Brevijer poraženih
13
Kad mislim da razumijem Kaligulu, laska li to moj ponos samomu sebi ?
Želeći ga ocrniti i raskrinkati njegovo ludilo, Svetonije mu i ne htijući odaje počast: “Najviše je patio od nesanice, jer noću nije spavao više od tri sata, a ni tad mu san nije bio miran, nego su ga mučila neobična priviđenja. Jednom je, tako, sanjao da razgovara s nekom morskom prikazom.”
Isti povjesničar iznosi i to da, ljubeći ih u vrat, svoju ženu ili pak ljubavnice, nikad nije propustio da ih podsjeti kako im ga može i prerezati.
Ne krijemo li svi mi u blatu svoje duše žudnje koje mogu priznati jedino mračni carevi ? Nije li možda imenovanje konja konzulom tek dobro procjenjivanje ljudi?
Osim toga u tako golemu carstvu povjerenje u bližnje bilo bi odraz neukusa.
Dekadentni rimski carevi, ta čudovišta nadahnuta genijem dosade, u svojoj su ludosti pokazivali toliko stila da su svi esteti svijeta u usporedbi s njima tek lakrdijaši, a pjesnici tek prodavači sjena.
Da sam živio u Rimu u doba prodiranja kršćanstva, budnije bih stražario pred kipovima umirućih bogova i vlastitim bih prsima branio cezarski nihilizam. Dekadencija ima svojih čari: ona naznačuje povijesni zamor, nastojeći besmislom nadomjestiti ispraznost slave, a ludilom pad velebnosti. U svakome su se podneblju preci demencije kupali u krvi.
Okrutnost je nemoralna za suvremenike; kao prošlost, ona postaje spektakl, baš kao i bol zatvorena u sonet. I sama guba postaje estetskim motivom pohrani li je povijest na svojim stranicama.
Samo je trenutak božanski, beskrajan, nepovratan. Trenutak koji proživljavamo.
Kako bih mogao sažalijevati Kaliguline žrtve? Povijest je lekcija iz nečovječnosti. Nijedna kap krvi iz prošlosti ne može pomutiti trenutak u kojemu jesam. Više me raznježi morska prikaza što je opsjedala snove nesretnoga cara.
Nepravedna povijest češće spominje progonitelje kršćana negoli same mučenike. Neron je u svakome pamćenju živ i privlačan; dok ga se prisjećamo, nikad nismo ravnodušni.
Budući da smo ga ocrnjivali cijela dva tisućljeća, manje je banalan od Isusa. Zahvaljujući običnoj dvojbi Poncije Pilat dobio je mjesto među filozofima, koji ga se ne ustručavaju citirati, dok Ivan Krstitelj, koji nije poznavao dvojbu, nije uspio preživjeti obožavanje. Kršćani su ga ubili upravo ljubavlju. Juda je postao simbol: izdajom i samoubojstvom stekao je vječnu aktualnost, dok se Petar sveo na crkveni temelj. Danas svi znamo da su Ana i Kaifa imali pravo\ nisu ni mogli suditi drukčije. Dok sam u Kazalištu muke Kristove u Oberammergauu gledao antičku dramu kršćanskim i nekršćanskim očima, objektivno i bez iluzija, jednako sam bio na strani Spasitelja kao i njegovih krvnika. Ana i Kaifa imali su čvrst karakter, bili su što jesu. Da su shvatili Isusa, dokinuli bi sebe. Njihova su pitanja bila tako racionalna da bi samo luđaci mogli prihvatiti uzvišene i netočne Jaganjčeve odgovore.
Poput svih današnjih ili budućih kršćana ne mogu umrijeti za Isusa. Kao ni ludovati za njim. Njegova je žrtva urodila svakim i nijednim plodom. Svi smo postali neutralni.
Kršćanstvo se bliži kraju i Isus silazi s križa. Zemlja će se ponovo prostrijeti pred čovjekom, koji će, lišen vjere i prije negoli otkrije druge pogreške, uživati u njezinim blagodatima ne strepeći od nebeske kazne.
Teško je predvidjeti datum kada će crkve postati obični spomenici, kada će križevi prestati biti simbolom judejske krvi, smiješeći se beskorisno estetskoj znatiželji. Dotad će prijevoji naše duše morati podnositi zagušljiv dah vjere.
Kad god se kršćanstvo nadvije nad moje sumnje, bol i nevolja zauzmu mjesto skeptične raskoši i opojnih aroma.
Ono mi ne dopušta da dišem. Zaudara na ustajalost.
Paralizira me. Njegova je mitologija istrošena, simboli prazni, obećanja neispunjena. Dvije tisuće godina mračna lutanja! U starome pokućstvu duše ono ipak još budi poneki nejasan odjek, u prostorijama s hermetički zatvorenim prozorima i jezovitim zrakom, u prašini života.
Nikad mi nije bilo od koristi, ni u jednome nemiru, ni u jednoj slijepoj ulici tjeskobe. Znalo mi se dogoditi da ga zazovem, unaprijed svjestan sve nemoći već odavno minule prošlosti.
To kršćanstvo, koje ponekom kratkotrajnom dobrotom može i raznježiti, ne sadrži nikakvu kulturu ponosa, nikakvu krajnost strasti, nikakav tračak umnažanja jastva.
Kad bismo za teških samoća na koje nas tjera uzlet misli od njegovih naloga zatražili pomoć, potonuli bismo u anonimnost, utopili bismo se među drugima. U njemu je toliko klica razgradnje i tako malo svježeg zraka – religija je to bez planina, religija brežuljaka bez vrhova i mora za gladne!
Kad god mi se približi, trebaju mi zalihe glazbe da zaustavim njegovo kužno zračenje. Ne možemo živjcti u istoj kući. Ili je pak moram pretvoriti u ljekarnu.
Lijek protiv duševne boli tražio sam u knjigama, krajolicima, melodijama i strastima, jer lijekovi što ih nudi kršćanstvo medeni su otrovi od kojih ljudi umiru i ne znajući da je duševna bol samo kršćanstvo.
Dok čitaš bilo kojeg proroka iz Staroga zavjeta, krv ti u venama smjesta brže kola, ubrzava se bilo, mišići te tjeraju na djelo, odluku, uvredu. Čovjek je ondje prisutan.
Novi zavjet te pak omlitavljuje svojim rušilačkim čarima, insinuacijama uspavljujućih svetih ulja. Evanđelisti su majstori u ubijanju volje, želja, jastva. Uza svetog Ivana sanjam jastuk za plakanje nad ljudskim slabostima ili užitke u raju punom lakih žena. Čovječanstvo ne poznaje trajniji, neiscrpniji, dvosmisleniji izvor histerije. Čovjek je stoljećima vlastita osipanja liječio kršćanskim osipanjima.
A danas ? Što bi mu od toga moglo biti dosadnije?
Kršćanstvo je iritantan spektakl bez iznenađenja, bez uzbuđenja. U njemu ništa ne vibrira, ne žudi za životom, za neposrednim i okrepljujućim apsolutom. Na njegovim izvorima usne ostaju suhe, i koje god ikone još obožavali, oči, vjera i nada gorjet će većim žarom na drugim obzorima. Jordanska priviđenja iscrpila su sve nijanse i u njima zrak više nije moguć. Mirisi Raspeća raspršili su se na nebu čiji izvori više ne gase nijednu žeđ, više ne taže nijednoga smrtnika. Koga još očarava Isusov svijet?
Istočnjački lijekovi balzamirali su čovjeka dvije tisuće
godina. Katoličanstvo – latinski judaizam – neizbrisivom
je čađom posulo mediteransko obilje. Kako li je
uopće i moglo “cvjetati” na tim božanski osunčanim obalama?
Kršćanstvo je reakcija na sunce, u svojoj katoličkoj formi ono ga napada. Nemaju li, uostalom, sve religije dvosmislen zadatak da čovjeka odvoje od životnih izvora? Isus je postupno zauzeo mjesto te naivne zvijezde, pa se nakon niza stoljeća suhonjavo tijelo najspretnijeg vizionara smjestilo u vidno polje zaljubljenika u beskraj i toplinu. Čovjek kroz suze više nije vidio vedre i putene nimfe, nego razapet kostur koji stigmatizira slatke ispraznosti. Katekizmi i zavjeti oduzeli su čovjeku vrijeme i tako ga uškopili. Kako bi se sunce ražalostilo kad bi znalo da čitanje tih štiva nije svakoga odbilo od trula beskraja kršćanstva! Bi li tada ijednoga kršćanina obasjalo svojim zrakama?
Španjolska se duša dobrovoljno okovala katoličanstvom.
Zar se bojala ostati oči u oči sa suncem? Zar se bojala da će se rastopiti na njemu?
Italija je sagradila crkve od straha da bi zbog previše svjetlosti mogla izgledati površno. Je li kršćanstvo za nju grobnica koja je štiti od neba – zemaljskoga ne ba, nasreću, lišena Boga? Jer postoji i zemaljsko nebo, plavet koja ne ubija, ali koju bi čovjek mogao previše zavoljeti. Upravo je od toga neba kršćanska pošast zaštitila južnjake.
Umjesto njega pružila im je mamac ispraznih i opasnih iluzija. Njihovu maštu, koju su raspirivala vječna proljeća, hranila je besmislicama o nevidljivim rajevima.
Bez kršćanstva južni bi narodi bili osuđeni na sreću.
Zašto nisu prihvatili tu kaznu? Dvije tisuće godina oči im nisu služile ničemu. Sred raskoši živjeli su od nevidljivog.
Krist im je ponudio ono što se ne vidi. Ne cvijet, samo trnje; ne osmijeh, samo kajanja. Prividi ovoga svijeta prometnuli su se u esencije muke, a pogreška – miris beznačajnosti – u grijeh. Čari su degradirane u grižnju savjesti.
Sve je postalo moralno. Više nije bilo mjesta za čaroliju uzaludna postojanja.
… Time se objašnjava činjenica da je drvo križa istrunulo, a slavni klinovi zahrdali u sveopćem ravnodušju.
Emil Sioran
nastaviće se