Fenomeni

Bog u birtiji – San

San

Nekada se, može biti, i brodilo tim oblačićima, otiskivalo se sa mirisne jastučnice u neke druge i bolje svjetove.

Bilo nekada.

Nekada se, može biti, silazilo sa ugruvanih jastuka pravo u najdublje lagume.

I tamo, u tim lagumima, brala se strava, otvarali se crni kovčezi najstrašnijih tajni.

Bilo nekada.

Snovi više nikome nijesu važni.

Skrajnuti i odbačeni kao kačice u memljivim podrumima.

Ako nešto slučajno odsanjaju, čovjekoliki ne misle o onome što se uhvatilo u mrežu snijevanja.

Isresaju jutrom lovinu, kao prašinu da otresaju, i izlaze u prazan dan besanika.

Kad nijesu važni snovi, ni sanjalice nijesu važne.

*******

Bio je među nama jedan snovidac.

Zvali ga Sanovnik iako je tumačio samo sopstvene snove.

Sanovnik je uvijek pio kriglu sa velikom kragnom prije spavanja.

Jutrom bi sanjiv dolazio i naručivao precukrenu kafu.

–I–pitao ga jedan što prezire snove, a drugi prezirači u birtiji ćulili ušesa.

–Sanjao sam—počeo Sanovnik ispotiha—da si umro.

Onaj što je pitao lecnu se, pobijeli, pa skoči i izbaci Sanovnika na ulicu.

Ostade precukrena kafa.

Istoga dana onaj što je umro u Sanovnikovom snu, umrije i na javi.

Samo se, kažu, uhvatio za prsa i snizao se niza zid.

Pao i rasprsnuo se kao kap.

I bila velika, kobajagi, žalost.

–Sanjao sam da je vaskrsnuo—reče nam Sanovnik poslije četrdeset dana.

Prečusmo.

Izbacismo ga na ulicu.

Nijesmo vjerovali u vaskrsenje…

Boris Jovanović

Iz knjige Bog u birtiji

Izdavač – Zenit Novi Sad