Objavljen u Engleskoj (5. decembar 1969.), dan pre tragičnog koncerta u okviru američke The Rolling stones turneje, u Altamontu (kada je tokom haotičnog nastupa benda nastradao mladić crne puti, Meredith Hunter, od strane Anđela pakla, motociklističke bande zadužene, ironijom sudbine, za bezbednost besplatnog američkog koncerta), album Let it bleed(kakve li ironije u nazivu – Neka krvari) ogledalo je mračnog perioda zapadnjačkog sveta s kraja šezdesetih godina dvadesetog veka (građanski protesti, ulični neredi, socijalne i rasne tenzije, brojna nerazjašnjena ubistva – od atentata na američkog predsednika Kenedija, preko uklanjanja predvodnika borbe za građanska i crnačka prava Martina Lutera Kinga i mnoštvo smrtnih slučajeva pod veoma čudnim okolnostima, nikad do kraja rasvetljenih – od Briana Jonesa do Jima Morrisona, nekih od predvodnika rokenrol i bitničke generacije koja je ustala protiv dekadentnih i represivnih zapadnjačkih sistema i društava tog vremena), studentski nemiri i antiratni protesti protiv besmisla vijetnamske klanice, jedne od najcrnjih epizoda u američkoj istoriji – a bilo ih je na pretek) i kraja jedne epohe – Leta ljubavi i mira, hipi sna o miru i ljubavi raspršenog u besmislu vijetnamskog rata i uličnim sukobima sistema i studenata, levičarskih snova o pravednom svetu i psihodeličnih vizija o menjanju svesti, promeni sveta umetnošću, radikalnih, andergraund i poznih modernističkih revolucionarnih težnji mladih generacija.Ogledalo je i očajnički vapaj benda the Rolling Stones izgubljenog u opštem haosu turbulentnog vremena promena.
Pa, svi trebamo nekoga na koga se možemo
osloniti
Well, we all need someone we can lean on
A
ako to želiš, možeš se osloniti na mene
And if you want it,
you can lean on me
Da, svi trebamo nekoga na koga se
možemo osloniti
Yeah, we all need someone we can lean on
A
ako to želiš, možeš se osloniti na mene
And if you want it,
you can lean on me
Rekla je: “Moje grudi uvijek će biti
otvorene
She said, “My breasts, they will always be open
Dušo, možeš nasloniti svoju umornu glavu na mene
Baby, you can rest your weary head right on me
I
uvijek će se naći mjesta na mom parkingu
And there will
always be a space in my parking lot
Kad ti treba malo
koke i sućuti”
When you need a little coke and sympathy”
Da, svi trebamo nekoga o kome možemo
sanjati
Yeah, we all need someone we can dream on
A
ako to želiš, dušo, možeš sanjati o meni
And if you want
it, baby, well you can dream on me
Da, svi trebamo nekoga
koga možemo natjerati
Yeah, we all need someone we can cream
on
A ako želiš, pa možeš me kremirati
And if you
want to, well you can cream on me
Sanjao sam angažman na čeličnoj gitari
I was dreaming of a steel guitar engagement
Kad si
moje zdravlje pio u mirisnom čaju od jasmina
When you drunk my
health in scented jasmine tea
Ali ti si me izbo nožem u
mom prljavom podrumu
But you knifed me in my dirty filthy
basement
S tom iscrpljenom, izblijedjelom, narkomanskom
medicinskom sestrom
With that jaded, faded, junky nurse
Oh,
kakvo ugodno društvo, ha
Oh, what pleasant company, huh
Ah, svi trebamo nekoga s kim se možemo
hraniti
Aw, we all need someone we can feed on
A
ako to želiš, pa možeš se hraniti mnome
And if you want it,
well you can feed on me
Uzmi moju ruku, uzmi moju nogu,
oh, dušo, nemoj mi uzeti glavu
Take my arm, take my leg, oh,
baby, don’t you take my head
Da, svi trebamo nekoga na koga možemo
iskrvariti
Yeah, we all need someone we can bleed on
Da,
i ako to želiš, dušo, pa, možeš krvariti na meni, da
Yeah,
and if you want it, baby, well, you can bleed on me, yeah
Svi
trebamo nekoga na koga možemo iskrvariti
We all need someone
we can bleed on
Da, da, i ako to želiš, dušo, zašto
ne krvariš na meni?
Yeah, yeah, and if you want it, baby, why
don’t ya bleed on me?
Sve gotovo, ooo!
All over,
ooh!
Ahh, daj na rider, daj na rider, daj na
rider
Ahh, get it on rider, get it on rider, get it on rider
Možeš krvariti po meni
You can bleed all over me
Dobij ga na rideru, budi ga na rideru, stavi ga na rideru
Get it on rider, get it on rider, get it on rider
Možeš
doći svuda, možeš doći preko mene
You can come all over,
you can come all over me
Dobij ga na rideru, budi ga na
rideru, stavi ga na rideru
Get it on rider, get it on rider,
get it on rider
Možeš doći preko mene
You can
come all over me
Uzmi ga na vozača
Get it on rider
Možeš doći preko mene
You can come all over me
Bila je to čudesna godina puna lomova (prva nakon uspešnog, povratničkog singla Stonesa Jumping jack flash, povratka svom prvobitnom, bazičnom rokenrol zvuku nakon konfuzne, neuspešne psihodelične ere i izvrsnog albuma Beggar’s banquet, 1968.), godina kada je zauvek otišao Brian Jones(3.jul 1969.), čovek kojeg su mnogi smatrali pravim liderom benda i nezamenjivom ikonom, godina epskog koncerta u londonskom Hyde parku, pred oko pola miliona ljudi (opraštaj od Briana i predstavljane novog člana, gitariste Micka Taylora), godina u kojoj se pojavio još jedan kultni kotrljajući singl – Honky tonk women(briljantna, prerađena i dorađena verzija pesme Country honk, kantri standarda iz tridesetih godina 20.veka čiji su originalni autori Hank Williams & Jimmie Rodgers, a koju je talentovani Taylor maestralno preveo na novi muzički jezik Stonesa, dajući novu energiju i duh pesmi i bendu) i godina uspešne američke turneje, sa nažalost već pomenutim tragičnim krajem u vidu altamontske nesreće.
Bio je to vrhunac koketiranja Stonesa sa zlom u liku Lucifera pesmom Sympathy for the devil, raspršivanja snova čitave jedne generacije i okončanje jednog kontroverznog Rolling Stones perioda. Usledio je očajnički vapaj, katarzična reakcija čitave jedne generacije mladih ljudi čije su nade bile izneverene, a snovi raspršeni u iluzije nakon krvavog pira ratnih sukoba, nemira, protesta i paklenog bumeranga sveta droga koji se vratio brutalno snažno i neočekivano. Let it bleed se našao na raskršću dvaju svetova i faza benda – predstavljao je opraštaj sa početnom fazom koja se simbolično i tragično završava smrću Briana Jonesa, osnivača benda i njegovim poslednjim učešćem na nekom Stones albumu i uvod u neki drugi život i svet koji je kretao novom decenijom, novom fazom i postavom benda obogaćenom novim gitaristom Mickom Taylorom, kao i narednim album, suvom esencijom zvanom Sticky fingers (1971.).
Oh, prijeti oluja
Ooh, a storm is
threatening
Moj današnji život
My very life today
Ako ne nađem sklonište
If I don’t get some
shelter
Ooh da, nestat ću
Ooh yeah I’m gonna fade
away
Rat, djeca
War, children
Samo
metak daleko
It’s just a shot away
Samo metak
daleko
It’s just a shot away
Rat, djeca
War,
children
Samo metak daleko
It’s just a shot away
Samo metak daleko
It’s just a shot away
Ooh, vidi kako vatra bježi’
Ooh,
see the fire is sweepin’
Naše današnje ulice
Our
streets today
Gori kao crveni ugljeni tepih
Burns
like a red coal carpet
Bijesni bik je izgubio put
Mad
bull lost its way
Rat, djeca
War, children
Samo
metak daleko
It’s just a shot away
Samo metak
daleko
It’s just a shot away
Rat, djeca
War,
children
Samo metak daleko
It’s just a shot away
Samo metak daleko
It’s just a shot away
Silovanje, ubojstvo, to je samo jedan
hitac
Rape, murder, it’s just a shot away
Samo
metak daleko
It’s just a shot away
Silovanje,
ubojstvo, da, udaljeno je samo jedan metak
Rape, murder, yeah,
it’s just a shot away
Samo metak daleko
It’s just a
shot away
Silovanje, ubojstvo, to je samo jedan hitac
Rape, murder, it’s just a shot away
Samo metak
daleko
It’s just a shot away
Mmm, prijeti poplava
Mmm, a flood is
threatening
Moj današnji život
My very life today
Daj mi, daj mi sklonište
Gimme, gimme shelter
Ili ću nestati
Or I’m gonna fade away
Rat, djeca
War, children
Samo
metak daleko
It’s just a shot away
Samo metak
daleko
It’s just a shot away
Samo metak daleko
It’s just a shot away
Samo metak daleko
It’s
just a shot away
Samo metak daleko
It’s just a shot
away
Kažem ti ljubav, sestro
I tell you
love, sister
Samo je poljubac udaljen
It’s just a
kiss away
Samo je poljubac udaljen
It’s just a kiss
away
Samo je poljubac udaljen
It’s just a kiss away
Samo je poljubac udaljen
It’s just a kiss away
Samo je poljubac udaljen
It’s just a kiss away
Poljubac daleko, poljubac daleko
Kiss away, kiss
away
Nakon jedne mukotrpne i tragične godine i isprekidanog snimanja ovog prelomnog albuma, simbola jednog čudesnog, gotovo romantičarskog vremena, njegovog duha tragike i konfuzije, konačnog buđenja i otrežnjenja čitave jedne generacije nakon kolektivnog sna i iluzije – kako za Rolling Stonese kao bend, tako i za rokenrol kao duhovni, muzički deo jedne revolucionarne epohe kada se čitav svet nalazio na jednog od sudbinskih prekretnica, unutar borbe za pravac kojim će se u budućnosti krenuti (sa mnogim tragičnim događajima i nerazjašnjenim okolnostima koje su i do dan danas ostale pod velom tajne čuvara vlasti i moći, ljudskih sudbina uopšte), petog decembra 1969. Stonesi izdaju ploču Let it bleed, jedan u nizu najmoćnijih albuma rokenrola i njihove najkreativnije faze.
Konfuzni početak nastanka ovog sudbinskog albuma Stonesa vezuje se još za novembar 1968. (vreme dok još ni prethodni album, Beggars banquet, nije bio objavljen) i pesmu You can’t always get what you want. Rastući problemi unutar benda, pre svega sa Brianom Jonesom koji je zbog problema sa narkoticima i zakonom bio sve manje upotrebljiv, duhovno prisutan i zainteresovan za bilo kakav rad i vid saradnje sa ostatkom ekipe (uronjen u svoj alternativni svet opijata i bezgranične potrebe za hedonističkim uživanjem u čarima dotadašnje slave koji su ga vodili sve težim putem samouništenja i sukoba sa društvom) odlagali su istinski početak ozbiljnijeg rada na albumu i pripreme za buduće, ugovorene turneje. Uvod u celu priču oko snimanja prvog Stones albuma bez osnivača i dotadašnjeg lidera benda – Briana Jonesa (čiji je doprinos albumu više no simboličan – sviranje pratećih instrumenata u svega dve pesme tokom maja 1969., nekoliko nedelja pre otpuštanja iz benda, a potom i tragične smrti, dan pre izlaska singla Honky tonk women, 4 jula. 1969. – briljantne najave albuma), a potom i dovođenja novog gitariste i zamene za Jonesa – gitariste Mick Taylora(ex John Mayal’s bluesbreakers) bio je sledeći – ništa manje konfuzan i bolan.
Naime, kako legenda i očevici tvrde, nakon snimanja albuma Beggars banquet (mart-jul 1968.) značaj i uloga gitariste benda Briana Jonesa unutar Stonesa (koje je sam samo par godina ranije oformio i vodio) lagano se gubila i gasila. Bio je to suštinski njegov opraštajni Stones album, bolna i tragična slika njegovog kraha, najava tragedije koja će se desiti godinu dana kasnije kada je pronađen mrtav.
Legendarni šou program The Rolling Stones rock and roll circus(snimljen i kao album),iz decembra 1968., (na kojem gostuju mnoge tadašnje bitne rok grupe i izvođači poput Jethro tull, The Who, Taj Mahal, Marianne Faithfull, Eric Clapton, Mitch Mitchell i John Lennon– poslednja trojica navedenih, uz Keitha Richardsa na basu svirali su zajedno 2 pesme kao neponovljivi The Dirty mac), osmišljen u svrhu promocije albuma Beggars banquet (objavljenog 6. decembra 1968.) pokazuje Briana u ništa manje izgubljenom izdanju – prilično oronulog i fizički i psihički.Sredinom 1969. on gotovo da više nije ni postojao … osim kao formalni član benda.
Na albumu Let it bleed (1969.) pojavljuje se samo simbolično u svega dve pesme – svira autoharp u You got the silveri udaraljke u Midnight Rambler(početkom godine, kako je odmicalo snimanje albuma – koje je počelo u novembru 1968. čudesnom numerom You can’t always get what you want, Brian je bio gotovo van sebe zbog problema sa narkoticima, zakonom, a nakon motociklističke nesreće u maju te godine više ni fizički nije bio prisutan u studiju tokom snimanja – 8. juna i zvanično je prestao biti član Stonesa), ostajući u senci zvuka gitara i duha Keitha Richardsa (koji je sam uradio gitarski deo albuma), novopridošlog člana Micka Taylora (svira slajd gitaru u Country honki električnu gitaru u Live with me), i posebno autorske i liderske uloge Micka Jaggera koji je preuzeo vođstvo benda i stvar u vlastite ruke, rukovodeći snimanjem antologijskog albuma Let it bleed,kultnog singla Honky tonk women i pripremama za furioznu američku turneju (za koju Jones više ni fizički ni psihički nije bio spreman, a još manje kao muzičar, izgubljen u svom destruktivnom svetu paranoje i totalne neaktivnosti). U suštini, ironijom sudbine, bio je to i dalje sjajan bluz album (upravo onakav kako je to verovatno nekad sanjao Jones kao osnivač benda – savršen spoj američke bluz tradicije i novog, britanskog duha rokenrola, ritam i bluza), oslonjen suštinski na američke muzičke korene (gospel u Gimme shelter, čikaški bluz u Midnight ramblerili pak kantri bluz u obradi legendarne numere Roberta Johnsona – Love in vain – uz predivan zvuk slajd gitare Keitha Richardsa i mandoline Raya Coodera – numeri jednog od dva glavna uzora Briana Jonesa, kako je to ironija sudbine čudesno priredila na njegovom kraju u vlastitom bendu), ali osnivača benda više nije bilo na njemu.
Uprkos svemu i pomenutim otežavajućim okolnostima, album Let it bleedje krenuo sa snimanjem u Olympicstudiju u Londonu, početkom 1969., a delom i u Elektra and Sunset sound studiju u Los Anđelesu (tokom boravka Stonesa u Americi, na pomenutoj turneji). Spisak gostiju na ovom kultnom albumu – jednom od četiri u nizu, koje mnogi smatraju najboljim Stones albumima, kao i esencijalnim pločama rokenrola uopšte – Beggars banquet, Let it bleed, Sticky fingers & Exile on main street (kako kvalitetom, tako i kvantitetom) više je no impresivan. Na albumu se pojavljuje (ništa novo, ali bitno) večiti šesti Stones (čovek iz senke) Ian Stewart(piano) – u naslovnoj numeri, potom jedan od ključnih ljudi na pomenuta 4 esencijalna albuma – američki producent i muzičar Jimmy Miller(saradnik bendova poput Traffic, Blind faith, Spooky tooth), čovek zaslužan za novi zvuk Stonesa i muzičar koji koristi bubnjeve, daire i udaraljke u pesmama Gimme shelter, Monkey man i You can’t always get what you want, zatim Ry Cooder(legendarni američki muzičar, gitarista čija slajd gitara zrači posebnom magijom i čuveni autor filmske muzike – da pomenem samo čarobne Cooderove blues, slide tonove u epskom Wendersovom Paris, Texas) čija božanstvena mandolina boji lepotom vanvremenski bluz standard Roberta Johnsona Love in vain, kao i (pomenimo samo najlegendarnije od svih maestralnih gostiju na ovom esencijalnom albumu) još jedan od ključnih Stones saradnika iz senke tih godina – Nicky Hopkins(kultni engleski pijanista i orguljaš, muzičar koji je sarađivao, pored Stonesa, sa još ključnih bendova poput The Kinks ili pak The Who), čiji zvuk klavira oplemenjuje pesme Gimme shelter, Live with me, You got the silver i Monkey man, dok svira i orgulje u You got the silver.
Pored pomenute četvorice muzičara, Let it bleedsvojim veličanstvenim zvukom i glasovima boje ništa manje značajna imena poput Merry Clayton(američka soul i gospel pevačica), Robert Henry Bobby Keys, američki saksofonista, još jedno od ključnih imena iz senke koja će tih godina dodatno obogatiti zvuk Stonesa,Al Kooper, jedan iz plejade kultnih američkim muzičara i kompozitora (pomenimo samo njegovu saradnju sa Dylanom tih godina), čovek čiji zvuk klavira boji vanvremensku You can’t always…(numeru neobičnog spektra gostiju, zvučno atipičnu, ali ništa manje ironičnu Stones simfoniju obogaćenu pre svih veličanstvenim, dirljivim i grandioznim vokalima The London Bach choira i čudesnom raskošnošću, ne tako čestom u okvirima rokenrola, posebno ne klasične stonesovske zvučne i stilske rokenrolerske prljavštine), perkusionista afričkog porekla Rocky Dijon, te impresivni prateći vokali Doris Troy i Madeline Bell, glasovi još dve vrsne američke pevačice koji album Stounsa dovode do epohalnog finala i klimaksa u već više puta pomenutoj, grandioznoj You can’t always get what you want(tako ironično simboličnog naslova i teksta za kraj jednog albuma, jedne epohe, jednog benda kojeg je do tog trenutka predvodio magični Brian Jones, jedan od mnogih palih anđela rokenrola i jedne neverovatne epohe.
Pesmom Country honk, lenjavom, usporenom verzijom pomenutog raspojasano hitmičnog remek dela – Honky tonk women(Jaggerovom i Richardsovom maestralnom ritmičnom kreacijom nastalom pod utiskom odmora u Brazilu krajem ’68. i početkom ’69. godine, pesmom o izvesnoj plesačici(prostitutki) u jednom od honky tonk barova američkog juga), sa Richardsom na akustičnoj gitari, Mickom Taylorom na akustičnoj slajd gitari, Byron Berline (kao jednim od gostiju na albumu) na violini i Nanette Newnan (Workman), kanadskom pevačicom kao pratećim vokalom, raskalašni, samodopadljivi i konfuzije prošlosti rasterećeni Stonesi, u svom najboljem izdanju i kreativnom vrhuncu, odvode nas na dugo i melanholično putovanje (obojeno pre svega impresivnim zvukom američke muzičke tradicije), stravičnu spoznaju beznađa i bespomoćnosti ere na izmaku. Pesma Contry honku originalu je snimljena tridesetih godina dvadesetog veka (kao i bluz numera Roberta Johnsona Love in vain), a kao autori se pojavljuju legendarni Hank Williams & Jimmie Rodgers. U suštini, čitava filozofija muzike neprevaziđenih rokenrolera Stonesa, naročito tokom te, početne decenije rada – sa ili bez Briana Jonesa, zasnivala se na britanskoj interpretaciji tradicionalne američke muzike, vlastitog inteligentnog i hipersenzibilnog tumačenja i prepeva na moderniji, rokenrol jezik britanske omladine muzičkih korena Amerike koji duboko sežu u izvorni country & western i blues – od čega će vremenom nastati britanska rhythm and bluesverzija pomenute muzike zvana rock and roll ili kako je to neko šaljivo i inteligentno primetio polja pamuka na obalama reke Temze(aludirijaći naravno na rani južnjački američki bluz Delte, koren sveukupne moderne muzike, rokenrola pre svega, koji je nastajao na američkim poljima pamuka kraj reke Misisipi, dok su crni ljudi, berači pamuka, robovi i prvi istinski bluzeri svojim tužbalicama, čudesnom melanholičnom muzikom odagnavali tugu, sećajući se duha slobode, vlastite kulturne tradicije i svojih afričkih korena, čudesnih ritmova natopljenih muzikalnošću i širinom duše).
Nekadašnja samodopadljivost Stonesa i čitavog jednog pokreta, ideje, pretvara se na ovom albumu u očajnički poziv u pomoć, pretvara se u jednu od ključnih Stones numera – Gimme shelter. Pomenuta pesma (koja otvara ovaj album) jedan je od vrhunskih Stones bisera za sva vremena, meni svakako jedan od najdražih i najdirljivijih Stones komada, predivni rokerski a la Richards touch – dirljiva emocija transponovana neizrecivošću autentične forme, gitarskom magijom jedne od najvećih ikona rokenrola (čovek riff, kako su ga vremenom prozvali).
Sedio sam kraj prozora stana svog prijatelja Roberta Frasera na Mount Streetu u Londonu, priseća se Keith Richards, s akustičnom gitarom kada se odjednom nebo potpuno zacrnilo i spustio se neverovatan monsun. Ljudi su samo trčali unaokolo tražeći sklonište – to je bio zametak ideje za pesmu Gimme Shelter. Išli smo dublje u sve to dok nije postalo, znate, silovanje i ubistvo, samo jedan pucanj daleko.
Mick Jagger, Richardsov saradnik na komponovanju ove kultne, antiratne pesme, takođe se prisećao kasnije okolnosti u kojima je Gimme Shelter nastajala tvrdeći da je na bend nedvosmisleno uticao tadašnji Vijetnamski rat:
Bilo je to vrlo grubo, vrlo nasilno doba. Vijetnamski rat. Nasilje na ekranima, pljačka i spaljivanje, rekao je Jagger. A Vijetnam nije bio rat kakav smo poznavali u konvencionalnom smislu. Stvar u vezi s Vijetnamom je bila ta što nije bio kao Drugi svetski rat, nije bio poput Koreje i nije bio poput Zalivskog rata (iz devedesetih). Bio je to pravi gadan rat, a ljudima se to nije svidelo. Ljudi su se protivili, ljudi se nisu hteli boriti protiv toga. Ljudima koji su bili tamo nije bilo dobro.
Jezu nemira i neopisivo snažne emotivnosti ove moćne numere potcrtava katarzični vokal Merry Clayton (vrsne soul i gospel pevačice, čiji je emotivni, gotovo vrišteći vokal dodao pesmi sloj koji Stonesi jednostavno nisu umeli sami pružiti), dovodeći pesmu do jezovitog, sablasnog emotivnog klimaksa, katarzičnog krika, gotovo vapaja. Neka krvari izraz je očaja i nemoći, antiratni, apokaliptični urlik Stonesa (društveno probuđenih i angažovanih već na epskom Beggars banquet albumu, numerama jezivog intenziteta, bola i upitnosti – Street fighting man & Sympathy for the devil, ne računajući pritom sam njihov dotadašnji izraz i stav prema Establišmentu od samog početka delovanja, njihov izvorni, autentični bunt i sarkazam) i čitave jedne generacije koju je obeležio rat u Vijetnamu (kao i samo rođenje većine tadašnjih muzičara u vreme strahota svetskog rata, četrdesetih godina prošlog veka,) nedostatkom nade da se bilo šta učini i suštinski promeni.
Jeza se provlači i kroz sablasni, lucifersko – uznemirujući snažni ritam Midnight rambler– punokrvni, sirovo ogoljeni rock and roll (koji svoje bazično izvorište nalazi u naelektrisanoj energiji čikaškog urbanog bluza) u svom punom sjaju. Svaka deskripcija gubi smisao pred naletom čiste energije i naglim promenama ritma – suva esencija, jedan od kreativnih vrhova benda. Bila je to mračna pesma o serijskom ubici – Ponoćnom lutalici, nastala (ironijom sudbine) dok su Stonesi bili na odmoru u prelepom gradiću u Italiji… Mick Jagger i Keith Richards otišli su na odmor 1968. Nekako im je boravak u pitoresknom, sunčanom gradiću Positanu dao kreativnu iskru da napišu mračnu pesmu o serijskom ubici:
Midnight Rambler je pesma koju smo Keith i ja stvarno napisali zajedno, prisetio se Jagger 1995. Bili smo na odmoru u Italiji. U ovom vrlo lepom gradiću na brdu, Positano, na nekoliko noći. Zašto bismo trebali napisati tako mračnu pesmu na ovom lepom, sunčanom mestu, stvarno ne znam. Tu smo napisali sve – promenu tempa, sve.
Produkcija Jimmyja Millera pomaže Midnight Rambleru da pomeša zlokobne prizvuke Sympathy For The Devil sa čikaškim blues stilom nekih pesama benda s početka 60-ih. Jagger svira snažnu usnu harmoniku, a Richardsov gitaristički rad podržan je izvrsnim bubnjanjem Charlieja Wattsa. Bill Wyman je svirao bas u pesmi koja uredno menja tempo. Keith Richards je Ponoćnog lutalicu nazvao blues operom. Bila je to ujedno poslednja pesma na kojoj se pojavljuje Brian Jones.
Nisku bisera antologijskog Let it bleed albuma nastavlja jedna od najdirljivijih obrada blues standarda legendarnog Roberta Johnsona. Numera blues ikone i gitariste – Love in vain, dirljivo je remek- delo, nešto što se uzdiže u neslućene poetske visine svojom unutrašnjom lepotom i iskrenošću emocije koja dira dušu. Dok voz sa voljenom draganom nepovratno odlazi, napuštajući železničku stanicu, prati ga tužni pogled očajnog momka, junaka melanholične bluz priče o uzaludnoj ljubavi i lirični zvuk ričardsovske gitare koji klizi, nošen dahom čudesne melanholije i nestvarnom lepršavošću forme – gitarski vrh vrhova, koji počinje tamo gde prestaje snaga reči. Ugođaj upotpunjuje lirika predivne mandoline bluzera Ry Coodera, jednog od sjajnih gostujućih muzičara na ovom esencijalnom ostvarenju koje u potpunosti, na najbolji mogući način prenosi raskošni i neponovljivi duh šezdesetih. Taylorov tehnički besprekoran, nenametljiv, fluidan i melodiozan svirački stil obeležiće zvučnom poetikom razdoblje Stounsa do 1974. – na albumu Let it bleedosetiće se samo naznake te lepote koja dolazi, snaga jednog od možda najboljih gitarskih tandema koji je jedan rok bend ikad imao: Taylor – Richards. Već narednim, live albumom – Get yer ya-ya’s out (1970.), snimljenim na nastupu Stounsa tokom prve američke turneje sa Taylorom – u Madison square gardenu, New York,27. i 28. novembra 1969. (osim numere Love in vain snimljene u Baltimoreu, 26. novembra 1969.), gitarski tandem Richards-Taylor zasijaće punim sjajem, čineći stonesovski rokenrol, natopljen bluz filingom, nečim najlepšim što se moglo čuti u okvirima prebogate rokenrol istorije, okvirima čudesne fuzije raskalašnog oca – bluza i njegovog vanbračnog deteta, nastalog sredinom pedestih – rokenrola, tokom proteklih gotovo sedam decenija.
Pa, pratio sam je do postaje
Well, I
followed her to the station
S koferom u ruci
With a
suitcase in my hand
Da, pratio sam je do postaje
Yeah,
I followed her to the station
S koferom u ruci
With
a suitcase in my hand
Vau, teško je reći, teško je
reći
Whoa, it’s hard to tell, it’s hard to tell
Kad
je sva tvoja ljubav uzaludna
When all your love’s in vain
Kad vlak dođe na stanicu
When the
train come in the station
Pogledao sam je u oči
I
looked her in the eye
Pa, vlak dolazi na stanicu
Well,
the train come in the station
I pogledao sam je u oči
And I looked her in the eye
Vau, osjećao sam se
tako tužno, tako usamljeno
Whoa, I felt so sad so lonesome
Da nisam mogao a da ne zaplačem
That I could not
help but cry
Kad je vlak krenuo sa stanice
When
the train left the station
Imao je dva svjetla straga
It
had two lights on behind
Da, kad je vlak krenuo sa
stanice
Yeah, when the train left the station
Imao
je dva svjetla straga
It had two lights on behind
Vau,
plavo svjetlo je bilo moje dijete
Whoa, the blue light was my
baby
A crveno svjetlo je bio moj um
And the red
light was my mind
Uzalud je bila sva moja ljubav
All my
love was in vain
Uzalud je sva moja ljubav
All my
love’s in vain
Pored Richardsovog pevačkog debija u pesmi You got the silver, tu je i grandiozna, himnična, kao šlag na torti, raspojasana i moćna You can’t always get what you want, još jedan kotrljajući stones-biser (dodatno obogaćena aranžerskim, horskim, orkestarskim i kompozitorskim sposobnostima još jedne gostujuće legende na albumu – Jacka Nitzschea, američkog svestranog umetnika, poznatog pre svega po saradnji sa sjajnim Neil Youngomi kao kompozitora filmske muzike, čoveka čiji sugestivni, dramatični i lucidni tonovi predstavljaju soundtrack za možda najbolji film svih vremena – Let iznad kukavičjeg gnezda, ukrašena predivnim zvukom piana Ala Koopera, potom The London Bach choir vokalima i pratećim vokalima Nanette Workman, Doris Troy i Madeline Bell.
Ako je brutalna, razarajuća Gimme shelterbila stonesovska opraštajna priča o propasti snova i ideala šezdesetih – u beznađu krvavog pira bogatih i obesnih vladara sveta, onda je gorko-cinična i sarkastično-ironična balada You can’t always…pogled na istovetnu priču koji se očituje u satisfakciji pronađenoj u konačnoj rezignaciji jednim snom i konačnim buđenjem rezignirane generacije sanjara u realnosti novog sveta, deceniji sedamdesetih, nečemu tako brutalno drugačijem od svega što je ostalo nakon bure šezdesetih.
Album Let it bleedsvojevrsni je odraz jednog prelomnog vremena i kraja jedne burne epohe izneverenih nada, snova zdrobljenih cinizmom i potrošenih unutar mase nezaboravnih umetničkih ostvarenja decenije šezdesetih i uzaludne, idealističke borbe da se svet napokon promeni tom istom umetnošću, procesom korenite unutarnje promene estetizacijom društva, u muzičkom smislu fantastični hard rock & blues feeling proizašao iz autentičnosti korena afro-američke muzike. Stilski prefinjen naslagama gospela, country dodira u vidu country rock i country blues filinga i začinjen večnom čikaškom blues magijom, ovaj vanvremenski Stones biser ostaje svedokom nečega tako romantično tragičnog i bolno iskrenog – na razmeđi dvaju sukobljenih svetova čije su posledice bili krvavi tragovi koji ni dan danas ne blede. Šta je ostalo nakon šezdesetih, šta su dobili svi ti mladi, buntovni, kreativni, hrabri ljudi? Jedan od mogućih, cinično džegerovskih odgovora krije se, prikriven njegovom čudesnom ironijom iza napućenih usana i sarkastičnog osmeha, upravo u monumentalnoj numeri koja zatvara jedan album, jednu deceniju i jednu epohu, duh jednog nestvarnog vremena – naročito kada se na sve gleda iz današnje perspektive, pola veka kasnije i beznadežnije u svakom smislu.
Vidio sam je danas na recepciji
I
saw her today at the reception
Čaša vina u ruci
A
glass of wine in her hand
Znao sam da će upoznati svoju
vezu
I knew she would meet her connection
Do
njezinih nogu bio je njezin opušteni muškarac
At her feet was
her footloose man
Ne, ne možete uvijek dobiti ono što
želite
No, you can’t always get what you want
Ne
možete uvijek dobiti ono što želite
You can’t always get
what you want
Ne možete uvijek dobiti ono što želite
You can’t always get what you want
Ali ako pokušaš
jednom, naći ćeš
But if you try sometime you’ll find
Dobivate ono što trebate
You get what you need
Vidio sam je danas na recepciji
I
saw her today at the reception
Čaša vina u ruci
A
glass of wine in her hand
Znao sam da će upoznati svoju
vezu
I knew she was gonna meet her connection
Do
njezinih nogu bio je njezin opušteni muškarac
At her feet was
her footloose man
Ne možete uvijek dobiti ono što želite
You can’t always get what you want
Ne možete
uvijek dobiti ono što želite
You can’t always get what you
want
Ne možete uvijek dobiti ono što želite
You
can’t always get what you want
Ali ako ponekad pokušaš,
pa, možda nađeš
But if you try sometimes, well, you might
find
Dobivate ono što trebate
You get what you
need
Ah, da
Ah, yeah
Oh
Oh
I sišao sam na demonstracije
And I
went down to the demonstration
Da dobijem pošteni dio
zlostavljanja
To get my fair share of abuse
Pjevajući:
“Izbacit ćemo svoju frustraciju
Singing, “We’re
gonna vent our frustration
Ako to ne učinimo, izgorjet
će nam osigurač od pedeset ampera”
If we don’t we’re
gonna blow a fifty-amp fuse”
Pjevaj mi, dušo
Sing
it to me, honey
Ne možete uvijek dobiti ono što želite
You can’t always get what you want
Ne možete
uvijek dobiti ono što želite
You can’t always get what you
want
Ne možete uvijek dobiti ono što želite
You
can’t always get what you want
Ali ako ponekad pokušaš,
pa, možda nađeš
But if you try sometimes, well, you just
might find
Dobivate ono što trebate
You get what
you need
Ah dušo, da
Ah baby, yeah
Ah
Ah
Otišao sam do Chelsea drogerije
I
went down to the Chelsea drugstore
Da dobijete recept
To
get your prescription filled
Stajao sam u redu s
gospodinom Jimmyjem
I was standing in line with Mr. Jimmy
I,
čovječe, izgledao je prilično bolesno
And, man, did he look
pretty ill
Odlučili smo da ćemo popiti sok
We
decided that we would have a soda
Moj omiljeni okus,
crvena trešnja
My favorite flavor, cherry red
Otpjevao
sam svoju pjesmu gospodinu Jimmyju
I sung my song to Mr. Jimmy
Da, i rekao mi je jednu riječ, a to je bilo “mrtav”
Yeah, and he said one word to me, and that was “dead”
rekao sam mu
I said to him
Ne možete uvijek dobiti ono što želite,
pa ne
You can’t always get what you want, well no
Ne
možete uvijek dobiti ono što želite.
You can’t always get
what you want.
kažem ti, dušo
I tell you, baby
Ne možeš uvijek dobiti ono što želiš, ne
You
can’t always get what you want, no
Ali ako ponekad
pokušaš, možda ćeš pronaći, uh, mm
But if you try
sometimes you just might find, uh, mm
Dobivate ono što
trebate, o da, vau!
You get what you need, oh yeah, woo!
Ah, vau!
Ah, woo!
Dobiješ ono što ti treba, da, oh dušo
You get what you need, yeah, oh baby
Ah da
Ah
yeah
Vidio sam je danas na recepciji
I
saw her today at the reception
U njezinoj je čaši bio
krvavi čovjek
In her glass was a bleeding man
Bila
je izvježbana u vještini prijevare
She was practiced at the
art of deception
Pa, mogao sam reći po njezinim krvavim
rukama, pjevaj
Well, I could tell by her blood-stained hands,
sing it
Ne možeš uvijek dobiti ono što želiš,
da
You can’t always get what you want, yeah
Ne
možeš uvijek dobiti ono što želiš, ooh da, dijete
You
can’t always get what you want, ooh yeah, child
Ne možete
uvijek dobiti ono što želite
You can’t always get what you
want
Ali ako ponekad pokušate, možda ćete pronaći
But if you try sometimes you just might find
Možda
nađeš
You just might find
Dobivate ono što
trebate, ah da
You get what you need, ah yeah
Ah
dušo, vau!
Ah baby, woo!
Ah, ne možeš uvijek dobiti ono što
želiš, ne, ne, dušo
Ah, you can’t always get what you want,
no, no, baby
Ne možete uvijek dobiti ono što želite,
ne možete sada, sada
You can’t always get what you want, you
can’t now, now
Ne možete uvijek dobiti ono što želite
You can’t always get what you want
Ali ako ponekad
pokušate, možda ćete pronaći
But if you try sometimes you
just might find
Možda otkrijete da ste
You just
might find that you
Dobivaš što ti treba, o da
You
get what you need, oh yeah
Ah da, učini to
Ah yeah,
do that
I mada tamom osenčeno i gorkim ukusom obojeno, stonesovsko krvarenje na ovom sudbinskom albumu strastveni je put koji svakog znatiželjnog putnika ostavlja bez daha, bez obzira na plaćenu cenu i ponekad izneverene snove. I kao što pesma na kraju kaže, često ne možete dobiti baš sve što poželite, mada… the Rolling stones ovim svojim epskim albumom to prilično demantuju – magija muzike koju su ovom pločom pružili nudi vam svakim novim slušanjem sve više – čak više i od onoga što ste možda nekad davno poželeli od rokenrola, a nije imao ko da vam pruži. Let it bleedzaokružuje svojom unutrašnjom silinom i magijom duh jedne priče, priče s početka šezdesetih, bluz priče sanjara na javi i svog, tada već pokojnog, predvodnika – Briana Jonesa i otvara krug jedne sasvim druge priče, mnogo manje romantične i idealistićke, sa mnogo više surove realnosti i izgubljene spontanosti.
Sa ili bez Briana Jonesa, nakon albuma Let it bleedi nezaboravne, ekstatične i kreativne epohe šezdesetih, prve i nezaboravne decenije legende u nastajanju, kamenje nastavlja i dalje da se kotrlja, skupljajući na sebi svu onu patinu koju istorija moderne muzike nudi više od jednog veka. Od izvorišta Delte do današnjih dana.
Let it be or let it bleed nakon burne epohe šezdesetih i odlaska Briana Jonesa na nebo, a večno suprotstavljenih Beatlesa u legendu, ovo sudbinsko, egzistencijalističko rokenrol pitanje ili pak hamletovska, bluz-rok dilema ostaje i dalje da visi kao Damoklov mač slobode nad glavama svih onih koji još uvek veruju u magiju rokenrola kao nečega što je nekad davno bilo mnogo više od muzike – način života ili možda čak i nešto više i od samog života.
By Dragan Uzelac