Brevijar poraženih
10
Dva su čovjekova svojstva samoća i ponos. On živi na zemlji ne bi li ih iznio na vidjelo. No pojavljuje se religija: sustav pomagala koja truju život. Zašto su je izmislili? Što će nam ona, koja luči toliko otrova?
Gledam u sunce i pitam se: ipak, čemu religija? Okrećem se k zemlji, sprijateljujem se s njom i ne shvaćam zašto bih od nje trebao bježati.
Kad god bih pobjegao prema nebu, nasmiješila bi mi se sublunarna gorčina, pa bih se s velikim žarom vraćao na zemlju. Počne li jednoga dana gušiti idealima, pa na njoj više ne bude mjesta za ponos ili tugu, napustit ću je.
No dokle god je poprište nadahnutih muka, zašto bih išao drugamo?
Religija nas nastoji izliječiti od zla – od zala koja životu daju cijenu. Samoća i ponos pozitivna su zla. Odsutnost od koje rastemo.
Nikad nisam bio siguran u mirisne nesigurnosti zemlje, osim u zanosima nevjerice. Srce mi se razlijevalo zemaljskim prostranstvima ne očekujući odgovora. Drhtavica molitve koja snagu crpi iz sebe.
Prečesto sam sklapao ruke prema odsutnu nebu – kad će se vratiti u slatkogorak beskraj vremena? Introspektivan zanos gline, zemlje oboljele od narcizma…
Najdragocjenija pogreška i najbitnija iluzija što ju je čovjek izmislio jest Ja. Dišeš i smatraš se jedinstvenim-, srce ti kuca jer si to ti. Kako bi ostao uspravan u panteizmu?
Ili kako bi mogao biti a da je nad tobom kakav Bog?
Kakva god bila, religija ne može prirodno roditi. Htio sam se spasiti. Sva uvjerenja smrtnika tražila su od mene da se zaniječcm. Od Veda do Bude i Krista pronalazio sam samo neprijatelje svoje nužnosti. Nudili su mi spasenje duše u mojoj odsutnosti; svi su od mene zahtijevali da se lišim samoga sebe. Da postanem oni, ili njihov Bog, da budem bezimen u ništavilu. No ponos mi nalaže da zadržim ime čak i u ništavilu.
I to nije sve. Tražili su od mene i da pobijedim bol. No priroda je bez nje bljutava: ona je sol života! Upravo ono što je u boli nepodnošljivo krv je postojanja.
Voljeti, suosjećati, čekati, ostvarivati se. Nizanje monotonije, za one koji ne žele biti životinje pod kapom nebeskom ni prosjaci na jalovu obzoru svakog apsoluta.
Svoju patnju rasipati na druge ? Uvijek otkrivati sebi slične i još sličnije? Biti sretan što mogu plijeviti njihovu glupost, njegovati njihovu podlost – i zatomljivati želju za prezirom?
Ja, to je umjetničko djelo koje se hrani patnjom što je religija nastoji ublažiti. No čovjek je plemenit samo u jednom: on je estet vlastite individualnosti. U boli će svoju niskost pretvarati u ljepotu, a svoju će bit stvarati izgarajući.
Čovjek je umjetnost jer je ponosan i usamljen. U veličanju svojega postojanja zemlja mu je bolji izgovor od neba.
Religije su neosjetljive na čari imanentna ništavila, na privid kao takav. Strana im je očaranost uzaludnošću i tonuće u samoga sebe. Strana im je i zemlja. Stoga nas spasenjem duše što nam ga nude žele spasiti od našega Ja, toga najneobičnijeg cvijeta pod suncem.
Ako postojanje pojedinca i jest tako silno privlačno, to je zato što proizilzi iz neravnoteže, iz nejednakosti u samome temelju života. Religije nastoje ujednačiti raznolikost, dokinuti individualnost. Smisao je spasenja duše nestanak osobne zamjenice.
Ne podnosim nikakav apsolut, osim slučajnosti zvane Ja. A kad već jesam, iluziju svojega postojanja smatram svojim najvišim smislom. Ništa u tome slučaju neću ispravljati.
Svaki od nas od rođenja se oporavija od vlastite individuacije.
No nikad od nje ne ozdravlja, nepovratno ostaje u sebi, a upravo zato i jest čovjek.
Stopiti se s prirodom, čovječanstvom, Bogom? No i prije nego što odlučiš, već si se utopio u samome sebi.
Sanjao sam da sam mrtav, među zvijezdama sam tražio rasute mi kosti i našao se pod nogama svojega ja, plačući za identitetom.
U odnosu na san sjena je neodređenije postojanje.
Nakon što smo izmislili svjetove, a zatim ih izgubili u prostranstvima, uviđamo da žudimo za nečim što bi bilo – Ja – sjena bitka u općoj odsutnosti bitka.
Religije su mi pokazale puteljak sreće, na moj račun.
No iluzija da sam ovdje draža mi je od spokoja da nisam nigdje, da sam na nebesima.
… Stoga sam se okrenuo zemlji i odustao od spasenja duše.
11
“Istina nikad ne sanja”, rekao je neki istočnjački filozof.
Stoga nas i ne zanima. Što ćemo s njezinom bijednom stvarnošću? Ona postoji jedino u glavamaprofesora, školskim predrasudama, prostaštvu svake poduke.
No duhu, kojemu beskraj daje krila, san je stvarniji od svake istine. Svijet nije, on se stvara svaki put kada drhtaj početka potpiri žeravicu naše duše. Ja je rt nad ništavilom koji sanja predstavu stvarnosti.
Hrabrost te smješta između bitka i ne-bitka, ploviš među svjetovima koji jesu i nisu. Dok si kukavica, sve postoji, ali u viteškom oklopu duha ravnam brazde prirode i gazim po sjemenu iluzije.
Stvarima koje se vide drage smo volje udahnuli život.
Ta nije li postojanje udobnost disanja?
Kako nam se bitak čini boljim od njegove suprotnosti, na njega smo se navikli i u njemu se osjećamo bolje. Čemu bi nam poslužila spoznaja da ga samo zamišljamo, da ga živimo u produljenu polusnu?
Što onda širi svjetlo prostorom nalik na dražesno ništavilo?
Sunce? Ne: odsjaj užarene krvi na modroj podlozi.
Iste one koja noćno nebo posiplje okamenjenim iskrama.
Svemir je dinamičan izgovor bila, autosugestija srca.
12
Osmijeh jc nespojiv sa zakonom uzročnosti: on zrači očaranošću beskorisnim. Zahvaljujući svojoj “teorijskoj” vrijednosti simbol je svijeta.
Razlika između uzroka i posljedice, zamisao da nešto može biti izvorom nečega drugog ili biti s njime u istinskom odnosu zadovoljavaju prosječnu sklonost prema razumljivosti. Međutim kada znamo da predmeti nisu, nego da plutaju u eteričnoj ukupnosti, onda uviđamo da nam njihovi odnosi ništa ne govore ni o njihovu položaju ni o njihovoj biti. Svijet nije rođen niti je umro, nije se zaustavio niti ga je vrijeme promijenilo: on besciijno dokoličari u neodređenome “zauvijek”. Samo Ja, taj kratkotrajni pobjednik nad hlapljivom vječnošću, ponekad uspješno griješi.
Među sjenama nosi teret različitosti svojega postojanja i stvarnošću mrlja bijelo ništavilo koje ga okružuje. Snaga njegova sna sokom puni figure što se doimaju živima i pretvara ih u bića. Jer život je ono što nazire duh žedan bivanja, taj nepomilovani zatvorenik postojane nestvarnosti.
Misii su se nakratko zaljubile u postojanje, pa smo ponosni što jesmo. I naši koraci, lišeni sanjalačke stidljivosti, kaljaju sjene, gazeći ih samouvjereno i sigurno. Trenutak budnosti, samo trenutak, i mreže priproste stvarnosti pucaju, pa možemo vidjeti što smo: iluzije vlastite misli.
Emil Sioran
Nastaviće se