Što li sam navalio da ga ne treba koristiti, samo Savaot zna.
Ti me ubjeđuješ da mora, ako će hljeb na nešto da liči.
Tvrdoglavim da ne mora i da je to jedna od zabluda savremenog
čovječanstva u podznaku – pekarstva.
Onda ti pomenem svoju strinu planinarku koja je mijesila
hljeb bez kvasca.
– Verovatno je koristila sodu bikarbonu –
odgovoriš u samoodbrani.
– Jok – kažem – samo brašno, so i voda.
– I planina i kolibica i drva i sač – dodaješ i odustaješ
od borbe.
I načas me vratiš tamo…
Jednom sam zadrijemao u kolibici, bijaše julsko
lijepo mrtvilo, a mirisao ispod sača hljeb.
I sanjao sam nju, buduću…
I kako vrući hljeb otresamo od pepela i kako ga komadamo…
To ti je taj hljeb…
Hrskavi rumenko…
Ovaj iz ljubavne kaže…
Kojim se pričešćujemo…
U pravu si, sa kvascem.
Boris Jovanović
Iz knjige Mala moja
Izdavač Povelja, Kraljevo