Antička mitologija je skupljena i pregledno prikazana u Homerovim epovima. Ali, Homerov svijet, koji nam je prikazan u Ilijadi i Odiseji nije najstariji u antičkom razdoblju.
Po ranijim iskopinama i novijim istraživanjima je sigurno, da je od Homerovog svijeta mnogo starije doba kretskomikenske kulture.
Ako usporedimo Homera s tom kulturom, onda ćemo vidjeti, da on ne opisuje taj svijet, iako ponekad ima pred očima to sjajno pradoba.
O samom Homeru ništa se ne zna pouzdano. Prema novijim istraživanjima živio je oko god. 800. prije n. ere, a mjesto rođenja je nepoznato, što je i razlog da se sedam antičkih gradova otimalo o tu čast, da je kod njih rođen genij grčkog epa.
“Odiseja” je mlađa od “Ilijade”, jer ona više ne govori o raskoši i sjaju negdašnjeg doba, dakle nije postala, kad je mikenska kultura bila na vrhuncu, nego kad je bila u opadanju.
Grčko društvo u Homerovom epu
Događaji Homerovog svijeta opisani su u vezi s trojanskim ratom. Prema antičkim navodima taj rat je trajao od godine 1194.—1184., ali nije nastao zbog otmice lijepe Menelajeve žene (kako priča ep), nego je cilj rata bio da Grci osiguraju morske putove za sebe, da učvrste svoju premoć u Maloj Aziji i da unište gusarstvo, koje je ugrožavalo slobodnu plovidbu.
Zbog toga su napali Troju — kao centar te opasnosti, i razorili je 1184. godine. Taj grad koji je bio naseljen već 4.000 god. prije n. ere, izgubio je tada svoju moć.
Ako prihvatimo već uobičajenu šemu prethistorijskih stupnjeva kulture, onda to razdoblje grčko-herojskog doba, koje je opisao Homer — spada u viši stupanj barbarstva, koje već pozna razvijeno taljenje željezne rudače. Opis procvata tog stupnja nalazi se u Homerovoj “Ilijadi”, a “Homerov ep I ukupna mitologija — to je glavna baština koju su Grci preuzeli iz barbarstva u civilizaciju” (Engels: Porijeklo porodice…)
Iz Homerovih epova možemo vidjeti kakvi su bili međusobni odnosi ljudi, kad je već djelomično postojalo patrijarhalno ropstvo. Dok je mitologija odraz ranijeg stupnja — doba porodice krvnog srodstva, n. pr. Zeusu je Hera sestra i žena, dotle se u ovom razdoblju između srednjeg i višeg stupnja barbarstva razvija monogamna porodica. To je ustvari monogamija samo za žene, jer je samo nevjera žena u epovima oštro žigosana, dok su muškarci pored žena mogli imati i robinje.
Iako je to društvo bez klasa, ipak imovinski posjedi pojedinih vojskovođa igraju važnu ulogu, i na osnovu posjeda dotični imaju ugled i moć. To se vidi iz Homerovih epova, jer njegovi junaci nisu obični ljudi iz naroda, nego su to bogate vojskovođe, oko kojih se odvija sva radnja. Oni su trebali biti oličenje svih vrlina i sposobnosti helenskog čovjeka.
Novca još nisu imali, i svoje međusobne poslove obavljali su naturalnom zamjenom. Sredstva zamjene su bila obično goveda. Tako je zlatno oružje vrijedilo 100 goveda, mjedeno 9, a na pr. ljepša žena 4 goveda U sedmom pjevanju “Ilijade” pored goveda spominju se još kao sredstva zamjene: gvožđe, mjed, goveđe kože, a također i robovi, jer se tu govori, kako su neki Ahejci za robove kupovali vino.
Pučani nisu bili isticani, slavu su mogli steći samo uz svoje gospodare. N. pr. Odisej ovako prekorava nekog pučanina koji je pristao uz druge da se vrate kući iz rata:
Čovječe, sjedider mirno pa slušaj, što govore drugi,
koji su bolji od tebe, od plašivca i ne junaka;
Nitko u ratu tebe ne broji ni u vijeću.
Val jada ne ćemo svi kraljevati ovdje Ahejci!
Nije mnogovlađe dobro, nek jedan bude gospodar,
Nek kraljuje jedan, što skeptar i suđenje dobi
od sina lukavca Krona nek upravlja po njima druge.
Iz tih stihova se vidi da su pučani bili podređeni
određenome vođi, koga su morali bezuslovno slušati. Kod raspodjele plijena,
vojskovođe i kraljevi dobivali su najviše, a za običnog vojnika je malo
preostalo. U drugom pjevanju “Ilijade” — Tersit ovako grdi Agamemnona:
Što, Agamemnone, ti sad hoćeš i čega l’ti treba?
Puni su mjedi tvoji čadori, mnogo imadeš
žena po izbor u svojim čadorima, kojeno tebi
kad grad uzmemo koji, Ahejci dajemo prvom.
Zlata li tebi zar još nedostaje, kog ti Trojanac
Nosi konjokrota koji iz Troje za ucjenu sina,
kojega fvezana ja dovedem ii’ drugi Ahejac?
Grčka vjera
Na tom stupnju društvenog razvoja nije postojala nikakva nauka, koja bi proučavala prirodu i njene pojave, te ni ljudska svijest nije mogla izaći iz svojih društveno-historijskih okvira.
Ti ljudi su mislili da prirodne pojave imaju uzroke u nekim višim silama, koje se mogu raznim sredstvima ublažiti. Grk je ipak pun optimizma, bogove ne smatra opasnima, mnogo ih se i ne boji, pa im često i prkosi. Tada tu nije postojala neka državna religija, niti je bilo svećeničkog staleža.
Obrede prinošenja žrtava mogao je vršiti svatko, na primjer u kući domaćin, a u vojsci vojskovođa.
Ti bogovi imaju antropomorfni karakter, puni su mana, a često puta vode i nemoralan život. Medu samim bogovima postoji hijerarhija (slična društvenom poretku), za najmoćnijeg priznaju Zeusa, iako on nije oduvijek postojao. Prije njega vladao je kozmosom njegov otac Kron, a prije Krona Uran, i cijela ta smjena bogova bila je zasnovana na sili.
Zeus nije nikakav uzročnik svijeta, jer su prirodnost i kozmički red postavljeni kao objektivna nužnost i pojavljuju se kao moćna sudbina, koja stoji i nad bogovima, pa njene odluke nitko ne može promijeniti. Taj poredak ukazuje na shvaćanje stalnosti prirodnih zakona, a da bi se njime lakše vladalo, bogovi su podijelili kozmos na više područja. Kao posebne cjeline pojavljuju se: nebo, more, podzemni svijet i zemlja. Šta je uzrok svega još se ne ispituje, a ni ovi pojedinačni dijelovi nisu nikako proučeni. Na nekim mjestima se spominje i Tama (noć) kao samostalno područje, a nje se čak i Zeus plaši.
Kozmološke predodžbe su vrlo naivne. Sunce izlazi iz vode (Okean), a tamo gdje prestaje Zemlja, nastavlja se Tama.
Sunce isto zalazi u Okean, a voda je uzrok svega, čak i bogova (II. 14. st. 201 i 246) .
Zemlja je konačna, pa se može govoriti i o kraju svijeta, gdje mnogi rado ne dolaze. Svemir je podijeljen i postoji određeno mjesto, gdje se dotiču staze dana i noći. Zeus živi u eteru, a samo nebo nije uvijek jednako određeno po svom sastavu, pa se spominje da je i gvozdeno.
Noć i Zora imaju svoju granicu blizu Okeanskih voda, a kad Zora izađe iz Okeana donosi sa sobom Svjetlost, Udaljenost neba i zemlje je vrlo malena. Tako se u ≫Ilijadi≪ spominje, kad se Zeus razljutio na svog sina Hefesta i bacio ga s neba, on je jedan dan padao do zemlje.
Podzemni svijet (Had) pun je vlažnih stanova, vrlo je strašan, čak ga ni bogovi ne žele gledati, jer u toj dubini postoji samo zlo.
Kozmičke pojave i prirodne sile dobile su razna imena, i tako su postala personificirana bića. Objektivno, prirodno nužno, nije shvaćeno kao takvo, nego je u ljudskoj misli poprimilo nadindividualne crte i prešlo u svoju posebnu hijerarhiju, u porodicu, koja je sistematizirana prema raznim sposobnostima i moćima. Pravo jačega je prihvaćeno kao nužni kriterij u pojedinim funkcijama, a slabiji su ovisni od jačih.
U kozmologiji koja je iznijeta u Homerovim epovima — uopće se ne postavlja pitanje o uzročnosti, o kretanju nema govora, a vanjske pojave su , uzete kao gotova fakta i postale su personificirane sile.
Pitanje čovjeka i njegovog djelovanja obrađeno je opširnije, i iz njega se vidi kakav smisao je imao život za te ljude.
Svijest o vlastitoj slabosti, nasuprot silnim prirodnim pojavama, nije prouzrokavala pesimistički nazor na svijet. Iako se mogu naći stihovi koji zvuče skeptički, kao na pr. ovi:
Kakav je lišću rod, i ljudskom, je plemenu takav;
Jedno po zemlji lišće razbacuje vjetar, a drugo
u šumi lisnatoj raste, kad proljetno nastane doba,
Tako i ljudi jedni dosp’jevaju, a drugi ginu.
(II. VI. pj. 146—149)
Ipak ne možemo zaključiti, da je taj skepticizam osnovna crta tih ljudi. Naprotiv, odlike homerovskog čovjeka jesu: vedro raspoloženje, borba za afirmaciju i težnja za napretkom u borbi protiv nepoznatih prirodnih pojava.
Misli o zagrobnom životu
Homerovi ljudi misle da su i dobro i zlo raspoređeni u svijetu, ali ipak pravednost mora pobjeđivati, jer kao što red i poredak omogućuju egzistenciju kozmosa, tako to mora biti i u društvu. Sva pravda se mora uglavnom na zemlji odigrati, jer je zagrobni život nemio i nitko ga ne cijeni. Ljudska duša poslije smrti odlazi u podzemlje, gdje nastavlja neveseo život kao neka sjena u tami.
Aj, i u dvorima boga Aida nekakve ima
Duše, i utvara ima, al’ nikako nema života!
(II. 23. pjev., 103—104>
Zagrobni život nešta je najgore što čovjeka može zadesiti, i o njemu ne misle dobro ni ljudi ni bogovi. Ahilej, najveći helenski junak, toliko je očajan u podzemlju, da njegova duša — kao sjena, ovako progovora Odiseju koji je za života sišao dolje:
Nemoj, Odiseju dični, što umrijeh, tješiti mene,
Jer bih volio biti i težak i služiti drugom,
koji svojega nema imutka te od mala živi,
Negol’ mrtvacima vladat, sa zemlje štono ih nesta!
(Odiseja, 11. pjev., 488—491 Μ. H. 1950)
Ahilej želi biti i nadničar na zemlji, samo da je na zemlji, ΐ nikakve počasti u podzemlju ne mogu mu nadomjestiti zemaljski život.
Grci herojskog doba nisu pali pod utjecaj mistike, niti su svoje snage trošili na rješavanju ≫zagrobnih^ prilika. Nisu sebe smatrali uzvišenim bićima zbog toga što bi imali dušu, jer su isto tako priznavali da i životinje imaju svoje duše, što se vidi iz toga da se one vesele i žaloste. Čovjek je na zemlji, on unosi u sve vanjsko svoj smisao, a poslije smrti ne treba ništa očekivati, što bi moglo nadomjestiti raniji život.
Taj odnos prema životu i sebi, kao i odnos prema svojoj mitologiji, sasvim je drugačiji nego na Orijentu, gdje se čovjek izgubio težeći nekoj nirvani, zbog čega je tu i filozofska misao ostala uvijek zarobljena u religiji i sanjarenju, dok je kod Grka filozofija našla slobodno tlo i razvijala se neovisno od mitologije.
Nazor u Homerovim epovima nije njegov lični proizvod, nego je tu uopćeno naslijeđe mnogih pokoljenja, kako se ono prenosilo i sačuvalo u narodnom predanju.
Branko Bošnjak
Grčka filozofija