi”, a vi ste mi taj moj prvi publicistički pokušaj odbili s motivacijom da je “napisan sjajno, da bi bio za vašu ‘Vagu’ prvorazredna akvizicija, ali, i tako dalje…”. Vidite, onaj vaš “ali i tako dalje” stoji među nama već punih osamnaest godina i u tome se pogledu između nas nije ništa izmijenilo: meni se dogodilo da sam jedan takav filistarski “ali i tako dalje” preskočio, i po čemu biste vi s jednog takvog svog I sveopćeg “ali-i-tako-da-ije”-stanovišta danas imali pravo da mi prijetite luđačkom košuljom u interesu “evropskog” nekakvog sami ne znate čega: morala, interesa, boga, obitelji, familijarnog i ideološkog ričeta, i tako dalje, ali…
Na licu doktora Wernera, šef-redaktora uglednog liberalnog dnevnika, slobodnog mislioca i ozloglašenog bezbožnika, pojavio se dobroćudan smiješak što je imalo da znači da je odložio krinku te se na tren pokazao doista pod svojim pravim licem. On se – začudo – sjećao mog članka “Dajte nam hiljadu karaktera ili hiljadu ljudi”, i ta ga je uspomena na tisuću devet stotina i osamnaestu vidljivo zagrijala: čovjek neobične memorije, citirao mi je svojim riječima više od dvije trećine moga sastava, i razgovor je iznenada zaplovio toplijom strujom. Doktoru Werneru je, izgleda, neobično prijalo razgovarati o danima kada je samome sebi izgledao impozantan kao kakav veličanstveni svjetionik u historijskoj tmini.
Ona njegova mala, smrdljiva, prizemna, pljesniva štamparija na dnu blatnog dvorišta, gdje su klepetali strojevi i gdje je sve vonjalo po katranu, po miševima, po mašinskom ulju, gdje je sve bilo vlažno do koljena: po stijenama salitrene lepeze truleži i vode, na podu mokro mekano drvo smolavih dasaka, što se uvijalo pod stopalom, kao da se čovjek kreće na močvarnom tlu i na svakome koraku može da se strovali u blato. Ogromna četvorina jednostavnog prozora kao atelijersko staklo, mala usijana gvozdena peć na kojoj ključa lončić s vodom (blijeda bronhitična gospođica iz knjigovodstva kuha sebi čaj), slagari u pustenim papučama, plavičaste horizontale dima što se vuku po toj pregrađenoj dvorišnoj magazinskoj sobi, to je bio početak uspona našeg dragog doktora Wernera, i on se raznježio nad tim slikama kao nad dragim grobom.
Iz tog trulog dvorišnog brloga počeo je doktor Werner pred kraj svjetskog rata da raspreda mrežu svojih ideja, svojih pogleda, nazora, prijedloga, programa, iz one smrdljive male štamparije svakog petka njegova je “Vaga” širila svoja krila nad našim blatom, iluzije su lepršale nad tim malim zelenim “Vagama” u šesnaestini, s jedne strane: srebrni i dragi zvuk zvona što raznosi po našim jarugama slike najzanosnijih nada o slobodi, o jednakosti, o bratstvu, a s druge: mala unosna trafika kojoj posao iz dana u dan raste, dućan sve bolje radi, pretplate se javljaju u sve većem broju, razvija se sve vidljivije upliv na takozvano javno mnijenje, predavanja, razgovori, brbljanja o zadrugama, o zadrugarstvu, o osnivanju potrošačkih saveza, o sindikatima, o pokretima, o strankama, o masama,o sveopćem pravu glasa, o izborima, o mandatu, o uspjehu mandata nad mandatima: o lisnici!
Pojavio se jednoga dana u toj dvorišnoj redakciji “Vage” mlad topnički oficir, doputovao je preko Budimpešte direktno s ukrajinske granice, bradat, u prljavom, zgužvanom suknu vojničke, frontaške kabanice, zvečeći ostruga-ma i teškom konjaničkom sabljetinom, i donio doktoru Werneru svoj, na ratnim iskustvima jednoga intelektualca izgrađeni projekt: Dajte nam hiljadu ljudi, hiljadu karaktera!
U tom našem blatu kroz koje protječu vode masne i guste kao krvava juha, gdje se sve davi u svojim vlastitim izmetinama, sve naše ideje prilagodiše se sitoj, malograđanskoj stvarnosti: pečeni piceki, prasetina na ražnju, srnetina na lovačku s vrhnjemm i brusnicama, šljuke, fazani, jarebice, janjci, purani, rizling, rojička, gemišt, šnapsl, “pe.-ve.-veltanšaung” i u tom sveopćem opijanju, žderanju, gošćenju, u ogovaranju i prepričavanju tuđih poslovnih tajna, u prijateljevanju, u znaku zajedničkog sklapanja poslova, jedan mladi topnički oficir traži od doktora Wernera i od “Vage” hiljadu karaktera, jer ako se ta hiljada ne zaputi u mase, ako ta hiljada ne nađe mogućnosti da se ovdje na našoj vlastitoj zemlji prokopaju temelji za sveopću humanističku novogradnju, sve će ostati kao što je bilo, tek će mjesto grofova Khuena ili Tisze ili F. J. l vladati neka nova lica, a hunsko stanje ostat će i dalje u okviru povampirene tatarske, madžarske županije! Okruženi ruljom zbunjene, neobrazovane, sitničave, kratkovidne, ograničene, lukave poluinteligencije, mi trebamo najmanje hiljadu ljudi koji strahuju pred svojom moralnom mišolovkom, da se jednoga dana ne ulove u svom vlastitom protuslovlju u formi bilo kakvog društvenog uspjeha koji će zapravo biti negacija svega onog što nama danas izgleda idealom. Jer ne može nama idealistima biti ideal da postanemo bogati nitkovi koji se tove na slanini svoje vlastite mišolovke: na viso-Kim administrativnim mjestima, na ministarskim foteljama ili po bankovnim ravnateljstvima. To ni u kom slučaju ne smije biti jedini rezultat ovog kriminalnog pokolja, jer takav način narodnog oslobođenja ne bi bio nikakvo oslobođenje! Jedini put koji vodi do izlaza jest put kojim se izgrađuje slobodan, suvremen čovjek, a čovjeka otkriti i izgraditi, i tako da|je, da, svakako, ali, i tako dalje…
- Da, svakako, ali, i tako dalje, to je bilo upravo ono što vama nije odgovaralo. Vi ste se od četrnaeste do osamnaeste u svojoj zaključanoj sobi četiri pune godine osjećali u savršeno zrakopraznom prostoru, i to s potpunim pravom. Ja ne tvrdim da je inteligentnije bilo gubiti” svoje vrijeme na frontama, ali kad ljudi ratuju, bolje je ratovati s njima, pa bilo to ne znam kako bezglavo, nego gubiti živce po samotnim sobama, pogotovo kad je čovjek tribun, javni radnik, političar, pokretač, šef-redaktor. Sjećam’ se da ste se osamnaeste, moglo je to biti početkom proljeća (ja to znam po tome što sam nekako početkom ožujka bio abkomandiran s ukrajinskog sektora na Personalsammelsteile Laibach), osjećali potpuno u zraku, bez podloge, bez uporišta, bez baze: u strahu pred grubom silom vojničkom od strane centralnih sila, u stravi pred zelenokaderaškom anarhijom i u panici pred našim domaćim, autohtonim vakuumom. Onaj glupi carski rat otkrio je svima nama kako smo živjeli u ciklusima historijskih poraza, i kako sve, te katastrofe nisu, nažalost, ostale bez negativnih rezultata. Citirali ste Hercena, sjećam se, upravo Hercena, i to što sam ja tražio prvu hiljadu karaktera, koja bi, kao prva falanga, stvorila prvu stotinu hiljada, to vam je izgledalo zrakoplovno, pustolovno, nestvarno, romantično. Suviše izazovno. Riskantno. A danas? Čitava romantika ratnih iluzija iz godine 1917-18 leži iza nas u dalekoj – moglo bi se bez pretjerivanja reći – historijskoj prošlosti, i što je od svega toga nastalo? Imali ste dvije zakonite žene, tri zakonite žene, tri metrese, tridesetitri neugodne afere, kupovali ste ženama ogrlice, zlatne narukvice, skupocjene sagove, podupirali ste svojim dnevnikom jedanaest raznovrsnih vlada, imate svoju limuzinu, svoju vilu, svoje dugove, kredite, fondove, nove kredite, uređujete najugledniji dnevnik što ga danas financira simbol Domaćinski, i uzrujavate se zbog toga što se je nekakav paranoik usudio da tom vašem financijeru izjavi da je bandit! Sve zapravo polusan mozga i savjesti, jalovo opijanje i dosadan blud! l jedno vas molim. Ostavite se, brate, te dosadne uloge propovjednika! Čast vama i svim vašim dispozicionim fondovima! Kupujete već čitavog života savjesti za dva-tri krajcara, ali ipak, i tako daIje, uostalom, čemu te riječi? Dva svijeta, dva kriterija, dvije logike, dva mentaliteta! Da me ne biste krivo shvatili: ja nikada nisam bio i ja ni pod kojim uslovom ne mislim postati moralist. Obratno od toga, ja o čitavom svijetu moralnih vrijednosti imam osebujnu, bizarnu sliku: za mene je pitanje morala pitanje ukusa. Jedina mjera pameti izgleda meni danas mjera za oblik. Nema danas na svijetu ničeg, što se tiče čovjeka, da nije izobličeno. Pomanjkanje je ukusa pomanjkanje pameti, jer nešto što je pametno, to jest što je punoživotno, to jest prirodno uslovljeno, ne može biti nego skladno, nego ukusno. A kod nas, uzmite prosječan prerez kroz život bilo kog našeg prosječnog ili istaknutog čovjeka! Sve je neukusno! Kada je taj vaš Domaćinski zaurlao na mene da budem kuš, izgledalo mi je neukusno da usutim pred tim trogloditom, koji ne zna ni za kakav drugi imperativ nego za revolver! l kada je moja vlastita supruga nakon dvadesetičetvorogodišnjeg braka od mene zatražila da se pokajem, kad po crti svoje najčistije savjesti nisam ništa prekršio, pak nisam imao razloga ni da se kajem, poslao sam je zbogom! Ne tiče me se što ljudi oko mene misle, laju ili sanjaju. Što naši ljudi oko nas smatraju harmoničnim, ili ukusnim, ili moralnim, ili lijepim, to je sve nakazno, odvratno i izobličeno. Treba vidjeti što naši bližnji smatraju lirikom, kakve slike slikaju, kako stanuju, kakvu politiku vode, te se čovjek može uvjeriti na svakome koraku da je to uglavnom sveopće pomanjkanje ukusa. Ljudi naši zabrinuti su pitanjem svojih crijeva, hemoroida, našega folklora, karijerom, politikom, ričet u glavi, žablja krv u srcu, pak ako jedan naš prosječni mesar ili rodoljub misli ili vjeruje da osim tamburice nema glazbala, to me nikada nije čudilo, ali da ću među iznenađenim moralistima oko sebe naći i jednog Wernera, tome se nisam nadao. Kad je već koji moralist iznenađen, očekivao bi čovjek da će svoje gledište znati obrazložiti drugim razlozima od onih što ih slušam od svojih sugrađana dnevno: paranoja, živci, dostojanstvo, građanski ugled i tome slično, savršeno bespredmetne, kako da kažem, predrasude.
Miroslav Krleža