Sitničarenje

Da je, recimo, pao snijeg, valjalo bi razmišljati o prvom snijegu. O tragovima u snijegu, o prtinama i smetovima, o brdima pahuljastih kristala koji ne traju dugo, ali umiju da traju lijepo…
Da je, recimo, pao snijeg, rauzmišljali bismo o zvjerkama, o ljudima, o ljudima-zvjerovima, o zvjerovima u ljudima, o ljudima kojih kanda više i nema, a koji su više jagnjad, nego kurjaci. Pa onda o vukovima u jagnjećoj koži i jagnjadima u vučijoj čapri, o svemu, dakle, što nam je važno, što je nekako veće i nekako vrednije od ovih sitnica i sitničara koji stvaraju sitni lihvarski sitničarski život…
Da je, recimo, pao snijeg u našim varošima razmišljali bismo o šetnji po snijegu, o stopama preko kojih gazimo, o stopama koje će preći preko naših otisnutih stopa, o stopama koje hodaju uporedo sa našim sniježnim hodom, o stopama koje su ispred naših sniježnih stopa, o stopama koje smo ostavili negdje daleko iza nas, u nekom, bogme, dalekom idiličnom i nostalgičnom snijegu…
Da je, recimo, pao snijeg mogli bismo razmišljati, o važnim stvarima, o toploti na primjer, koja nam stopljava šake, koja nam topli srce, koja nas umotava toplim dahom toploga života, koja nas čini toplim ljudima u hladnim vremenima, koja nam topi inje koje se nahvatalo po stopljenoj duši. O toploti nečije šake koja nam se dala, kojoj smo se dali, koja nas vodi kao srećne slijepce po sniježnoj bjelini. Ili, ili, ili, o toploti malene šake koja u našoj šaci traži svoju toplotu i koja nas usrećuje i plaši, jer kao da ne može bez nas, a voljeli bismo da može…
Da je, recimo, pao snijeg, a možda će i pasti, razmišljali bismo o onom malom čestitom bratstvu, koje je sve manje, ali kojeg još uvijek ima, i koje se baš kada padne snijeg po našoj varoši, okuplja oko stopljenog vina i oko tople riječi kao oko malog plamena, kao oko vatrice-totema koji nas čuva od prazne bjeline i koja nas, o radosti, okuplja oko bjeline čiste. Pa bismo pričali o nekim malim i nevažnim stvarima koje su ovako male i nevažne veće i važnije od svih ovih sitnica i sitnih ljudi koji su od ovoga napravili sitninu, a od sitnine sitnež, a od života, svoga valjda- ojađeno sitničarenje…
Da je recimo, da je recimo, pao pravi prvi snijeg po varoši našoj, varoš bi nam bila ljepša i bjelja, jakako, nego što je sada, nego što je inače, nego što je uglavnom, i ljudi bi nam bili drugačiji, podnošljiviji nego što su sada, nego što su inače, nego što su- uglavnom. A i mi bismo njima, valjda, bili ljudi na snijegu koji im idu u susret, pa začas minu hodeći nekim svojim putem, nekom prtinom svojom u neku obližnju bjelinu…
Da je, recimo, snijeg, i da je, recimo, grad, i da sam recimo ja u tom gradu, koji je, recimo, pod čistim snijegom, recimo, da bih bio baš onako ushićen, baš onako obradovan, baš onako utopljen, ušuškan, recimo, tim snijegom u, recimo, tom i tom gradu, koji je, recimo, pod snijegom. Jer, nije svejedno: biti u tom gradu dok pada snijeg i gledati kroz prozor tog i tog grada u taj i taj snijeg što tako i tako pada. Gledati, rekoh li, u takvo i takvo nebo iz iz kojeg se prosipaju pahulje, baš takve, baš kao onda kada smo se mogli obradovati baš tome, kada je baš to bio uslov jedini, za baš istinsku i istinsku sreću….
Da je, recimo, snijeg, pa da, recimo, staneš ispod neba i da, recimo, staneš ispod snijega i da kojim slučajem smogneš hrabrosti i kao nekad, hrabar i lud, onako iz čista mira raširiš ručerde i da ludo hrabar, onako za dušu potiho zapjevaš, ala bi to bilo to, ala bi to bilo važnije od svega što nam se malima i sitnima čini velikim i krupnim u ovim sitnim vremenima među ovakvim sićušnim ljudima koji su od svega napravili sitninu i sitničarenje, samo nijesu od neba i nijesu, recimo, od snijega  koji će valjda pasti i na njihove glave odviknute i od neba i od snijega…
Eto, tek tako, da je, recimo, snijeg, pa da, recimo, krene neka prava priča o snijegu i da je, recimo, u toj priči i žar pahulja i stud plamena, bilo bi to možda nekome i važno. I da je u toj toploj priči o snijegu i neko ćebence kojim nas je neko nekada nježno prikrivao, a mi se kao pretvarali da kao spavamo, jer nam je prijala nježnost, a nijesmo znali kako da kažemo da nam nježnost prija i to onome koji nas je stvorio, a bio je namćorasta dobričina koji je bogme znao da se raduje snijegu baš kao dijete, baš kao što bih i sam volio da se radujem kad baš budem, i ako budem, doprtio prtinom bijelom kroz neke smetove sniježne do neke starosti lijepe…
Da je, recimo, snijeg, pa da, recimo, na miru prebrojavam neke sitnice, pa da ih, recimo, bez straha pustim da uđu tamo gdje treba da budu i tamo odakle ne smiju da izađu nikada, ala bi to bila vijavica i ala bih se u toj vijavici izgubio, i ala bi iza mene ostalo samo nešto što podsjeća na, recimo, neku pjesmu o, na primjer, jednoj varoši pod jednim snijegom i o jednom čovjeku i još ponekom izistinski važnom…