Možete — ponovi oficir još upornije. — Imam plan koji mora uspjeti. Vi vjerujete da je vaš utjecaj nedovoljan. Ja znam da je sasvim dovoljan. No čak i da imate pravo, nije li potrebno, u ime očuvanja tradicije, pokušati čak i ono što bi se moglo pokazati nedovoljnim i neuspješnim? Dakle, čujte moj plan. Prva stvar, prijeko potrebna za uspjeh, jest da se danas, koliko je god to u vašoj moći, suzdržite u izražavanju svog mišljenja o ovim postupcima. Ako vam ne postave izravno pitanje, nemojte ništa reći, a ono što budete rekli, mora biti kratko i općenito; ljudi treba da uoče kako ne želite raspravljati o tome i kako ste u tom pitanju već pri kraju strpljenja, te da biste, kada biste sebi dopustili da o tome progovorite, bili neobično grubi i oštri. Ne tražim od vas da govorite nekakve laži; to nikako; morate samo kratko odgovarati, kao na primjer: ≫Da, vidio sam smaknuće.≪ ili ≫Da, čuo sam sva potrebna objašnjenja.≪. Samo to, ništa više. Ima dovoljno razloga za ogorčenje koje ćete skrivati, premda to ogorčenje neće, naravno, biti u onom smislu kako će to shvatiti zapovjednik. On će, naravno, pogrešno protumačiti vaše vladanje i shvatiti ga onako kako odgovara njemu. Na tome se temelji moj plan. Sutra će u uredu biti održan sastanak svih visokih administrativnih službenika, a zapovjednik će predsjedati. Naravno, on je od one vrsti ljudi koji takve sastanke pretvaraju u prave predstave. Dao je sagraditi galeriju koja je uvijek prepuna gledalaca. Primoran sam sudjelovati na tim sastancima, no uvijek mi pozli od gađenja. Sad, što god da se dogodi, vi ćete sasvim sigurno biti pozvani na taj sastanak; ako se danas budete vladali onako kako sam vam predložio, taj će poziv zapravo biti hitan zahtjev. No ako tko zna zašto ipak ne budete pozvani, morat ćete sami zatražiti pozivnicu; tada ćete je svakako dobiti. Sutra ćete, dakle, sjediti s damama u zapovjednikovoj loži. On će svako malo gledati prema vama, kako bi se uvjerio da ste tamo. Nakon različitih trivijalnih i smiješnih stvari, koje su na programu samo radi toga da se impresionira publika… većinom su to lučki radovi, ništa drugo nego samo lučki radovi!… na dnevni će red doći i naši sudski postupci. Ako to ne učini zapovjednik, ili ako to ne učini dovoljno brzo, pobrinut ću se da i to bude spomenuto. Ustat ću i podnijeti izvještaj o današnjem izvršenju smrtne kazne. Sasvim kratko, tek kao izvještaj. Takvi izvještaji nisu, doduše, uobičajeni, no ja ću to ipak učiniti. Zapovjednik će mi se zahvaliti kao i uvijek, prijaznim osmijehom, a tada se više neće moći obuzdavati i koristit će se izvanrednom prilikom. ≫Upravo smo primili izvještaj≪, reći će, tim ili sličnim riječima, ≫da je izvršena smrtna kazna≪. Želio bih samo spomenuti da je ovom smaknuću prisustvovao i poznati istraživač, koji je, kao što to svi znate, svojim posjetom počastio našu koloniju. Njegova prisutnost na današnjoj sjednici također pridonosi važnosti ovog našeg sastanka. Ne bismo li sada ovog velikog istraživača upitali što misli o našem tradicionalnom načinu izvršenja smrtne kazne i o postupku koji mu prethodi?≪ Naravno, slijedit će snažan aplauz, opće slaganje i odobravanje, a ja ću tu biti najgrlatiji od svih. Zapovjednik će se pred vama nakloniti i reći: ≫Onda ja, u ime svih vas koji ste se ovdje sakupili, pitam…≪ Vi prilazite ogradi lože. Ruke postavljate tako da ih svi mogu vidjeti, inače će ih dame dohvatiti i strasno vam stezati prste. I tada, napokon, imate priliku da govorite. Ne znam kako ću izdržati svu onu napetost koja će me mučiti do tog trenutka. Nemojte se nimalo suzdržavati u svom govoru, glasno objavite istinu, nagnite se preko ograde, vičite… da, doista, urlajte svoje mišljenje, svoje nepokolebljivo uvjerenje, zapovjedniku i ostalima! No možda vi to ne želite, možda se to ne slaže s vašim karakterom, u vašoj zemlji ljudi možda takve stvari rješavaju drukčije, no, i to je sasvim u redu, i to će biti isto tako uspješno, nemojte čak ni ustati, recite samo nekoliko riječi, možete čak i šapatom, tako da vas čuju samo službenici koji će sjediti ispod vas, to će biti sasvim dovoljno, čak neće biti potrebno da spominjete nedovoljnu društvenu podršku smaknućima, ne morate spominjati ni strašno škripanje kotača, rastrgani remen, ogavno prljav pusteni čep… ne, ja ću sve to preuzeti na sebe, i, vjerujte mi, ako ga moj govor ne istjera iz dvorane, prisilit će ga da padne na koljena i prizna: ≫Stari zapovjedniče, ponizno ti se potčinjavam!≪ Eto, to je moj plan; hoćete li mi pomoći da ga provedem? Ali, naravno da hoćete… štoviše, vi to morate…
Oficir uhvati istraživača objema rukama i zagleda mu se, teško dišući, u lice. Posljednje je rečenice vikao toliko glasno da su se i vojnik i osuđenik okrenuli prema njima dvojici i stali ih promatrati; nisu razumjeli ni jednu jedinu riječ, no ipak su prestali jesti i, žvaćući prethodne zalogaje, gledali istraživača.
Od samog početka istraživač uopće nije sumnjao u to kakav mora biti njegov odgovor; za života je iskusio odveć mnogo da bi sada bio imalo nesiguran; u biti, on je pošten i nije se bojao. Pa ipak, sada je, licem u lice s vojnikom i osuđeni-kom, doista oklijevao, za trenutak jednog dubokog udaha. Napokon ipak reče, kako je i namjeravao:
— Neću vam pomoći. — Oficir je nekoliko puta trepnuo očima, no nije odmaknuo pogled s njega. — Želite li da vam objasnim? — upita istraživač. Oficir samo kimnu. — Ne odobravam vaš postupak, još i prije nego što ste mi se povjerili… naravno, ja nikada, ni u kojim okolnostima, neću izdati vaše povjerenje… razmišljao sam da li bi mi bila dužnost da se umiješam i da li bi to moje suprotstavljanje imalo i najmanje šanse za uspjeh. Shvatio sam kome bi se valjalo obratiti: zapovjedniku, naravno. Vi ste mi to još više razjasnili, iako vaše vladanje nije učvrstilo tu moju odluku; baš naprotiv, vaše iskreno uvjerenje dirnulo me, premda ni malo nije moglo utjecati na moje stajalište.
Oficir ostade nijem, okrene se stroju, uhvati se za jednu od mjedenih poluga, a zatim se, naslonjen malo natrag, zagleda prema ≫crtalu≪, kao da se želi uvjeriti da je sve u redu.
Vojnik i osuđenik kao da su se na izvjestan način sprijateljili; osuđenik je vojniku davao znakove, premda su mu kretnje bile otežane zbog remenja kojim je bio vezan; vojnik se nagnu nad njega; osuđenik mu nešto došapne a vojnik kimnu. Istraživač je pratio oficira, i sada reče:
— Vi još ne znate što namjeravam učiniti. Sigurno je da ću zapovjedniku reći što mislim o ovom postupku, ali neću to učiniti na nekoj javnoj sjednici, već u četiri oka; ne namjeravam ni ostati ovdje dovoljno dugo da bih mogao prisustvovati bilo kakvom sastanku; već sutra ujutro kanim otputovati, ili se bar ukrcati na brod.
Činilo se kao da ga oficir uopće ne sluša.
— Za vas, dakle, postupak nije bio dovoljno uvjerljiv — reče samome sebi i nasmiješi se, onako kako se starac smješka na djetinjaste gluposti, skrivajući iza tog smiješka vlastita razmišljanja.
— No, onda je vrijeme — napokon reče, i iznenada pogleda istraživača blistavim očima u kojima se zrcalio nekakav izazov, poziv na suradnju.
— Vrijeme… za što? — nesigurnim glasom upita istraživač, ali ne dobi odgovor.
— Slobodan si — reče oficir osuđeniku na njihovu jeziku.
Čovjek isprva kao da nije vjerovao. — Da, oslobođen si — reče oficir. Osuđenikovo lice prvi put doista oživi. Je li to istina? Da li je to bio samo oficirov hir, koji se ponovo može promijeniti? Da li je strani istraživač izmolio pomilovanje za njega? Što se zbilo? Ta su se pitanja mogla pročitati na njegovu licu. Ali ne zadugo, što god to bilo, želio je biti doista slobodan, ako je to moguće, pa se poče izvijati i drmati, onoliko koliko mu je to dopuštala ≫drljača≪.
— Rastrgat ćeš mi remenje — vikao je oficir. — Lezi mirno! Odmah ćemo te odvezati. — I, dajući znak vojniku, krenu da to sam izvrši. Osuđenik se tiho, bez riječi, smijao preda se, a onda se okrenuo prema oficiru, pa prema vojniku, a nije zaboravio ni istraživača.
— Izvuci ga — naredi oficir vojniku. Pri tom je, zbog ≫drljače≪, valjalo postupati s određenim oprezom. Osuđenik se zbog svog nestrpljenja već pomalo izgrebao po leđima.
No oficir je sad jedva obraćao pažnju na njega. Prišao je istraživaču, ponovo izvukao malu kožnatu lisnicu, izvadio i rastvorio papire, pronašao onaj koji je tražio i pokazao ga istraživaču.
— Pročitajte — reče.
— Ne mogu — odgovori istraživač. – Već ranije sam vam rekao da ne umijem čitati te listove.
— Pokušajte pogledati izbliza — reče oficir i sasvim se približi istraživaču, tako da bi mogli čitati zajedno.
No kada se čak i to pokazalo nekorisnim, malim prstom pokaže napis, držeći ruku visoko iznad površine papira, jer ga nije želio zaprljati dodirom, pokušavajući na taj način pomoći istraživaču da odgonetne što je napisano.
Istraživač se doista trudio, želeći ovim bar malo ugoditi oficiru, no još mu to nije polazilo za rukom. Sada je oficir počeo sricati, slovo po slovo, a zatim glasno pročita riječi: BUDI PRAVEDAN!
— Eto, to ovdje piše — reče. — Vjerujem da sada možete pročitati.
Istraživač se toliko nagne nad papir da se oficir uplaši da bi ga mogao dodirnuti, te ga u strahu odmaknu; istraživač ne reče ništa, no bilo je sasvim jasno da ni sada ne može odgonetnuti napis.
— BUDI PRAVEDAN! napisano je ovdje — ponovi oficir.
— Možda — reže istraživač. — Spreman sam vam povjerovati.—
Dobro, onda — reče oficir, napokon bar djelomično zadovoljan, te se s listom u rukama popne uz ljestve; vrlo oprezno uložio je list u ≫crtalo≪, i kao da je promijenio raspored svih zupčanika; bijaše to mukotrpan posao, koji mora da je ukjučivao i one najmanje zupčanike, jer bi oficir ponekad sasvim nestao u unutrašnjosti ≫crtala≪, tako je precizno podešavao stroj.
Istraživač je, odozdo, bez prestanka pratio to zbivanje. Vrat mu se ukočio a oči su ga boljele od sunčeve svjetlosti koja se razlila nebom. Vojnik i osuđenik sada su bili zabavljeni sami sobom. Osuđenikovu košulju i hlače, što su već ležale dolje u jami, vojnik je izvukao vrhom bajuneta. Košulja je bila ogavno prljava i osuđenik je stade prati u onom vedru. Pošto je zatim navukao košulju i hlače, moradoše se i on i vojnik grohotom nasmijati, jer je odjeća, naravno, bila odostrag rasporena. Možda je osuđenik osjećao kako je dužan zabavljati vojnika, pa se u poderanoj odjeći okretao i vrtio pred njim dok je ovaj čučao na tlu i, smijući se, pljeskao po koljenima.
Kada je oficir gore napokon završio svoj posao, promotrio je još jednom cijeli stroj, do u pojedinosti, sa smiješkom na usnama. Ovaj put zatvori poklopac ≫crtala≪ koji do tada biješe otvoren, spusti se, pogleda u jamu, a zatim osuđenika; sa zadovoljstvom zapazi da je ovaj izvadio odjeću. Zatim krenu do vedra s namjerom da opera ruke, no odveć kasno vidje da je voda odurno prljava pa najzad, nesretan što ne može oprati ruke kako treba, zarije ih u pijesak — taj mu nadomjestak nije bio sasvim po volji, no morao se s time pomiriti — te napokon ustane i počne otkopčavati uniformu. Pri tom mu u ruke padoše ona dva damska rupčića što ih je bio zataknuo za ovratnik.
— Evo ti tvojih rupčića — reče, i baci ih osuđeniku. A istraživaču, objašnjavajući, reče: — Darovi dama. Unatoč očitoj žurbi kojom je svlačio uniformu, a potom i ostale komade odjeće, sa svakim je od njih postupao s pomnom pažnjom, te je čak prstima prešao preko srebrnih gajtana uniforme i protresao jednu kićanku da visi kako treba. Doduše, s ovom zanesenom pažnjom teško da se slagalo to što je i uniformu i svaki komad odjeće, čim bi s njim završio, odmah s nevoljkim trzajem bacao u jamu. Posljednje što mu je preostalo bio je njegov kratki mač s remenom. Izvukao ga je iz korica, slomio, potom sve zajedno zgrabio, i komade mača i korice i remen, te ih tako bijesno bacio u jamu da je svaki komad zvučno odjeknuo.
Franc Kafka
Nastaviće se