Iz knjige Na rubu pameti, nastavak
Zbogom (2)
Upadica s mojom gospođom bila je vrlo neugodna, ali tehnički, nažalost, bilo je neizvedivo da se učini nevidljivom ili da se porekne. Slegnuvši ramenima, zaokružio sam dva-tri puta sobom i vratio se bez riječi do naslonjača. Sobarica koja se nečujno pojavila na drugim vratima s konjakom i sa šibicama postavila je kutiju žigica i flašu s konjakom na srebrnoj tasi na stol, i, bacivši na mene diskretan pogled pun straha, upravo još više: strave, opet je isto tako nečujno nestala. Nisam posvećivao tome nikakve pažnje, ali mi je tom prilikom palo na pamet da sam već primijetio kako me posluga u kući promatra sa stravom i s izražajem samilosti: smatraju me ludim!
Na koga da se čovjek pozove u takvim prilikama? Na jednog od naših sedam hiljada doktora univerzalne medicine, prava ili bogoštovlja? Na jednoga od pola milijuna činovnika ili državnih namještenika? Na dvjesta pedeset ministara, od kojih je jedan ovdje prisutan, i to još marksist samozvanac? Na brončane spomenike po našem gradu? Na željezničare? Na slagare? Na ovakve pučke ministre, kao što je ovaj ovdje? Na sobarice? Na moju vlastitu sobaricu Miciku koja me smatra ludom? Na bludnice? Na svećenike?
- Dakle, u zdravlje, gospodine ministre!
- U zdravlje, gospodine kolega!
Kucnuli smo se, iskapili konjak, zapalili smo cigarete, ja sam ponovno ulio konjaka, najprije gospodinu ministru, a onda sebi, i opet smo se izgubili u tišini. Nijedan od nas nije mogao da nađe zgodnu riječ.
- Pardon, gospodine ministre, možda je moje pitanje indiskretno, ali me u ovome momentu zanima: hoćete li vi preuzeti pravno zastupanje Domaćinskoga u ovoj stvari?
Marko Antonije Javoršek se zbunio. Prilično tamno, gotovo ljubičasto rumenilo na njegovom licu, pa čak i na vratu, pričinilo mi se neposrednim. Gotovo ljudskim. Kada čovjek osjeća da bi bližnjeg mogla da udari kap, taj mu je kandidat smrti uvijek nekako drag.
- Ne, ni u kome slučaju. Koliko je meni poznato, tužbu će potpisati doktor Hugo.
- Doktor Hugo-Hugo? On je dobar pravnik! On uživa glas vrsnog govornika!
- Da! On je dobar govornik. Opasan protivnik. A kome ćete vi predati svoju obranu?
- Ja ću se braniti sam! To jest: ja se uopće ne ću braniti! Zadovoljit ću se osudom bez priziva i odsjedit ću kaznu. Ja računam tako sa šest do osam mjeseci otprilike! Pogled kojim me je okružio ministar Javoršek bio je onaj isti malko nesigurni a malko nepovjerljivi pogled sobarice Micike! Taj me je čovjek promatrao s uznemirenim disanjem, a iz pogleda tekla mu je ova, otprilike, logika: pa dobro, čovječe, što je to s vama? Je li to doista istina što se priča po gradu da ste šenuli? Zar ludilo nastupa ovako prosto bez ikakvog uvoda, u dvadesetičetiri sata? Opet je nastala nijema stanka. Opet sam ja uzeo u ruke čašicu s konjakom, i, pozdravivši gospodina ministra nijemom gestom, ponovno smo iskapili svaki svoj štamperl i vratili ga na srebrni pladanj. Ja sam ulio iz flaše: najprije njemu, onda sebi.
- Hvala, doktore, ja više ne mogu, zahvalio se gospodin ministar, učtivo dotaknuvši kaži prstom grlić flaše i, otklonivši tako simbolično ovu moju posljednju kitajsku etiketu samozatajne gostoljubivosti, on je ustao; zaronivši dubokim, toplim, kao tobože neposrednim pogledom u moje zjenice, pristupio mi je u neposrednu, intimnu blizinu, tako da sam osjetio dodir sukna njegova odijela i našao se u toplom slapu njegova daha od konjaka, piva i dima. Popio je već najmanje tri krigle piva, pomislio sam u sebi, i sav natopljen pivskim zadahom iz njegovih ministarskih usta, sagnuvši se poludesno da se izmaknem toj toploj pivskoj pari, ustao sam i sam. Prestajali smo tako okom u oko i licem u lice nekoliko sekunda, a onda se on ponovno, toplo, gotovo intimno sagnuo spram mene i uzeo me za obje ruke kao da sam dijete. Ruke su mu bile natečene od krvi, tople i prilično vlažne. Kao da me miluje, on se svojim rukama popeo uz moje, uz zglobove, uz oba lakta sve do ključnih kostiju, gotovo do podbratka, a onda me stegnuo prijateljski za ramena i potapšao kao od raznježene simpatije.
- Dragi gospodine druže, ja vas, bogami, ne razumijem! Hajde da o toj stvari razgovaramo intimno, prijateljski! U četiri oka! Kao čovjek s čovjekom!
- Hoćete li da budem potpuno iskren?
- Pa naravno, to se razumije samo po sebi!
- I ne ćete mi zamjeriti ako vam doista kažem ono što mislim?
- Pa naravno, gospodine kolega, to je barem izvan diskusije! Samo na bazi potpunog međusobnog, iskrenog povjerenja mogu se ozbiljno, ljudski graditi stvari! Naravna stvar!
- Onda molim, izvolite zauzeti mjesto!
Opet smo utonuli u naslonjače, ja sam zapalio cigaretu osjećajući kako njegov pogled fiksira svaku moju, pa i najneznatniju kretnju, pazeći budno da mu ne bacim u glavu flašu s konjakom.
- Vi mnogo pušite, gospodine doktore!
- Ne! Ovo je moja treća cigareta jutros! Dakle, vi ste mi dopustili da kažem što mislim, i nećete se uvrijediti ako budem iskren? Ja ne mogu s vama razgovarati kao čovjek s čovjekom, jer nemam u vas ljudskog povjerenja!
Gospodin ministar ostao je na moje najveće iznenađenje potpuno miran. Ona sitna svjetlucava iskrica u njegovu pogledu utrnula je, i taj me je čovjek promatrao mirno, neugodno mirno, iz neizrecivo velike distancije, iz kakvog se razmaka promatraju bolesnici po živčanim klinikama. Bio je toga trena uzvišen iznad mene u svemu: pogled uzvišenog razuma i potrebnog kliničkog mira. Pogled stare umorne sojke koja je svoje već odavno otkriještala.
- Sjećate li se onog našeg razgovora kod evangeličke crkve?
- Kod evangeličke crkve, razgovora? Oprostite, zaboravio sam! Nemam pojma o čemu se radi, doista, žalim, no ne mogu se sjetiti ničeg!
- A ja sam, vidite, bio sto posto uvjeren da vi o tom razgovoru nećete imati pojma! Ima tome već sedam-osam godina. Neznatni detalji, sasvim logično, neobično se brzo gube iz sjećanja, prirodna stvar! Za mene je taj naš razgovor ostao – moglo bi se reći – nezaboravnim susretom, i ja ću biti tako slobodan, ako mi dopuštate, da vam osvježim memoriju! Pod jednom pretpostavkom, dakako!
- Molim, molim, samo ne znam o kojoj se sad novoj pretpostavci radi?
- Pod uvjetom da me prestanete promatrati tim svojim medicinskosamaritanskim pogledom, kao da razgovarate s pacijentom! Molim vas, uvažite da ja nisam pacijent, i da u svemu kako ja o toj stvari mislim nema savršeno ničeg patološkog! Da sam poludio, to mogu o meni kombinirati moja supruga ili moja sobarica, ali kad ste me već počastili svojom posjetom kao charge d’affaires gospodina generalnog direktora Domaćinskog, i kad već nosite u svojoj lisnici jednu tužbu protiv mene i jednu kaznu, kao što smo utvrdili, po § 297, 299, 300 i 301 k. z., onda bi bilo logično da ste odbacili pretpostavku o mojoj neubrojivosti. Jer u koju zapravo svrhu može služiti tužba po § 301 k. z. protiv jednog neubrojivog, recimo, ludog klevetnika? Dakle, kako je to bilo s našim razgovorom kod evangeličke crkve? Toga dana vladala je neobična sparina. Jedan od onih pasjih dana naše subalpinske jugovine kad se asfalt topi pod stopalom, kad se znoj lijepi po tabanima i na lopaticama, kad se neobično živo osjeća ženski miris po ulicama, te čitav grad vonja na dječju žensku školu. Duva široko, diže oblake prašine, lišće je u krošnjama popilo i posljednju kapljicu vlage iz peteljki, te se čuje gdje svaki pojedini list tucka o drugi, kao da je nastupila nekakva paklena, siva skleroza među lišćem, kao da to nisu pravi kestenovi, već je čitava brašnjava aleja potonula, kao ukleti drvored, posut pepelom, potopljen u lavi, modeliran od betona, tako siv kao brašnjava vreća, prljav, prašnjav, ljepljiv, a sve to u svjetlosti paklene kvarclampe koja pali odozgo, iz pastelnoplave praznine, potpuno besmisleno, kao prava paklena vatra, i sve je naš čisti, pravi, nepatvoreni pakao takozvanog pasjeg ljeta za kojim toliko čeznemo. Takvog jednog dana mi smo se sastali u sjeni drvoreda upravo pred evangeličkom crkvom. Oprostite mi, molim vas, ovo je možda demagoški detalj, on možda ima mrvu pamfletski karakter, ali za moj vlastiti dojam o vašoj ličnosti od bitnog je značenja, jer sam ja onoga dana to bio tako osjetio, i za moje lično nepovjerenje spram vas to je od najosnovnije važnosti: vi ste se pojavili u sjeni tog drvoreda u svome odijelu od sirove svile, u bijelim cipelama, s ispruganom kravatom, s panama šeširom, u svilenoj košulji, okupan, svjež, obrijan, odekolonjiziran, još relativno mlad, vitak, pun višeg životnog elana, dobroćudno nasmijan, poslije prve jutarnje cigarete, kako je meni izgledalo, zdrav i bezbrižan, u jednu riječ: pravi socijalistički ministar, karijerist, koji ima svoje dividende, svoje solidno i unosno namještenje kod jednog kapitalističkog, dakako, kartela, svoje društvene veze, svoju karijeru koja ne će biti da je dovršena, i tako se kreće svijetom veselo, moglo bi se reći, pobjedonosno, da, upravo trijumfalno! Kraj nas, u tri i po metra dubokom kanalu, u sedamdeset i pet centimetara širokoj jami, polagali su radnici plinske cijevi. Čitav drvored oko evangeličke crkve plivao je u oblaku plinskog smrada, a dolje, na dnu kanala, na dnu onog blatnog groba, smrad je po svoj prilici bio nesnosan, jer su se ti polugoli odrpanci svake druge minute penjali na površinu da udahnu kap svježeg zraka, skidajući s nosa nekakve šmrkave blatne krpe, kao neku vrstu maramica što su ih vezali preko nosa da bi se zaštitili od onog odvratnog plinskog vonja prema kome gnjila jaja mirišu kao ambra. U svakoj drugoj civilizaciji tim nevinim i na tešku robiju, upravo na doživotan prisilni rad osuđenim kažnjenicima bili bi stavili na nos nekakve zaštitne brnjice; kod nas su ih natjerali u taj smrad sa smrdljivim krpama na ustima, a kako već može izgledati vlastita maramica tih naših sankilota, to mislim da nije potrebno naročito opisivati. Više još od samih stradalnika mene su bili impresionirali njihovi kaputi na ogradi oko evangeličke crkve: ta zagorska i međumurska garderoba tih bivših kaputa, iz kojih proviruje tu jedna štruca, tamo list luka, podne je ljetno, pasje, a oko nas ovi uskrsli lazari udišu gustu, prašnjavu, zagušljivu, smrdljivu žegu, kao kap skupocjenog eliksira, zakrabuljeni provalnici, koji se vuku umorni pod suncem kao krepavajuće mačke oko vatre.
- Rukovali smo se, a ja sam vas upozorio na one krpe na plotu evangeličke škole i na to kako oni hljebovi tužno proviruju između poderanih mrtvih rukava: u svakoj drugoj civilizaciji pobrinuli bi se mjerodavni faktori za nekakve plinske maske, a ovdje, gledajte, kako izgleda garderoba našega proletarijata! Ako ništa drugo te smrdljive krpe na onoj ogradi dokumenat su prilika u kojima živimo!
- “A vi ste još uvijek sentimentalno raspoloženi, gospodine doktore”, tako ste mi otprilike odgovorili: “to je romantika iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Time što ih žalimo ne ćemo im pomoći, prvo, a zatim, ja ih uopće ne žalim! Njima je bolje nego nama!”
- “Kako? Ne razumijem. Kome je bolje nego nama”?”
- “Njima je bolje nego nama, intelektualcima, proleterima bijelih ruku”, tako ste mi odgovorili! -. “Ovakva mizerija sa osamnaest dinara svoje dnevnice zarađuje sto posto iznad svojih potreba. Sa devet dinara on je podmirio sve svoje zahtjeve! A mi, gospodine kolega, mi, gospodine moj, ne zarađujemo ni trideset posto za održanje onoga standarda kakvim žive intelektualci našega ranga u Evropi. Što da žalim ovo nepismeno balkansko meso? Sebe žalim, gospodine doktore, vas žalim, a ne ove mizerije! Oni su sretni, oni nemaju nikakvih zahtjeva, oni lijepo hrču čitavu zimu pod toplim krovom i kuhaju svoje smrdljive kobasice! Ostavite se, molim vas, naricanja! To je čista hamletovština…” – Ne garantiram da sam vas citirao doslovno, ali otprilike tako ste se izvoljeli izraziti. Ja sam vas poznavao kao socijalista po uvjerenju, kao socijalističkog ministra, kao pučkog tribuna, govornika na masovnim zborovima, takoreći, kao marksista, i ja sam posve skromno, bez ikakve zle namjere, primijetio da to vaše gledanje na stvar ne će biti da je baš sto posto marksističko,
- “Da, pak što onda? Zar sam ja prisegao na Marxa? Marx je svoju analizu napisao prije osamdeset godina, a ja se gnjavim svojim vlastitim mjenicama danas! Ja nikada nisam bio marksistički monist, gospodine doktore! Ja načelno ne vjerujem ni u kakvu dogmu!”
- “A ja uopće nikada nisam bio marksist, gospodine ministre! Klanjam se!”
- Tako smo se rastali prije sedam godina i odonda pak do danas, koliko se ja sjećam, osim najbanalnijih i najkonvencionalnijih fraza, mi nismo imali prilike, da izmijenimo ni jedne određene, stvarne ljudske misli, a sad odjednom vi tražite od mene da imam u vas potpuno ljudsko povjerenje. Nemam ga, gospodine ministre, ne mogu ga imati i lagao bih da kažem kako ga imam, a to je, mislim, najlogičnije da priznam.
Dugo je bio gospodin ministar Javoršek zaokupljen gašenjem svoje cigarete u pepeoniku, a kad je uspravio glavu, počastivši me ponovno svojim pogledom, izgledalo je da je umoran i da mu je sve to prilično dosadno. Progovorio je umorno, blazirano, kao stari rutiner, koji je učestvovao mnogo puta u tako neprijatnom poslu, što se kod njih u njihovoj štampi zvalo: peremo crnu kravu.
- Bez obzira na taj uvjerljivo sentimentalni untermalung vašega prikaza o našem razgovoru kod evangeličke crkve, ja se mutno sjećam toga sastanka, kada sam vama u svojoj sirovoj svili izgledao mlad i svjež, čak trijumfalno raspoložen. Ako tome ima sedam godina, kao što vi kažete, onda činjenice govore, nažalost, posve obratno: plivao sam u dugovima, bio sam u dugovima, bio sam u neobično zapletenim krizama u rastavi braka sa svojom drugom ženom, izrezali su mi lijevi bubreg oko Uskrsa, ukratko: krive pretpostavke s vaše strane. Ne poričem ni jedne svoje riječi što ste mi ih vi citirali kao gramofonska ploča! Priznajem: tako sam mogao govoriti, jer to odgovara otprilike i mom današnjem mišljenju o tim pitanjima. Ja nisam balavac i nisam u pubertetu i ne izgaram u prvim groznicama marksizma, kao vi, mili moj kućevlasniče! Nego dopustite vi meni da i ja vama kažem kao normalan čovjek drugom normalnom čovjeku: ovo vaše kverulantsko fraziranje nije ništa drugo nego jedna vrsta onanije relativno sitog i relativno dobro situiranog besposličara. To je papagajsko fraziranje savršeno bespredmetnih gluposti. Proglasiti čovjeka kriminalnim tipom jer je ustrijelio provalnika takoreći u samoobrani, i to u jednom vremenu kad je anarhija vladala lijevo i desno kao kuga, ne imati u nekoga ljudsko povjerenje samo zato što se jednog jutra prošetao u sjeni drvoreda u odijelu od sirove svile? Što to znači? Idite, molim vas! To su glupe kaprice jedne histerične stare frajle s neuređenim spolnim životom, to nije način mišljenja jednog građanina koji bi ipak više trebao da drži do svog vlastitog građanskog dostojanstva!
- Pardon! Jeste li vi došli u moju kuću po informacije ili da me vrijeđate? Otkaz sam primio, a tužbu uzeo na znanje. Svaka je daljnja riječ prema tome između nas suvišna! Gospodine ministre, izaći možete na srednja vrata. Klanjam se!
Ustao sam i zalupio za sobom vrata blagovaonice.
Naslonjena na kredencu, zaplakana, sa zgužvanim rupčićem među prstima, stajala je gospođa Agneza. Tako je izgledalo kao da će doći do velike scene, ali je sve svršio neočekivano brzo kao kad čovjeku vade zub pod eternom narkozom. Kad si otvorio oči, zuba više nema. Njen uvod bio je melodramski: da sam upropastio našu sreću, budućnost naše djece, ukratko, sve što je zapravo predstavljalo svrhu njenog života.
Ona ovako dalje više ne može, niti može, niti hoće. Aut – aut! Između vinogradske večere i ovog njenog ultimativnog aut-aut prošlo je pet dana. Večera je bila u subotu, u utorak sam ja uputio pismo Domaćinskome, u srijedu je Marko Antonije Javoršek ugovorio naš historijski sastanak, i onda slijedećeg dana, dakle u četvrtak, došlo je do sloma s Agnezom. Od nedjelje do četvrtka život se po svojim vanjskim oblicima odvijao u našoj kući posve normalno. Bilo je možda za nijansu sve suviše učtivo, gotovo gluhonijemo, ali je zato predstava tekla prilično uredno. Uz zveket žlica po pladnjevima, uz pognuta lica i plahe poglede (“gle, s tatom našim zbivaju se čudne stvari, on pokazuje znakove abnormalnosti”), ja sam se spram gospođe Agneze i spram djevojčica vladao kao da se ništa nije dogodilo, kao što se, doista, ustvari i nije.
Glumio sam kao da nisam primijetio da oni misle da se je nešto dogodilo što je poremetilo moju, kako da kažem, duhovnu ravnotežu, te smo prema tome igrali jednu vrlo zapletenu i opasnu igru na rubu pameti. Ja sam se pretvarao kao da ne znam da djeca znaju nešto što nisu mogla znati, jer toga naime nije bilo, a djeca kao da ne znaju ono što je notorno, o čemu govori u kuhinji čitava posluga, što im je potvrdila i mama: da se s tatom nešto zbiva i da bi ga trebalo strpati u luđačku košulju. S gospođom Agnezom nisam se do toga momenta našao u četiri oka (jer smo mi spavali odvojeno već dvije-tri godine, jer sam se ja zbog ulične buke povukao u jednu od dvorišnih soba), a toga momenta, u blagovaonici, kada je nastupila bez maske, u čitavom dostojanstvu svoje malograđanske ograničenosti, priznajem, nisam bio baš na visini: suviše pod dojmom njenog prisluškivanja, a donekle iznerviran razgovorom s Javoršekom, bio sam za nijansu kraći i logičniji nego što je to možda trebalo, s obzirom na to da se je tu pristupilo likvidaciji jednog bračnog odnosa koji se spremao da proslavi svoj srebrni pir.
- Dakle, molim, da ponovim, da donekle rezimiram tvoje riječi: svi se vi oko mene slažete u tome da ima već više od godinu dana što ja izazivam svakoga, gdje koga stignem. To što je Domaćinski ustrijelio četiri čovjeka, što se je time hvalio sedamstotinasedamdesetisedmi put, što je izjavio da žali što i mene nije ubio kao bijesnog psa, što je navalio na me revolverom i što bi me eventualno i ustrijelio kao psa da nisam strugnuo kao pas, to se ti slažeš s Domaćinskim, s njegovom buljookom kravom, s njegovim nitkovom advokatom, sa svim tim kretenima oko nas, sa svim tim majmunima i apotekarima, da me treba strpati u luđačku košulju samo zato što sam se usudio jedamput izgovoriti ono što mislim! l ti se još prijetiš meni u ultimativnoj formi: ili da pokleknem, da vas sve zamolim za oproštenje, ili da povučem konzekvencije, jer ti smatraš da nije u interesu tvome ni u interesu tvoje djece biti pod okriljem jedne blune, jednog prenapetog, egzaltiranog nervčika. Ti misliš da će tvoj gospodin bariton bolje odgajati tvoju djecu nego ja, koji ne znam biti zahvalan svojim dobročiniteljima! Eto, Domaćinski me je nosio na rukama, a ja sam mu pljunuo u lice! Izazivam javne skandale po parkovima, rulja trči za fijakerom kojim me voze na policiju! Jezik sam isplazio starom Florijaniju! Ministru Harambaševiću izjavio sam u lice da krade marke! Upropastio sam svoju egzistenciju! Svoj brak! Sreću svoje djece! l sada u čitavoj toj zapletenoj zbrci:, aut – aut! Ili da priznam da sam poludio, ne sasvim, ali ipak, sa dvadeset i pet posto, a sa sedamdeset i pet posto svoje zdrave pameti da požalim taj slučaj, da ispravim sve te ispade, da repariram stvar donekle svojim pokajanjem kako-tako, ili da uvidim kako nemam prava na to da dalje ugrožavam mir i sreću svoje obitelji? Uviđam. Putujem.
Rastavu braka primam. Krivnju preuzimam na sebe. A naročito mi je pak milo što ne ću više morati da sjedim na Karmeni i da se divim Escamillu! Ne boj se! Ja nisam don Jose. Zbogom!
Miroslav Krleža
Nastaviće se