Volim da se pravim važan.
Ne da bih ispao važan, nego da ne bih bio nevažan.
Da me neko ne pregazi na putu.
Da budem stubić za zaobilaženje.
Nije to ništa strašno.
Ne volim da se šepurim, mada neki misle da sam paun.
A volim da se nakostriješim, da se nakokotim.
Pa kako u ovakvom svijetu da budem pile…
Jagnje, još i nekako, ali pile…
Eto tako ponekad dumam kad me uhvati samospoznaja.
Tandara-mandara-broć.
Pitam te jednom baš to, a ti kažeš:
– Nisi ti toliko loš.
Obaraš mi cijenu kao svemu što je precijenjeno.
Zatrčava ti se smijeh-kamen na nizbrdici.
Onako, kao nehotice, spuštaš me na zemlju.
Sad moram iznova da rastem…
Boris Jovanović
Iz knjige Mala moja
Izdavač – Povelja, Kraljevo