Albumi kotrljajućeg kamenja koje se nikad ne zaustavlja – studijski, Let it bleed (1969.) i koncertni, Get yer ya-ya’s out (1970.) zatvaraju jedno burno poglavlje grupe the Rolling Stones – dekadu punu uspona i padova, kreativnosti i neinspirativnosti, odlaska Briana Jonesa i dolaska Micka Taylora.
Ono što je 1966. godine izgledalo kao eksperiment, do 1969. postalo je dosadni kliše. Mnogi značajni autori i predvodnici naprosto su sagoreli i pali, nošeni duhom autodestrukcije, žestoke energije i eksperimentisanja s drogama, alkoholom i čime sve ne, dok je staro, najgore zlo komercijalne eksploatacije (upliv novca, droge i pretvaranje pokreta pobune u industriju zabave, pomodarski kliše i ispraznu formu bez suštinskog reformskog sadržaja) uništilo duh avangarde, podzemlja i isisalo mu dušu, sprživši ga iznutra dolarima i ponudom koja se nikad ne odbija.
Još brutalnija i ironičnija su bila dva događaja iz 1969. godine, koja su nagovestila kraj psihodelične ere, pobune i eksperimenta dovevši svet brutalnom ironijom sudbine do apsurda i tužnog kraja: Vudstok festival, sa oko pola miliona ljudi i patetično-parodičnim sadržajem valjanja u blatu i iluzijama, i besplatni koncert na trkalištu u Altamontu, Kalifornija (oba su koncerta održana u slobodarskoj Americi), gde su čuvari reda, miroljubivi Anđeli pakla, pretukli na smrt tamnoputog mladića (Meredit Hanter) u atmosferi lošeg tripa i još lošijih vibracija (ne)mira i ljubavi, uz pesmu benda The Rolling Stones (veoma simboličnog naziva za tu prigodu) – Sympathy for the devil. Ugođaj je bio potpun!
Stigao je tužan i zloslutan kraj revolucionarnim šezdesetim godinama, ostalo je puno ožiljaka i gorkih iskustava i mnogi su bendovi (barem oni koji su sve to preživeli, bukvalno, fizički i psihički, ne izgubivši istaknute pojedince poput Džima Morisona, Dženis Džoplin, Džimija Hendrixa i već pomenutog, prvog (i jedinog pravog) Stonesa – Brajana Džounsa) postavljali ključna pitanja: šta i kako dalje, kojim pravcem krenuti? Ušuškati se u sigurnost stare slave i zarađenog novca ili napraviti hrabar zaokret, krenuti put nepoznatog, ka novoj iskri kreacije i bunta, nepristajanja na pravila gramzive industrije koja je stvar uzimala pod svoje kontrolišući nešto što se rodilo kao neobuzdan, kreativan, buntovan i nepotkupiv pokret samo deceniju ranije?
Juna 1969. godine, iz grupe je oteran Brajan Džons. Status osnivača i kreativnog epicentra Stonsa nije mu bio od pomoći u trenutku kad su ostali članovi shvatili da je njegov lik – neodoljivo primamljiv za tabloidnu eksploataciju – postao važniji no što bi smeo da bude: ne samo važniji od muzike, nego i od Mika Džegera i Kita Ričardsa, čija su se muzička interesovanja već tada upadljivo udaljavala od početne opčinjenosti bluzom. Brajan je ostao bluzer, i sve očitije postajao luzer. Alkoholom i narkoticima pokušavao je da ubedi sebe da je sve isto kao nekad – a ništa više nije bilo isto. On naročito: na koncertima je ispadao iz ritma, na snimanjima iz satnice, a u životu iz stvarnosti. Suočeni s izborom između opstanka grupe i opstanka dojučerašnjeg prijatelja, Mik i Kit odabrali su ovo prvo, i svoju odluku uljudno saopštili Brajanu. Mesec dana kasnije, bio je mrtav: sam ili uz nečiju pomoć – to će pitanje verovatno zauvek ostati nerazjašnjeno – utopio se u bazenu svoje vile. Stihovima iz Šelijevog Adonisa, Džeger mu je samo dva dana nakon smrti, pred četvrt miliona ljudi u londonskom Hajd parku održao opelo. Šelijeva pesma nije uspela da nadjača huk mase koja se okupila na ranije zakazanom, besplatnom koncertu; učinila je to tek baražna vatra Jumpin’ Jack Flasha, koju je iz pozadine naizgled stidljivo, ali moćno podržavao novi gitarista, Mik Tejlor: počinjalo je novo doba.
Zoran Paunović, časopis Vreme
Što se samih Stonesa tiče, prvi korak napravljen je januara 1970.- bend se seli u južnu Francusku, u želji da izbegne visoki porez Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon toga raskidaju ropski ugovor sa kompanijom DECCA (jedno od najvećih zala industrije zabave, koja su mnoge autore totalno iscedile i na kraju uništile – poput Jimi Hendrixa, koji čak nije ni preživeo pomenutu deceniju), zatim kupuju najmoderniji pokretni studio i osnivaju vlastitu izdavačku kuću Rolling stones records.
Nedelju dana nakon apokaliptičnog koncerta u Altamontu, Stonesi su se našli u čuvenom Muscle shoals soundstudiju u Alabami, i krenuli sa snimanjem novog albuma, koje će se nastaviti tokom gotovo cele 1970. (jednim delom i u Londonu) – tačnije sve do 31. oktobra pomenute godine. I pre nego će legendarni Sticky fingers(the Rolling stones masterpiece) album napokon ugledati svetlost dana (23. aprila 1971.), usledilo je objavljivanje prvog hit-singla 16. aprila 1971. – pesme Brown sugar(numere koja ujedno otvara pomenuti album i novo poglavlje u istoriji slavnog benda), najave njihovog novog albuma nakon skoro dvogodišnje pauze.
Bila je to još jedna ultra-cool kamenokotrljajuća stvar (nastala u pomenutom studiju u Alabami između 2.- 4. decembra 1969.), razuzdana i natrpana, što se teksta tiče, svim i svačim, kako je to sam Jagger tvrdio (objašnjavajući kasnije da ni sam nije tačno znao šta je želeo saopštiti pomenutom pesmom) – pre svega autobiografskim elementima iz prethodnog, burnog perioda života(sa kojim su se Stonesi ovim albumom definitivno oprostili krenuvši mirnijim vodama, ostavivši bluz bunt i masu ispada za sobom, u šezdesetima), kao i seksualnim i narkomanskim aluzijama. Bila je to savršena stvar za novi početak, sa jednim od najlepših gitarskih uvoda. Richards po ko zna koji put pokazuje bit gitare i rock and rolla, donoseći svežinu i oporavak od burne prošlosti (ovaj put uz ne malu pomoć Micka Taylora, gitariste i pre svega čoveka kakav im je izgleda najviše nedostajao svih prethodnih godina rasula i nestanka posrnulog Jonesa).
Savršen gitarski spoj Taylorove melodičnosti i bluzerske, stilske prefinjenosti na električnoj gitari i Richardsove buntovne prirode koja zvučno pršti (otvorenim štimom) dovoljno snažno i neuglađeno i dok svira akustičnu gitaru, donose već ovom pesmom (obogaćenom čudesnim, poletnim ritmom, Jaggerovom nepresušnom energijom i čudesnim zvukom tenor saksofona Bobbyja Keysa), kao i celim albumom novi zvuk Stonesa, prepoznatljivost i pomak u odnosu na čistokrvnu bluzersku prošlost dajući bendu novu vrstu uglađenosti i melodičnosti. Energična, lepršava i nadahnuta Brown sugar savršeno otvara novo poglavlje na staroj, prljavoj i nešto uglađenijoj podlozi – ubrzo, nedelju dana kasnije otvara i album Sticky fingers. Mnogi i danas smatraju da je to najbolje Stones ostvarenje ikad jer… Sve se nekako poklopilo – nova firma, sloboda od bivših ugovornih obaveza i taloga burne prošlosti koja je krajem šezdestih pretila da ih zauvek ukloni sa scene, sveža krv i želja za dokazivanjem – najbolji gitarski tandem Taylor-Richards. Sva ta silna energija i novi optimizam totalno su preneseni na album, bez ikakvih ustupaka i podilaženja ukusima. Rezultat je bio fascinantan.
Brod za robove Zlatne obale na putu za
polja pamuka
Gold Coast slave ship bound for cotton fields
Prodano na tržnici u New Orleansu
Sold in a market
down in New Orleans
Stari robovac s ožiljcima, znaj da
mu je dobro
Scarred old slaver, know he’s doing alright
Čuj
kako bičuje žene tek oko ponoći
Hear him whip the women just
around midnight
Smeđi šećer, kako to da ti je tako
dobar?
Brown sugar, how come you taste so good?
Smeđi
šećer, baš kao što mlada djevojka treba, uh huh
Brown sugar,
just like a young girl should, uh huh
Bubnjevi udaraju, hladna engleska krv teče
vrućom
Drums beating, cold English blood runs hot
Domaćica
se pita gdje će to stati
Lady of the house wond’ring where
it’s gonna stop
Kućni dečko zna da mu je dobro
House
boy knows that he’s doing alright
Trebao si ga čuti tek
oko ponoći
You shoulda heard him just around midnight
Smeđi šećer, kako to da si sada tako
dobar?
Brown sugar, how come you taste so good, now?
Smeđi
šećer, baš kao što mlada djevojka treba, sada
Brown sugar,
just like a young girl should, now
Ah, snađi se
Ah, get along
Smeđi
šećer, kako to da si tako dobar, dušo?
Brown sugar, how come
you taste so good, babe?
Ah, sad sam se osjećao
Ah,
got me feelin’ now
Smeđi šećer, baš kao što crnka
treba, da
Brown sugar, just like a black girl should, yeah
Sada, kladim se da je tvoja mama bila
kraljica šatora
Now, I bet your mama was a tent show queen
A
svi njezini dečki imali su slatkih šesnaest godina
And all
her boyfriends were sweet sixteen
Nisam školarac, ali
znam što volim
I’m no schoolboy, but I know what I like
Trebao si me čuti tek oko ponoći
You shoulda heard
me just around midnight
Smeđi šećer, kako to da si tako dobar,
dušo?
Brown sugar, how come you taste so good, babe?
Ah,
smeđi šećer, baš kako bi trebala mlada djevojka, da
Ah,
brown sugar, just like a young girl should, yeah
Rekao sam da, da, da, vau
I said
yeah, yeah, yeah, woo
Kako to da si, kako to da si tako
dobar?
How come you, how come you taste so good?
Da,
da, da, vau
Yeah, yeah, yeah, woo
Baš kao, baš
kao što crnka treba
Just like a, just like a black girl should
Da, da, da, vau
Yeah, yeah, yeah, woo
Devet novih pesama autorskog tandema Jagger-Richards(plus bluz standard You gotta move) donose zreo i čvrst zvuk, obogaćen briljantim partijama Taylora i duvačkom linijom pod vođstvom tenor saksofoniste Boba Kiza. Zvuk Stonesa na ovom albumu su svojom elegancijom i neodoljivom lepotom prefinjenosti rokenrol energije dodatno obogatili i veličine poput fascinantnog Rej Kudera na električnoj gitari, Nikija Hopkinsa na klaviru, kao i mase drugih, brojnih gostiju, ništa manje zvučnih imena poput Džeka Ničea, Bilija Prestona, Džimija Milera (neizbežnog i kao sjajnog producenta ovog remek dela nove epohe Stonesa i rokenrola) i nezaobilaznog Jana Stjuarta, večno nevidljivog, šestog Stonesa.
Od Wattsovog početnog udarca palice i Richardsovog gitarskog zvučnog udara otvorenim štimom (koji je sam patentirao na Beggars banquetu) sve naprosto pršti od energičnog rock and rolla – zvuk je višeslojan, pročišćen, sazreo u proteklih desetak godina, oslobođen naslaga lutajuće prošlosti, sjajno produciran, energetski osvežen, kristalno jasan, rezantan. Sve do završnih laganih tonova u prelepoj Moonlight mile, Stonesi plene začuđujućom svežinom i energičnošću – uz sjajne aranžmane i produkciju iskusnog Jimmyja Millera(koji je obeležio i prethodna dva, ključna albuma – Beggars banquet i Let it bleed) dosežu neke od vlastitih vrhova: Jagger briljira kao nikad pre, a ni posle ovog prekretničkog albuma.
Ovdje ležim u svom bolničkom krevetu
Here I lie in my hospital
bed
Reci mi, sestro
Morphine, kad se opet vraćaš?
Tell
me, sister Morphine, when are you coming round again?
Oh,
mislim da ne mogu tako dugo čekati
Oh,
I don’t think I can wait that long
Oh,
vidite da nisam tako jak
Oh,
you see that I’m not that strong
Vrisak hitne pomoći čuje mi se u ušima
The scream of the
ambulance is sounding in my ears
Reci
mi, sestro Morphine, koliko dugo ležim ovdje?
Tell
me, sister Morphine, how long have I been lying here?
Što
radim na ovom mjestu?
What
am I doing in this place?
Zašto
doktor nema lice?
Why does
the doctor have no face?
Ne mogu puzati po podu
Oh,
I can’t crawl across the floor
Ah,
ne vidite, sestro Morphine, pokušavam postići gol
Ah,
can’t you see, Sister Morphine, I’m trying to score
Pa to samo pokazuje
Well
it just goes to show
Stvari
nisu onakve kakve se čine
Things
are not what they seem
Molim
te, sestro Morphine, pretvori moje noćne more u snove
Please,
sister Morphine, turn my nightmares into dreams
Oh,
zar ne vidite da brzo bledim?
Oh,
can’t you see I’m fading fast?
I
da će mi ovaj snimak biti posljednji
And
that this shot will be my last
Kokain, slatki rođak, položi mi hladnu
ruku na glavu
Sweet
cousin Cocaine, lay your cool cool hand on my head
Ah,
hajde, sestro Morphine, bolje da mi sastaviš krevet
Ah,
come on, sister Morphine, you better make up my bed
Jer
znate i znam da ću ujutro biti mrtav
‘Cause
you know and I know in the morning I’ll be dead
Da,
i možete sjediti okolo, da i možete sve gledati
Yeah,
and you can sit around, yeah and you can watch all
Čiste
bijele plahte obojene crveno
The
clean white sheets stained red…
Nekadašnji problemi i loša iskustva ostavljeni su ovim albumom po strani – u hladnom, distanciranom zaboravu prošlosti. Nova stranica Stones dnevnika je otvorena, dok je sva pozitivna, nova i kreativna energija (ukrštena sa filigranskim vezom novopridošlog gitarskog bluz poete Micka Taylora i energijom moćnih gostiju na albumu) pretočena ovaj put samo u pesme, neke od najpotresnijih stihova i najlepših Stones melodija ikad.
Tu je briljantana (meni lično jedan od najdražih Stones bisera), akustična, slajdom bluzirana džankijevska bolna ispovest, neka vrsta pokajničke molitve, Sister morphine,nešto najdirljivijie i najmoćnije što je rokenrol muzika uspela da kreira i od čega vam se verovatno ledi krv u žilama(obogaćena jezom rezantne i naglašene akustične gitare Keitha Richardsa u jednom od njegovih najimpresivnijih izdanja, hipersenzibilnom tehničkom magijom iskusnog Stones virtuoza koja na platnu života koji se gasi uplivom zla narkotika, vapeći za opraštaj i pomoć, gradi jezu sablasne atmosfere smrti i rastanka sa životom – Richardsu veoma dobro poznati osećaji pogubnosti narkotika, čiju je negaciju pretvarao u dirljiva muzička dela, oplemenjena setom i bluzom većim od života) i nestvarnom slajd gitarom maestra Rya Coodera koja podiže atmosferu ove tužne ispovesti do pragova senzitivne izdržljivosti, lebdeći poput hladnog opijumskog oreola iznad glave slušaoca u momentu kada se nadovezuje na akustični Richardsov uvod i diže tenziju pesme, natopljena setom, narkoticima i jednom od najpotresnijih priča o posledicama drogiranja, tako strasno i dirljivo otpevana molećivim Jaggerovim glasom koji se pretvara u sablasni vapaj – (gde je značajnu ulogu svojim iskustvom i idejama imala i Marijan Fejtful) iMoonlight mile(melodična, snena, sa notom egzotike, poetično razigrana i u Jaggerovom nonšalatnom stilu otpevana) natopljene melanholijom koja dira dušu slušaoca.
Predivna i melanholična Wild horses(veličanstveni Jaggerov vokal, nežnošću i setom boji ovu dirljivu melodiju, ukrašenu zvucima američkog pijaniste Jima Dickinsona i elegičnim preplitanjem Richardsa na električnoj i Taylora na akustičnoj gitari, u klizeći-lenjavom country-blues Stones stilu), posvećena je tadašnjoj Richardsovoj devojci Aniti Palenberg (bivšoj ljubavi pokojnog Jonesa, šokantnoj dami sklonoj opijatima i totalnom haosu), a balada I got the blues posveta je legendi soul zvuka Otisu Redingu. Božanstvena, setna, plesna numera sa neizmernom dozom prefinjenosti, obogaćena je, pored dve veličanstvene gitare Richardsa i Taylora, moćnim zvukom orgulja legendarnog, hipersenzibilnog Billyja Prestona (neizmerno dirljiv pasaž u najboljem soul maniru), klavirom američkog sešn muzičara Džimija Prajsa i emocijom saksofona veličanstvenog Bobbyja Keysa. Jagger je na ovom albumu prosto briljantan, nezaboravan, nikad jači i opušteniji.
Pažnju slušaoca ovog magičnog remek dela Stonesa plene upravo božanstveni kontrasti tipa Can’t you hear me knocking, fantastični jamm session gde bubnjar Watts, uz malu pomoć mnoštva gostiju i nezaboravnu solo gitarsku partiju Micka Taylora razbija i reže, nošen nepresušnom energijom i maštovitošću. Dok u pozadini veličanstvenu muzičku podlogu ove jedinstvene sešn numere (duge 7:16 minuta) i strukturu pesme grade Billy Preston na orguljama i Nicky Hopkins na klaviru, uz tutnjeću, zgusnutu strukturu ritmičke pratnje, koju pored razigranog i uvek hladnokrvnog Wattsa u ovoj numeri čine gosti: Rocky Dijon, na kongama (vrsta bubnjeva poreklom sa Kube) i Jimmy Miller sa udarljkama, na talasima inspiracije pratimo solo poigravanje nadahnutih Bobbyja Keysa na saksofonu i maestra Taylora. Sve je u stalnom pokretu, klasičnom Stouns rolanju, ovaj put više u džeziranim Bobi Kiz vodama, neprestanom uzlaznom putanjom koja se u par momenta, nakon vrhunskih solaža pretvara u klimaks, rolajući krešendo… S druge strane You gotta move(u originalu numera starog majstora bluza Mississippi Fred McDowella) stonesovski lenjavo i ležerno razvlači blues komad – (klasično Jagger-Richardspoigravanje glasom i gitarom, minimalističko opuštajuće ludilo čudesnog dvojca, sada već bez pokojnog kormilara Jonesa), uvlačeći se neprimetno pod kožu nekom sasvim različitom vrstom klasične bluz energije i senzibiliteta.
U bilo koji fah da se prebace, Stonesi ostaju verni sebi, dosledni u ideji rhythm & blues energičnosti i neprilagodljivoj šmekerskoj prljavštini. Slušao sam ih nedavno, na još jednoj od milion opraštajnih svirki u poslednjih dvadesetak godina – u suštini, ništa se nije promenilo. Ima tu nešto što izmiče duhu vremena, zdravom razumu i analizi – u onome što su sami stvorili pre ravno 60 godina nema im ravnih: godine su tu samo statistike radi – onako, by the way.
Dok stojim uz tvoj plamen
As I stand
by your flame
Još jednom se opečem
I get burned
once again
Osjećam se nisko, plav sam
Feelin’ low
down, I’m blue
Dok sjedim kraj vatre
As I sit by
the fire
Tvoje tople želje
Of your warm desire
Imam blues za tebe
I’ve got the blues for you
Svake noći kad si bio odsutan
Every
night you’ve been away
Sjedio sam i molio sam se
I’ve
sat down and I have prayed
Da si sigurna u zagrljaju tipa
That you’re safe in the arms of a guy
To će te
oživjeti
That will bring you alive
Neću te povući
zlostavljanjem
I won’t drag you down with abuse
U svilenoj plahti vremena
In the
silk sheet of time
Naći ću duševni mir
I will
find peace of mind
Ljubav je krevet pun plavetnila
Love
is a bed full of blues
I imam blues za tebe
And I’ve got
the blues for you
I imam blues za tebe
And I’ve got
the blues for you
I razbit ću si glavu zbog tebe
And
I’ll bust my brains out for you
I počupat ću kosu
And
I’ll tear my hair out
Počupati mi kosu
Tear my
hair out
Samo za tebe
Just for you
Ako
ne vjeruješ što pjevam o meni
If you don’t believe what I’m
singing about me
U tri sata ujutro
At three o’clock
in the morning
Pjevam ti svoju pjesmu
I’m singing my
song to you
A ja imam blues
And I’ve got the
blues
Imam blues za tebe
I’ve got the blues for you
A ja imam blues
And I’ve got the
blues
Imam blues za tebe
I’ve got the blues for you
Da, o tome pjevam, dušo
Yes, that’s
what I’m singing about, babe
O tome ti govorim dušo
That’s what I’m talking about babe
O tome pjevam,
dušo
That’s what I’m singing about, babe
Pjevam pjesmu
I’m singing a song
Pjevanje pjesme
Singing a song
Pjevam
pjesmu za tebe
Singing a song for you
Bilo da su u pitanju bile numere Sway(sporohodni Stones blues, ukrašen bottleneck-glissando feelingom, masterpiece by Mick Taylor, remek delo propraćeno klasičnim Stones stilom, uz pratnju maestra Hopkinsa na klaviru i veličanstveno solo rollanje momka od 23 godine i par biliona milja bluz puta iza sebe – Micka Taylora, u jednom od najveličanstvenijih izdanja. Jeza me prođe od atmosfere ove čudesne Stones pesme, bluza koji nemilosrdno dira dušu i ponire do srži čovekove emotivne biti, jezivo emotivno remek delo, bit gitare koju Mick Taylor prezentuje svojom magijom u nepune 4 minute),Bitch(možda najneispirativniji momenat na albumu, ali, u tako jakoj konkurenciji Stones bisera)iliDead flowers(klasična kantri vožnja, uz standardno dobrog Jaggera, koji uzgred svira i akustičnu gitaru u ovoj pesmi, gitare Richardsa i Taylora i klavirsku pratnju Iana Stewarta – jedan od standardnih komada Stonesa tog impresivnog perioda, perioda izranjanja iz prošlosti, kreativnog vrhunca i etabliranja koje ih je odvelo u kliše, rutinsko odrađivanje posla uz poneki bravurozan komad svih ovih decenija – ne računajući žive nastupe po kojima su ostali jedni od najboljih za sva vremena), pridev antologijski ostaje. Briljantna produkcija Jimmy Millera i kontroverzni omot ploče Andy Warhola samo su pojačali snagu utiska koji ostavlja ovaj biser-album rock and rolla.
Jesi li se ikada probudio da pronađeš
Did you ever wake up to
find
Dan koji ti je
slomio misli
A day that
broke up your mind
Uništio
sam tvoju predodžbu o kružnom vremenu
Destroyed
your notion of circular time
Samo te demonski život stavio pod svoju
vlast
It’s just that
demon life has got you in its sway
Samo
te demonski život stavio pod svoju vlast
It’s
just that demon life has got you in its sway
Ne baca suze na prašnjavo tlo
Ain’t
flinging tears out on the dusty ground
Za
sve moje prijatelje na groblju
For
all my friends out on the burial ground
Ne
mogu podnijeti osjećaj da je toliko spušten
Can’t
stand the feeling getting so brought down
Samo me demonski život stavio pod svoju
vlast
It’s just that
demon life has got me in its sway
Samo
me demonski život stavio pod svoju vlast
It’s
just that demon life has got me in its sway
Mora postojati način da se sazna
There
must be ways to find out
Ljubav
je način na koji kažu da se stvarno šepuri
Love
is the way they say is really strutting out
Hej, hej, hej sada
Hey,
hey, hey now
Jednog
sam se dana probudio i pronašao
One
day I woke up to find
Točno
u krevetu do mog
Right in
the bed next to mine
Netko
tko me razbio s kutićem svog osmijeha, da
Someone
that broke me up with a corner of her smile, yeah
Samo me demonski život stavio pod svoju
vlast
It’s just that
demon life has got me in its sway
Samo
me demonski život stavio pod svoju vlast
It’s
just that demon life has got me in its sway
Samo me demonski život stavio pod svoju
vlast
It’s just that
demon life has got me in its sway
Samo
me taj demonski život uhvatio
It’s
just that demon life has got me
Samo me taj demonski život uhvatio
It’s
just that demon life has got me
Duboko uranjajući u tradiciju američkog bluesa i nešto modernijeg rhythm and bluesa (Muddy Waters, Elmore James, Jimmy Reed, Howlin Wolf, Robert Johnson, Chuck Berry, Bo Diddley), oslanjajući se na istu uz mukotrpan rad i odricanje, Stonesi su stvorili muziku i stil u kojima su apsolutno nedodirljivi prvaci sveta. U suštini, čitava filozofija muzike neprevaziđenih rokenrolera Stounsa, naročito tokom te, početne decenije rada – sa ili bez Jonesa, zasnivala se na britanskoj interpretaciji tradicionalne američke muzike, vlastitog inteligentnog i hipersenzibilnog tumačenja i prepeva na moderniji, rokenrol jezik britanske omladine muzičkih korena Amerike koji duboko sežu u izvorni country & western i blues – od čega će vremenom nastati britanska rhythm and bluesverzija pomenute muzike zvana rock and roll ili kako je to neko šaljivo i inteligentno primetio polja pamuka na obalama reke Temze(aludirijaći naravno na rani južnjački američki bluz Delte, koren sveukupne moderne muzike, rokenrola pre svega, koji je nastajao na američkim poljima pamuka kraj reke Misisipi, dok su crni ljudi, berači pamuka, robovi i prvi istinski bluzeri svojim tužbalicama, čudesnom melanholičnom muzikom odagnavali tugu, sećajući se duha slobode, vlastite kulturne tradicije i svojih afričkih korena, čudesnih ritmova natopljenih muzikalnošću i širinom duše).
The Rolling stoneskao muzičari i vrhunski rokenrol bend nisu možda nikad dosegli originalnost i inovativnost nekih od najboljih – poput recimo najvećih konkurenata sa kojima su često poređeni – The Beatles, ali… kao što pesma Micka Jaggera kaže: I know, it’s only rock and roll, but i like it…yes, i know…like it (Znam, to je samo rokenrol, ali ga volim..)..
By Dragan Uzelac