Piše: Peter Gelderloos
Anarhizam naglašava autonomiju i lokalno djelovanje, ali ne teži izolaciji i ograničavanju. Anarhistički su se pokreti uvijek bavili globalnim problemima i udaljenim borbama. Iako i vlade izražavaju zabrinutost za probleme u drugim dijelovima svijeta, za anarhizam je karakteristično da odbija nametati rješenja. Državna propaganda tvrdi da nam je potrebna svjetska vlada kako bismo oslobodili narode u opresivnim društvima, čak i dok SAD, UN, NATO i druge institucije nastavljaju s opresijom i upuštaju se u rat kako bi održali hijerarhijski svjetski poredak.
Anarhistički pristupi su i lokalni i globalni, uspostavljeni na autonomiji i solidarnosti. Da je susjedno društvo patrijarhalno, rasističko ili na neki drugi način opresivno, anarhistička kultura ponudila bi niz mogućih odgovora boljih od ravnodušnosti i prisilnog “oslobađanja”. U svim opresivnim društvima ima ljudi koji se bore za vlastitu slobodu. Realnije je i učinkovitije podržavati takve ljude, puštajući ih da vode vlastite borbe, nego pokušavati ih osloboditi poput misionara koji nose “dobre vijesti”.
Kada su Emma Goldman, Alexander Berkman, Mollie Steimer i drugi anarhisti deportirani iz SAD-a u Rusiju otkrili ugnjetavačku državu koju su stvorili boljševici, proširili su informaciju svijetom kako bi potaknuli prosvjede protiv boljševika i dobili podršku za mnoge anarhiste i druge političke zatvorenike. Surađivali su s Anarchist Black Crossom (Anarhističkim crnim križem), organizacijom s međunarodnim ograncima koja pruža podršku političkim zatvorenicima, koja je pomagala političkim zatvorenicima u Rusiji i drugdje. Više puta su međunarodna podrška i solidarnost koju su dobili prisilile Lenjina da privremeno obustavi represiju koju je provodio prema svojim političkim protivnicima i oslobodi političke zatvorenike.
Anarchist Black Cross, prvotno zvan Anarchist Red Cross (Anarhistički crveni križ), osnovan je u Rusiji tijekom propale revolucije 1905. godine kako bi se pružila pomoć onima koji su bili na meti vlade. Međunarodni ogranci otvoreni su 1907. godine u Londonu i New Yorku, a međunarodna solidarnost koju su pokrenuli pomogla je da anarhistički zatvorenici ostanu na životu, a drugima da pobjegnu. Za posljedicu je 1917. godine revolucionarni pokret u Rusiji bio jači, imao bolju međunarodnu povezanost i bio je bolje opremljen za svrgavanje carske vlade.
Revolutionary Association of Women of Afghanistan (Revolucionarno udruženje žena Afganistana), osnovano 1977. godine u Kabulu, borilo se za oslobođenje žena od nasilja islamskih fundamentalista, kao i protiv okupacije od strane režima poput SSSR-a, koji je bio odgovoran za ubojstvo osnivačice RAWA-e u Pakistanu 1987. godine. Nakon borbe protiv sovjetske okupacije i talibana, usprotivile su se Sjevernom savezu koji je uz podršku SAD-a došao na vlast. Nakon niza beznadnih situacija, ostale su nepopustljive u uvjerenju da oslobođenje može doći jedino iznutra. Čak su se i usred talibanskog ugnjetavanja protivile invaziji SAD-a 2001. godine, tvrdeći da zapadnjaci, ukoliko uistinu žele pomoći u oslobađanju Afganistana, moraju dati podršku afganistanskim skupinama koje se bore za svoje oslobađanje. Njihova predviđanja pokazala su se opravdanima, jer su žene u Afganistanu pod SAD-ovom okupacijom bile suočene s mnogim jednakim ugnjetavanjima kao i od talibana. Prema RAWA-i: “RAWA smatra da sloboda i demokracija ne mogu biti poklonjene; dužnost je građana države da se bore i postignu te vrijednosti”.
Nastaviće se