Fenomeni

Trijade – Žena i Život

Žena

Zaškripi razglavljena štikla. Ošine je pravdoljubivi bijes. Mogla je da bude Žana Dival, nekome.
Tegli nabijene plastične kese. Damari joj svitkaju u otečenim prstima.
Stavlja mu novine pod nos. Gura im kašiku u usta. Ošine je miris zaprške.
Cijedi joj se život kao njihove sline.
Suze joj se krune u kuhinji.
Kad opere kosu, lijepa je i jedra.
Suši se na promaji.
Poželi je na fotelji. I mumla dok je uzima.
Mržnja je spotiče na stepeništu.
Psuje život, zabacuje kosu.
Kuda ćeš, Žana?

Život

Nema tu ničeg bitnog.
Nekome ništa nije važno. Nekima su važne nevažne stvari.
Kupaju se u kosmičkoj prašini. Posipaju se pepelom. Vrte se oko pepelišta.
I svi se malčice miješaju u život.
Žive u svojim životima i žive svoj život.
Preživljavaju u proživljavaju po budžacima i sokacima.
Kao da je život vječan ili kao i da ne žive.
Uvijek se budalasto razmišlja o životu.
Pravi se račun bez krčmara.
Život slučajno nastane i sasvim slučajno mine.
A slučaj nije život.
Žao ti je kad prođe, a nijesi ni zano da prolazi.
Prazna naklapanja.

ŽŽ

Slutio sam kakav joj je život.
Nema tu ničeg neobičnog.
Zamirisala mi je njena oprana kosa.
Uhvatio sam iverak kuhinjskog mirisa dok je ulazila.
Nije mi to zasmetalo. Čak me i razdražilo.
Samo se okrznemo pogledima.
Zgrabim joj lijepo zeleno oko.
I sedefastu kožu dok svlači bluzu.
Brza je i okretna kao vidra.
Rumeni se lako, još uvijek raspaljena.
Neugašena i nadražena.
Nedovoljno udata, nedojebana.
Dok prima instrukcije, zagleda kopču mog kaiša. Onda zabaci kosu.
Uobičajeno nedjeljno spremanje stana, kažem joj i izlazim.
Glas joj je raspukao, zamaman.
Uostalom, Žana, Vi ste majstor zanatlija.