San
Nekada se, može biti, i brodilo tim oblačićima, otiskivalo se sa mirisne jastučnice u neke druge i bolje svjetove.
Bilo nekada.
Nekada se, može biti, silazilo sa ugruvanih jastuka pravo u najdublje lagume.
I tamo, u tim lagumima, brala se strava, otvarali se crni kovčezi najstrašnijih tajni.
Bilo nekada.
Snovi više nikome nijesu važni.
Skrajnuti i odbačeni kao kačice u memljivim podrumima.
Ako nešto slučajno odsanjaju, čovjekoliki ne misle o onome što se uhvatilo u mrežu snijevanja.
Isresaju jutrom lovinu, kao prašinu da otresaju, i izlaze u prazan dan besanika.
Kad nijesu važni snovi, ni sanjalice nijesu važne.
*******
Bio je među nama jedan snovidac.
Zvali ga Sanovnik iako je tumačio samo sopstvene snove.
Sanovnik je uvijek pio kriglu sa velikom kragnom prije spavanja.
Jutrom bi sanjiv dolazio i naručivao precukrenu kafu.
–I–pitao ga jedan što prezire snove, a drugi prezirači u birtiji ćulili ušesa.
–Sanjao sam—počeo Sanovnik ispotiha—da si umro.
Onaj što je pitao lecnu se, pobijeli, pa skoči i izbaci Sanovnika na ulicu.
Ostade precukrena kafa.
Istoga dana onaj što je umro u Sanovnikovom snu, umrije i na javi.
Samo se, kažu, uhvatio za prsa i snizao se niza zid.
Pao i rasprsnuo se kao kap.
I bila velika, kobajagi, žalost.
–Sanjao sam da je vaskrsnuo—reče nam Sanovnik poslije četrdeset dana.
Prečusmo.
Izbacismo ga na ulicu.
Nijesmo vjerovali u vaskrsenje…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit Novi Sad
