Brevijar poraženih 2
4
Dok sam silazio iz transilvanijskoga grada u ne znam koji trenutak sumraka i ne znam koje godine mladosti, nesretan i željan takva stanja, odviše ohol da bih mislio na sunce – otkrivenje njegova zalaska iznenada je slomilo ponos mojih koljena. Moje su sjene stale prianjati na večernji umor, a ono što je od sunca preostalo između srčanih pjega kleknulo je uz rub zlatne agonije. Moja zahvalnost toj zvijezdi odnosila se i na Egipat vlastite mi duše.
Otada nisam propuštao kaditi smrt i sunce – ja, dalek potomak besposličara s drevnih obala Nila.
5
Volimo knjige koje tjeraju na plač, sonate od kojih zastaje dah, mirise koji navode na odustajanje, žene izgubljene između tijela i duše, a ni s morima nije drukčije: gubimo glavu za onima čije nas zibanje utapa.
Na Mediteranu nisam tražio ni poeziju ni nasilje ni zapljuskivanje valova. Sve sam to dobio od stjenovite Bretanje.
No kako zaboraviti more na kojemu sam ostavio misli?
U sjećanju kraćem od slutnje vječnosti onoga što je prolazno zahvalno ću čuvati sliku neljudske modrine toga dekadentnog mora. Na njegovim su se obalama izmjenjivala carstva – i toliki tronovi duše…
Kad zrak suspregne svoj nemir, a podnevna obamrlost zaravna valove na apstraktnome svjetlu, znam što je Mediteran: čista stvarnost. Svijet bez sadržaja: istinska podIoga nestvarnosti. Samo se pjena – to aktualizirano ništa – opire i ustraje u postojanju…
Tko god da smo, možemo se još samo otisnuti na pučinu.
Bez želje za sidrenjem. Nije li smisao nestabilnosti upravo iscrpljivanje mora? Neka nijedan val ne nadživi odiseju srca. Odisej, sa svim knjigama. Žeđ za morskim prostranstvima koja naviru iz pročitanih štiva, eruditsko tumaranje. Upoznavanje svih valova…
6
Estetska pobožnost: vjerski duboko štovati privid, gaziti zemljom ne čeznući za nebom, vjerovati da je sve potencijalni cvijet, a ne samo apsolut.
Ako nikada nisi požalio što nemaš krila da ne kaljaš tlo svojim okrutnim koracima, onda tu zemlju nikada nisi ni volio. Kad god sarn je otkrivao, kad god sam je osjećao u srcu, a ne pod potplatima, otuđeno sam promatrao kako se zvijezde pretvaraju u vosak i tope u krvi koja tada zaboravlja nebo. Možeš gledati uvis koliko hoćeš, nećeš spoznati drhtaj rijetkih susreta s tom zemljom koju koračajući prezireš. No nađeš li se s njom licem u lice, oči u oči, uzdasi bratskog suosjećanja i bliske gorčine tjeraju te da se s njom stopiš u dirljivu zagrljaju! Dosta sam zamarao oči vama, anđeli, sveci i svodovi!
Sad želim naučiti poštovati grumen zemlje. Hoću li doIje gledati s istom strašću kakvu sam nekoć osjećao promatrajući nebesa? Koji su to poroci i poročne muke usmjerili oko prema natprirodnom? Religija ga otimlje njegovu usudu: gledanju. Otkako je kršćanstva, oko više ne vidi.
Onaj koji se crkvom kreće na vrhovima prstiju pljuje po vrtovima. Ipak, upravo bi pod krošnjama radost misli prožete osjetima trebala tkati mitologiju osjetilnosti i podići joj hram.
Što će mi nebo koje ne zna za venuće, muke i zanos cvjetanja?
Želim biti uz bića predodređena za život, i umrijeti s njima, jer predodređena su i za smrt. Zašto sam o gašenju govorio baš vama, vrele zvijezde? Predugo sam Ništa tražio drugdje. No vraćam se u svjetove kojima hara zamor.
Koračat ću njima poput pustinjaka žedna grijeha.
Emil Sioran
nastaviće se