Između poetike i politike
(Between Poetics and Politics)
Međunarodni skup pisaca
(International meeting of writers)
Beograd, 15-17. jun 2005. godine
Centar za kulturnu dekontaminaciju
Priredila
Mirjana Miočinović
u saradnji sa
Vladimirom Tupanjcem i Aleksandrom Savanović
II dio
Dobrovoljno progonstvo
Vladimir Arsenijević: Sa moje desne strane je Igor Štiks, mladi književnik i urednik iz Zagreba. Znam da si sa Daliborom Šimpragom uredio sjajnu antologiju 22 u hladu, koja je dala presek te novije generacije hrvatske književne scene… Zanima me, kad smo već govorili o činjenici da pravi učitelji ne ostavljaju učenike, kakav je uticaj ostavio Kiš na novu književnu scenu u Hrvatskoj, i ima li ga uopšte?
Igor Štiks: To je bitno pitanje i jednim dijelom moj referat će odgovoriti na tvoje pitanje, posebno što se tiče najmlađe generacije kojoj pripadam ja i Muharem Bazdulj. Definitivno je taj uticaj iznimno jak, i to je nešto što sam htio pomenuti kasnije, a sada ću reći: 1996. ili 1995, više se ne sjećam, književni časopis „Vijenac“ je napravio anketu među uglednim hrvatskim intelektualcima, koji su trebali nabrojati svoje književne uzore. Rezultat toga je bio da se među tim etabliranim intelektualcima Kiš našao na trećem mjestu, odmah iza Krleže i Andrića. Dva tjedna poslije toga, mlađa generacija koja je tada surađivala s „Vijencem“ napravila je sličnu anketu, u kojoj je Kiš došao na prvo mjesto! Dakle, to su još neke ratne godine, ali anketa je sasvim jasno potvrdila da mlađa generacija kada čita nešto iz južnoslavenske literature, čita Kiša. I Kiša uzima kao neku vrstu svoje legitimacije. Hvala ti što si spomenuo tu antologiju koja je bila presjek onoga što se pisalo u Hrvatskoj devedesetih. Pomalo sam izgubio kontakt, zadnje četiri godine živim u Parizu pa više nisam toliko prisutan na književnoj sceni u Hrvatskoj, ali istina je da se od te 1999. puno toga dogodilo. A ti to dobro pratiš, i po knjigama koje objavljuješ i po svojim tekstovima. Mislim da je definitivno jasno da postoji utjecaj Kiša, no da li se pojavljuje određeni tip literature koja nasljeđuje Kiša, u to nisam siguran. Prije bih rekao da se u tom literarnom smislu ljudi koji slijede Kiša na najbolji mogući način možda nalaze u Sarajevu (ili u BiH). Tu bih spomenuo našeg kolegu Muharema, a takvog pisca mislim da u Hrvatskoj među mlađim piscima nema, koji Kiša postavlja kao apsolutno jasnog uzora i nasljeđuje najbolje tradicije kišovske poetike.
Ali, kad sam već pominjao mene i Muharema, imali smo poslednjih nekoliko dana priliku da se puno družimo, a inače se družimo, često smo pričajući o Kišu, naprosto, došli do zaključka da je ta možda najmlađa, naša generacija, koja je, dakle, za vreme ratnih zbivanja bila u poziciji svjedoka (što bi Kiš rekao u jednom intervjuu: do sad su o ratu /onom Drugom svjetskom/ pisali učesnici, a sada će pisati svjedoci). Ja sam imao tu priliku, ili nepriliku, da budem svjedok nekih zbivanja, dakle, u Bosni i Hercegovini, a potom i kao izbjeglica u Zagrebu, i mislim da bih time mogao početi svoj ekspoze. Zapravo, čim razmišljam o Kišu, mislim upravo o tim godinama kada sam kao izbjeglica došao u Zagreb i kada sam pronašao njegove tekstove, pa sam tako razvijao neku svoju paralelnu priču. Kiš ima mjesto A i B, pa sam i ja imao svoje mjesto A, koje bih možda smjestio na dalmatinsku obalu ili u neke kvartove Sarajeva, a i mjesto B (the worst rathole), koje bih smjestio u kuću u kojoj sam živio kao izbjeglica. I u toj kući, dakako, nije bilo nikakve biblioteke koja je ostala iza nas, u Sarajevu, ali sam ja, kada sam ulazio u literaturu, dobro upamtio šta je čitala moja sestra. A moja sestra je kao dobra učenica Prve sarajevske gimnazije, čitala Danila Kiša. I ostale su mi, naravno, kada sam krenuo da istražujem biblioteke, ta dva imena: Danilo Kiš i Boris Davidovič. Međutim, ja sam naravno, po logici stvari kad imate 15 godina, odabrao da prvo čitam Rane jade. I tada je krenula određena vrsta ljubavi za Kiša, odnosno potraga za određenim odgovorima vrlo često se krila u njegovim tekstovima. Poslije ću, dakako, pročitati i sve ostale stvari, ali ono što je za mene bilo bitno tih godina, sasvim suludih godina, kada sam definitivno mogao gledati kako se nacionalizam utemeljuje kao dominantna ideologija u Zagrebu i kada sam imao profesorice koje su nam predavale književnost, a posle će postajati ministrice u vladi, i koje su imale jednu vrstu restriktivnog pogleda na književnost posebno kada se radi o nacionalnim književnostima, Kiš je meni bio neka vrsta ne samo književnog učitelja, što je bio, nego vrsta učitelja koji me učio i političkim stavovima. Definitivno, prije nego što ću čitati Gelnera, Hobsbauma, ili sve ostale teoretičare nacionalizma, prvo sam čitao Kiša. Njegov portret nacionaliste pomogao mi je da ih prepoznajem svuda oko mene, i u tom smislu mislim da je njegova uloga na moje formiranje, a vjerujem da to mogu reći i neki drugi predstavnici najmlađe generacije, bila ne samo književna, i ne samo književna ljubav, nego je govorila i o određenom svjetonazoru. Toliko o toj mlađoj, ili nekoj najmlađoj generaciji. Ja sam naslovio svoj ekspoze „Pozdrav iz desetog arondismana, s ljubavlju i nemilosrdno“. Malo sam se prevario, Kiš kaže nemilosrdno, a ja sam tu stavio „s oštrinom“. U svakom slučaju dao sam taj naslov zato što se desilo, sasvim slučajno, da i ja, eto, zadnje četiri godine živim u desetom arondismanu u Parizu i želio sam neke citate iz Kišovih tekstova koristiti kao moj moto. Naravno, ona čuvena da ne bolujem od nostalgije i živim u desetom arondismanu, a da vrlo često ne znam gdje sam, je dakako, isto tako bila moto. Jednom prilikom je jedna prijateljica iz Le Mondea izvadila Kišovu rečenicu koju nisam uspio naći u originalu, a koja otprilike glasi: Ja sam došao u Pariz ne kao stranac nego kao hodočasnik, u jedan od predjela mog vlastitog sna, itd, itd. Poslije toga sam naišao, dakako, na ovaj treći citat o boravku u inozemstvu, tom dobrovoljnom progonstvu, džojsovskom progonstvu koje sami izabiremo, s čime sam opet vrlo rado povukao paralelu s Kišom, a koje je različito od prisilnog progonstva. Zapravo, boravak u inozemstvu nam omogućuje jednu vrstu zdrave distance, maksimum objektivnosti, kako kaže Kiš, da se vlastiti svijet sagleda s maksimumom objektivnosti, što će reći, s ljubavlju i nemilosrdno.
Ja se sjećam, dakle, u tim godinama kada se nije baš moglo sanjati o prevelikim putovanjima, da je Feral Tribune objavio Lautu i ožiljke i na njima je bila slika Kiša u jednom pariškom kafeu. To je za mene bio prozor u svijet, ako negde trebam ići, trebam ići tamo. Tamo se stvari dešavaju, a ne ovdje. Ovdje je sve strašno, a tamo je negdje bolje. U svakom slučaju, nije čudno da sam na mom prvom putovanju u Pariz, osim što sam išao da gledam sve znamenitosti koje prvi put kada ste u Parizu gledate, otišao i u Rue Tesson u arondismanu gdje je Kiš živio jedno vrijeme. Onda smo tamo, tadašnja djevojka i moja buduća žena, posjedili kao da smo došli na neko iznimno važno mjesto, zapalili cigaretu i čudili se kako nema nigdje neke ploče, radilo se o običnoj zgradi. Ali, eto, tu je živio Kiš. Poslije ću saznati da je umro u paralelnoj ulici, Rue A. Groussier, u koju sam nedavno otišao, gdje sam konačno našao tu ploču gdje piše, naprosto: Ovdje je živio Danilo Kiš, pisac, i ovdje je umro. Razmišljao sam kako jedan običan prolaznik baš i ne bi morao znati odakle je bio Danilo Kiš. Ova kvačica na S, ako zna takve detalje, vjerovatno bi ga uputila na Srednju Evropu. Upravo u tome je stvar, a ja vjerujem da je i to bila Kišova želja, ili je barem tako dobro interpretirana, da ga se ne svrstava, da se ne čini bilo kakva restrikcija u smislu njegove nacionalne pripadnosti, što potpuno odgovara i određenoj vrsti svjetonazora koji sam usvojio dobrim dijelom zahvaljujući njemu u nekim ranim godinama.
Želim govoriti o tom desetom arondismanu i Parizu, pa sam nedavno ponovo čitao njegov tekst „Pariz, velika kuhinja ideja“ i zanimljivo je koliko bih stvari i danas supotpisao, iako se danas definitivno radi o nekom drugom vremenu. Kiš je imao polemiku s francuskim intelektualcima, koja je trajala jako dugo, odnosno sa lijevom scenom francuskih intelektualaca, upravo zbog njihovog staljinizma. Ali, jednako tako, bio je veliki ljubitelj te njihove sulude želje za slobodom, pa makar i kad su griješili. Mislim da su neke njegove dijagnoze od prije 15 godina i dalje točne. S druge strane, živeći vani, naravno, svi vas pitaju odakle dolazite i na šta se možete uopće pozvati. Kiš se često u intervjuima pozivao na nepoznate, relativno nepoznate pisce u Francuskoj, kao što je Krleža ili Crnjanski, Andrić je ipak malo poznatiji, govoreći: eto, nisam ni ja biljka bez korena. Kod mene je stvar kretala prvenstveno s Kišom, pa sam ja tako, a Aleksandar Hemon mi je rekao da je i on to radio, obično prijateljima kupovao i darivao Kiša, kao eto, nekakvu legitimaciju: to je ono odakle ja dolazim, odakle sam. I kao pisac, i kao individua. Većinu stvari koje sam sada rekao pokušat ću uobličiti u tekstu za budući zbornik, a uostalom, kako bih skratio ekspoze i otvorio prostor za diskusiju koja bi mi pomogla da možda neke stvari i sam razjasnim, mislim da se dvije stvari od tog objektivnog pogleda unatrag, od tog maksimuma objektivnosti kada stvari promatrate od negdje daleko, iz tog džojsovskog progonstva, da se dakle dva naravoučenija, ili dvije pouke iz Kišovih stavova mogu izvući. Naime, Kiš je u mnogo čemu govorio da mi ne možemo nastupati kao srpska, hrvatska, bosanska, makedonska, slovenska, crnogorska literatura. Naprosto, kad stvari promatrate odavde, onda je svaka mala stvar i razlika očito važna. Nedavno, čujem, izazivaju se polemike o tome tko je bio otac Ive Vojnovića. Sasvim svejedno, ali to proizvodi jako puno očito ozbiljnih problema na lokalnoj sceni. Kada stvari promatrate od negdje daleko, onda shvaćate da svi mi skupa, podijeljeni u neke nacionalne književnosti, baš ne vrijedimo mnogo i krećući iz tih partikularnih književnosti baš ni nećemo negdje daleko dogurati. U svakom slučaju, i danas vrijedi to kao što je on govorio, hajde da se dogovorimo, pa da barem nastupimo kao jugoslavenska literatura ili južnoslavenska, ili kao balkanska, ili srednjoevropska, ili neka regionalno mediteranska. U svakom slučaju, mislim da i danas ta pouka stoji. Nama je potreban širi, regionalni predznak da bismo uopće bili prepoznatljivi.
Druga stvar koju nisam znao, zapravo, da je ovdje izložba o Srebrenici, a potpuno se uklapa u moj zaključak, u ovaj kontekst. Naime, Kiš je govorio da će se odgovornost svih nas, pisaca, ubuduće mjeriti odnosom prema logorima. Kiš je umro 1989. pa nije doživio da vidi da će neki slični logori nastati diljem zemlje koju je smatrao svojom. Nije dovoljno poživio da vidi rat koji je razorio čitavu regiju i većinu ovih zemalja. Prema tome, danas mi kao postjugoslavenski pisci, dakako, ne zaboravljajući odnos prema logorima u 20. stoljeću, moramo znati da će se prvenstveno odgovornost nas kao pisaca mjeriti odnosom prema Srebrenici, prema opsedama i razaranjima gradova, mostova, prema bombardiranjima izbjegličkih kolona, prema svemu onome što se zapravo dogodilo zadnjih 15 godina ovdje.
I mislim da će tu bilo kakvo koketiranje s nacionalizmom biti apsolutna diskvalifikacija. U tom smislu moram priznati da ću tu biti tvrd i da me doista literarni talenat određenog pisca apsolutno ne zanima kada dolazi do manipulacije njegove javne uloge, javnog statusa u kontekstu koketiranja s nacionalizmom, ili praksama ili s pokušajima opravdavanja onoga što se desilo zadnjih 15 godina. To su te dvije pouke, dakle, koje ja izvlačim iz nekih Kišovih vrlo jasno politički izraženih stavova.
Nastaviće se