Pa da, negdje je već rečeno: nova godina je uvijek novi početak za stare navike…
Ili, kao što je i red i običaj u našim praznično praznoglavim državicama koje ćemo i dalje voljeti, onako opako, na prazan želudac: ništa novo u novoj godini…
Ništa novo sem stare čežnje u Banja Luci, Beogradu i Podgorici. Ništa novo sem stare potrebe jednih da budemo bliži i drugih da budemo što dalji…
Ništa novo sem starih netrpeljivosti većine prema drugoj većini, jer u našoj staroj- novoj državici postoje dvije većine. Jedna je prava, druga je lažna…
Ništa novo sem stare potrebe i nezajažljive želje da lažna većina bude prava većina, a da prave većine ne bude…
I da sve bude još gore: još uvijek, po starom običaju, vjerujemo u neke nove početke.
I da sve bude gore od gorega: bez vjere u nove početke ne bi ni bilo nas ovakvih kakvi jesmo, a jesmo stari i priličnno otrcani, a takvi ćemo, sva je prilika, po starim pravilima i prastarim usudima, biti i u novoj godini…
Ništa novo sem stare dobro znane i prokazane potrebe da u za Novu godinu poželimo potpuno neispunjive i neželjene želje…
I ništa novo sem starog dobrog običaja da ne odustajemo od želja koje ne možemo ostvariti…
I da sve bude još gore: u novoj godini će se mnogi truditi da ostvare stare želje koje su mnogo skromnije od novih želja, a samo će malobrojni uspjeti i u tome…
Ništa novo u novoj godini, jer će nove želje dugo čekati na red za ispunjenje, a ako nekada i dođe njihov red shvatiće da je njihovo vrijeme ionako odavno prošlo i da nijesu želje, već prežaljene želje i preželjeni snovi…
I što je najgore: ničega ne bi ni bilo kad ne bi bilo starih potreba da i u novoj godini ostvarujemo želje koje ne treba ostvarivati…
Ništa novo u novoj godini: biće opet starih državnih udara bez kojih, što je najgore, ne bi ni bilo države, koja po starim pravilima dočekuje nove godine u očekivanju dobrih starih i revitalizujućih državnih udara…
Ništa novo sem starih strategija i genijalnih stratega koji svaku budalaštinu i idiotizam pretvaraju u državnu strategiju kao stare dobre vračare koje proriču ultramodernu budućnost potpomažući se starim pasuljem koji će ionako pojesti jer proriču stomakom, a ne proročkim organima…
I što je najgore: svi ti stari mudraci i u novoj godini biće ono što i jesu: lude koje žele da postanu kraljevi…
I još gore od najgoreg: i u novoj godini će stare lude biti kraljevi, jer da nije tako kako će biti, ne bi ni bilo ničega novog u vremenima koja dolaze…
Ništa novo u novoj godini: trovači će nam spremati čorbicu, a asistenti glavnih trovača će nam podgrijavati ohlađeni čorbuljak ne bismo li i u novoj godinici utolili staru glad…
Ništa novo u novoj godini sem prastarog Mila i opakih staraca koji će biti jedina nova lica na našoj staroj pozornici…
I što je još gore: ta prastara lica u novoj godini opet će biti lica pobjednika u nedostatku novih lica koja ni u novoj godini neće stići…
I što je gore od najgoreg: nova lica koja treba da stignu u novoj godini odustala su od svoje namjere, jer su shvatila da ništa novo ne može biti u državici u kojoj je ionako sve po starom…
Ništa novo u novoj godini: državica će nam ličiti na novogodišnju jelku u prazničnim danima. A odmah nakon toga nastaviće da joj lome grane, sijeku stablo i raskopavaju korijen oni koji su je kitili…
I što je još gore: čuvari naše novogodišnje jelke su drvosječe i razbojnici toliko očigledni čak i u novogodišnjem ruhu…
I što je gore od najgoreg: tako mora biti, kažu oni koji nijesu učinili ništa da tako ne bude…sem što su ponekad pričučnuli iza nekog žbuna ne bi li ostavili za sobom svoje neekološke tragove prastare mudrosti…
Ništa novo u novoj godini: sem potrebe rijetkih ljudi da i dalje budu ljudi i da nazdrave najređima koji su ostali ljudi.
I što je najbolje: još uvijek imamo kome nazdraviti.
I što je najbolje od najboljeg: još uvijek svakome želimo sreću čovjekovanja…