Život je komedija za one koji misle, a tragedija za one koji osjećaju
Horas Valpol
Ne mislimo u znoju lica svoga na nekakav slatki ljubavni trokutić, mada bi o njemu valjalo razmišljati u nekakvoj debeloj i dembelanskoj hladovini uz pivo sa kragnicom ili uz razljućenu osicu-rakijicu. O svemu, dakako, čeljade može razmišljati, sve sanjati i svemu se nadati. To je još uvijek dozvoljeno i još uvijek je gratis. Ćoškasta geometrijska spodoba iz naslova kao i svaka simbolička avet ima sasvim drugačije značenje. Semiotičke vježbice na zavičajnim visinama završavaju se, uglavnom, u totalnom bedaku, a sve povodeći se za onom prostačkom, a tako tačnom maksimom: ko visoko leti, ostaje na visinama, a ko nisko pada, nikada ne poleti…
Elem, simbolika trokuta, dakle, kao i sve ostalo izašlo iz ove smućkane čuture, tiče se običnih smrtnika-samrtnika, a ne lokalnih faraona i poštenih lupeža koji su se, odavno već, otkinuli i od svake logike i od svake simbolike. Posebni ljuđi, znano je, a pogotovo u našem sveznajnom pripitomljenom plemenu, žive pod osobnim uslovima i po sopstvenim pravilima čiji se principi određuju nebeskim simbolima, a ne zemaljskim trouglovima…
Trougao je, pametne knjižurine kažu, jedan od prvih teoloških simbola, izraz intelektualnog i duhovnog reda, oličenje kreativnosti, harmonije, uspinjanja, prosvjetljenja i kulminacije. Energija broja tri zasnovana je na istinskoj mudrosti i na principima višeg znanja. Trougao, međutim, može da simbolizuje i konflikt, gotovo u istoj mjeri u kojoj može da ukaže na postojanje prikrivene, ali nepokolebljive snage. Okrenut nagore, trougao dobija solarno značenje, odnosno značenje života, vatre, toplote, te postaje oličenje muškog principa. Trouglu okrenutom nadolje pripisuje se lunarno značenje, ženski princip, koji simbolizuje veliku majku…
Avaj! Ne mislimo ni o tom trouglu o kojem je nekada mislio i mudrijašio vascijeli prepametni antički svijet u nedostatku pravoga posla i istinske razonode i dokolice. Dokon pop, što bi se reklo u našem prevodu, i goveda krsti. Ili jariće, svejedno je.
Trokutić naš nasušni sliči, recimo, Bermudskom trouglu, ali opet, više je brdski, negoli bermudski. Zapravo naš trokutić je nastao spajanjem uporišnih tačaka- zankovitih tjemena kao i svaki trougao, uostalom. Prvo tjeme je kafanica, drugo tjeme je kladionica, a treće- kapelica. Redosled nije važan jer govorimo o koordinatama živućih, a ne o spiritualnim stanicama vječnoživućih. Hm, najprije su nas učili da nema vječnoga života, a sada nas uče da nema života, do vječnoga života. A život, kao život, samo ćuti i umire…
Dakle, svakidašnje- ovdašnje naše čeljade svakodnevno se kreće u pomenutom trokutiću ispunjavajući zadatu nedokučivost banalizovane sudbine. Sudbina, tranzicijski i liberalno -demokratski gledano, više nije u vlasti nebeskih sila, već je, valjda na sreću, u šakama običnih ljuđi i junaka. Moderna vremena otkrivaju i moderne istine: to što ste jadni i bijedni nije do nas, nego je do vas. Utješna presuda evrounijatske pameti abolira krivce, a okrivljuje one koji su krivi što su živi…
Napuštajući svoju skučenu košnicu, mučenik koji živi u obećanom raju posrće u brišućem letu po tačno utvrđenoj putanji, mada, kao što pomenusmo, redosled nije važan. Nije važno ni kretanje, važan je trougao u kojem se troškari najvažniji, a nevažni život…
Kafanica, može biti prvo, drugo ili treće tjeme trouglastog životarenja. U njoj se čovjekuje i presabira, oduzima i dodaje, a sve po nedokučivim geometrijskim pravilima. U trokutić se upisuje krug i tako trouglasto kretanje može za promjenu postati kružno trčkaranje u trokutiću. Što više čašica, to više kružića u trougliću. I junak na glasu, i pravi tranzicijski heroj i vitez-milogorac makar namah podsjeti na pokusnu životinjicu koja se ojađeno raduje u sopstvenom bezizlazju. Ukoliko nije očekićano čašicom i opaučeno besmislenijem, čeljade će se, izvjesno je, zaputiti ka-kladionici, spajajući tačku A sa tačkom B.
Kladionica, naravski, je mjesto nesrećne sreće. U njoj se kao u kasapnici probira mekšina, broje se rebarca, melje se meso. Nježne milosne ručice melanholičnih djevojčica za pultom koje magijski ukucavaju šifrarnik nedokučive sudbine, mučenika podsjećaju na kasapske ručerde koje su okrvavljene tuđom srećom. Svaki dobitak u kladionici, rekli su stari antički kladioničari, dobitak je za kladionicu. Uvijek se, po pravilima više geometrije, dobitak naplaćuje od nečijeg gubitka…
Tačka B, po neminovnom slijedu, spaja se sa tačkom C. Poslije kafanice i kladionice kapelica je poželjno mjesto za utrougljenog čojeka. Utrougljeni mučenik sućutno pruža malaksalu ruku narikačama primadonama sve razmišljajući o čašici, fiksu ili duploj šansici. Suočen sa smrću koja je konačni kraj iliti začetak vječnoga života, u zavisnosti od kafanice ili kladionice, čojek, a šta bi drugo, pripaljuje cigaretu, a ako ne puši gleda kako drugi pripaljuju i razmišlja o kafanici i kladionici…
Vraćajući se u svoju košnicu mali postistorijski heroj zaklinje se sebi da će od trougla konačno napraviti kvadrat. I kućica se broji, kaže sebi, gutajući ohlađeni čorbuljak, suzno zagledan u prolaznu vječnost…