Nije mi do matematike. Ni do matematičara mi nije. Matematici-duboko poštovanje. Matematičarima-i poštovanje i ljubav, mada ne pripadam tom začudnom svijetu brojeva koji se lako mogu premetnuti i u dijaboličnu i u heruvimsku šifru, kao i sve ostalo što može…
Išla mi je matematika od ruke, ali kad se pojavila viša matematika, sve algoritme, logaritme, sve aksiome i postulate, sve konusne presjeke i sferne geometrije, bacio sam u trnje. Nijesam nikada želio da, Bože mi oprosti, Euklidu razbijem njokalicu ili da Pitagoru nabijem na hipotenuzu, ali bih pomenuto veoma rado priuštio višim matematičarima. Ne zbog matiša, valjda smo se skapirali, nego zbog nečega gadnog što se kod nas žargonski naziva viša matematika, a nekada se zvalo lopovluk ili zelenašenje…
U malenoj državi sve je poraslo i postalo veeeeliko, osim onoga što je bilo veliko i gorostasno i prije nastanka majušne države. Sve što su naši viši matematičari umanjili proglasili su za više od najvišeg i sve što su unizili proglasili su za veće od najvećeg. U toj mahnitoj pretumbaciji, u tom ludačkom glavosijeku i duhogupki, nije dobro prošla ni-matematika. Dobru staru matematiku pretvorili su u zločestu i novu-višu matematiku u kojoj se sve zasniva na sabiranju i množenju koje proističe iz oduzimanja i dijeljenja. Po kanonima više matematike zabranjene su sve jednačine i nejednačine, jer one uključuju logiku i zdravorazumlje. Dakle, ako hoćeš da imaš, ne smiješ da znaš, ako želiš da znaš, ne možeš da imaš, a ako imaš i znaš-onda si Milaš ili neki slični pustahija, odnosno-viši matematičar. U sistemu viših matematičara sve je ravno nuli, osim onih nula koje se, igrom nula, pretvaraju u hiljade, milione i milijarde. Kapital naših viših matematičara, naravno, počiva na nulama. Slobodnim dembelanskim zbrajanjem, množenjem, dijeljenjem i oduzimanjem nula, viši matematičari dolaze do svog sramotnog plijena. Jednom riječju: što više nula među narodima i narodnostima naše zemlje ponosne, to više nula na kontu naših malih alavih demijurga, odnosno-viših matematičara.
Principe više matematike, priznaćete, lako je shvatiti. Životno načelo viših matematičara shvatamo još lakše. Sve je lako, osim zlokobne teške spoznaje da je sve više nula, a sve manje ostaloga što se nulama otima i što im se ne podaje. Viši matematičari, ili dibidus matematičari, razumiju se u matematiku koliko i volovi u astrofiziku, a opet, više se razumiju u matematiku nego u sve ostalo. Ovakav paradoks je jedino mogući aksiom izveden iz zakonitosti naše više matematike. Izgleda da se u lupeškom sistemu nagomilano neznanje čudesnim hokus-pokusima podaništva, oportunizma i bezuslovne lojalnosti, pretvara u znanje višeg reda, odnosno u sveznanstvenost, koja sa znanjem nema ništa, ali sa uspjehom- ima sve. Da pojednostavimo: intelektualne i moralne ništice ulažu svoju ništavnost i zapanjujućom brzinom postaju moralne i intelektualne nule. Rekosmo li da je nula simbol suverenog kapitala? Eto uspjeha! Eto oplođivanja nula! Što manja nula danas, to veća nula sjutra! Nule se mrijeste i kote. Otvaraju se zlatne kapije paklenog raja. Pitomci više matematike postaju fireri neosvojive tvrđave. Tvrđava našeg padenija utemeljena je na ništicama, a zakrovljena je nulama. Stoga je tu nultu tvrđavu teško osvojiti. Kako da osvojite nešto čega nema? Ili-kako da rasturite nešto što ne postoji, a postalo je sve? Rekosmo li: ništa i sve postalo je potpuno isto. Postojanje se brani pravom na nepostojanje. Nepostojanje je jedini garant postojanja. Jeziva pravila više matematike u kojoj se grozomorna čudesa umnožavaju i dijele.
Imam li pravo, pita se nesrećni slobodoumnik, da ljuljnem temelje na kojima je sazdan vascijeli svijet? Jesam li se spasao, pita se izmučeni sužanj, ako iz ove tvrđavice nula dobjegnem u veliku i mnogoprostranu tvrđavu nula. Koja je nula veća? Koja je nula teža? Koja je nula nula nade, a koja je nula nula beznađa? Svaki pokušaj konačnog oslobođenja kao da gasne u korijenu ili truli u plodu.
Viši matematičari su sve narode ubijedili da nijesu narodi, već-obezglavljeno biračko tijelo. Biračka tjelesina, biračko truplo, više nego bilo šta drugo, zasnovano je na ništicama i nulama. Čovjek koji sebe posmatra kao birački broj ili kao birački faktor nije čovek već-nula. Nule nulama ne mogu nauditi. Nule se sljubljuju sa nulama u krajnjem dometu i ishodištu. Ne postoje pobunjene nule. Ne postoje pobunjeni brojevi. Ne postoji ni budućnost koja naliježe kao gluva kvočka na mućkovima ništica i nula, na bunjištu više matematike…
Postoji, srećom, potreba pobune. Tu potrebu osjeća čovjek. Jedino taj i takav čovjek nije nula. Pobunjen je protiv nule u sebi, pa i protiv nula oko sebe. Njegovi matematički principi su sasvim jasni. Njegova matematika zasniva se na jedinoj istini. Njegova jedina istina je njegovo istinsko imanje. Njegove računske operacije se izvode iz istine, pravde i slobode. Njegova istina ne pridružuje se nulama da bi postala veća i postojanija. Njegova istina se dijeljenjem ne množi. Istinoljubac je izabrao da bude sam. Da bi u samovanju pokušao da bude-čovjek.