Dešava se. Umjesto zore sa prijateljima, dočekaš sabah sa šejtanom…
Istina je da je pametni zaćutao. Naravno da je i budala progovorila. Istinska je istina i da se fukara obogatila.
Naravno da je onaj koji je zaćutao zaključao svoju pamet, povukao se u svoju odaju i rekao samom sebi: Laku noć. Naravno da onaj koji je zaćutao dobro zna da će sve ovo potrajati, da će se odužiti, da će, vjerovatno, biti vječno. Dakle, pametni još podugo neće progovoriti. Možda neće progovoriti nikada. Ćutanje će, izvjesno je, potrajati vječno. Ćutanje je, tako stoje stvari, jedini razgovor koji će pametni voditi sa samim sobom, sa svojom zaključanom pameću, u svojoj zamračenoj odaji. Da ima makar još jedan pametar, ćutali bismo zajedno, vjerovatno pomišlja onaj koji ćuti, i ta pomisao mu na trenutak olakšava ćutalaštvo. Lakše je biti budala, duma onaj koji ćuti, i uživati u krasnim đinđuvicama praznog razgovora. A najlakše je biti fukara, poentira onaj koji ćuti, i kupiti i ćutanje i razgovor i svakakva šarena čudesa na ovom ludom vašarištu i luđem pazarištu. Izabrao sam najteže, zaključuje pametar, ali, opet, lakše je ćutati u samoći, nego, recimo, ćutati udvoje. Hvala glavnom ćutologu što sam jedino ćutalo u svome jedinstvenom ćutalištu…I tako, pametar još jednom škljocne bravicom, pritvori svoju pamet i poželi sebi laku, odista laku i zaista laku i nadasve dugu predugu noć…
A budala, ko budala, nastavlja svoje budalisanje na širokom prostranom i luksuznom budalištu. Obična budala je obična briga, gotovo razonoda i razbibrižje, ali je posebna budala, poseban slučaj i specijalna glavobolja. Specijalna budala, iako je specijalna, nije jedinstvena. Rodile su specijalne budale baš onako specijalistički, a osobito onako specijalno u poslednje vrijeme, na našem specijalnom drvetu poznanja. I, ako je onaj pametar sebi poželio laku noć, specijalne budale su cijelom svijetu graknule – Dobro jutro! Istina, njihovo graktanje se na puškomet čuje. Naravno da je graktanje i kokodakanje na specijalnom jeziku postalo specijalna institucionalizovana riječ. Riječ koja se gluvo sluša i gestikulacijom prenosi dalje. U svojoj nezavisnoj pameti pomenuta budala postala je zavisna samo od svojih budalaština i visokih institucija budalisanja.
Njegoš je, grakne insitucionalna pamet, genocidna pjesničina koja bi bez genocidnog namjerenija bila ništa drugo do odgenocidirani pjesničić bez ikakve genocidne budućnosti. Dakle, potpiruje institucionalna pamet, Njegoš je veliki genocidni pjesnik i minijaturni pjesnik bez genocida. Tako nekako kokodače onaj koji je progovorio, a po mišljenju onog koji je zaćutao, nikada neće zaćutati.
Elem, poentira kokodakalo, ko voli genocidnog pjesnika, po sili logike i po logici nasilja, sasvim sigurno voli i genocid. Dakle, otključava dugo zaključanu tajnu naš institucionalni mudrac: svi oni koji vole genocidnog pjesnika su genocidni pjesničići, a među njima ima čak i proznih pisaca koji maštaju, vole i piskaraju na genocidnom jeziku.
Modernim i volšebnim driblingom institucionalna pamet u svom institucionalnom budalastom zanosu je pjesnika genocida pretvorila u pjesničića bez genocida, prozaiste pretvorila u genocidne pjesnike, a kokodakajuće graktalište u čistu i uzvišenu, naravno institucionalnu poeziju prvog i potonjeg reda…
Ako je Njegoš postao Mister Genocid, bilo bi krajnje nepošteno da Andrić ne postane Hitler, a Meša Hitlerov šegrt iliti, po bošnjački, hitlerčić. Dante, Petrarka, Šekspir, Gete (selam Faustu i Mefistu!) i ostala politički korektna NATO-bratija, ostadoše van dometa ubojnih institucionalnih haubica jer pišu na sasvim poželjnom euroatlanskom dijalektu naprednog čovječanstva…
Naravski da je istina: fukara je po provjerenim metodama fukarluka, ućutkala pametnog i razjarila budalastog. Jednom platila da ćuti, a drugom platila da budali. I institucionalno i diskretno poselamila ćutanje prvog i režanje drugog…
Ne idi po pamet onome koji ćuti, niti onome koji urla. Pamet je uvijek tamo gdje je mašala-kapital, jer fukara zna ono što drugi samo nagađaju: biće onako kako fukara kaže i trajaće onoliko koliko fukari treba…