Tag: luka minić

Art

Ljubičasta krv

Vjetar zlostavlja ukrućene peškire. Njišu se kao tri pijana moreplovca na žici. Jara je nepodnošljiva. Sunčevi zraci kao podsjetnici nemilosrdnog duha šamaraju me. Prašina podignuta nakon brundavih automobila obasipa me nepotrebnom nježnošću. Gdje sam krenuo? Prazan i kolebljiv, neodlučno odižem noge sa pločnika. Atrofija želje. Osluškujem tupave konverzacije u prolazu. […]

Jasan Pogled

Ko na kraju išta zna

Ko smo, šta smo, kuda idemo i ostala egzistencijalna umaranja. Zašto provodimo vrijeme pokušavajući da doznamo bilo šta što je van našeg opsega? Povezane sentence, uvijena razmišljanja u trenucima ranjivosti sigurno jesu zavodljivi pri početku. Naša taština stupa na snagu čim otkrijemo prostranstvo vokabulara. Međutim, nakon određenog vremena nailazimo na […]

Jasan Pogled

Retrospekcija

Proveo sam određeno vrijeme tumarajući gradom ne bih li prestao da razmišljam o inspiraciji, egzistenciji, novcu, nepravdi, emocijama, klimatskim promjenama, pisanju, pogrešnim potezima naših poštenih roditelja. Nisam uspio. Kako su se slučajni prolaznici ređali, tako su se njihove ekspresije urezivale u moj um; jeftine patike za dva broja veće, skorčani […]

Notes

Predosjećaj i topli čaj

Bubanj od mašine okreće prljavi veš. Zvuk podsjeća na klanje prasića. Tiho cičanje praćeno kratkotrajnim pauzama, u kojim životinja dolazi do daha, da bi ubrzo potom potmulo ječanje došlo do kraja. Potoci vruće crvene tekućine dolaze do bašte i zemlja halapljivo upija, kako bi niklo povrće budućnosti. Ima nešto zlokobno […]

Notes

Opservacije – Preostali heroji

Novo doba je na pomolu. Doba ustajalog, statičnog klimaksa. Ne srećem ljude. Nema ih. Gdje obitavaju? Zar sam jedini što korača ulicama ovog pospanog grada? Gdje su se skrili ljudski pogledi, tajanstvena lica koja imaju štošta da kažu? Nemojte mi reći da su svi otišli? Sigurno je neko ostao na […]

Notes

Opservacije – Prestravljeni neizvjesnošću nepredvidivog života

Prestravljeni neizvjesnošću nepredvidivog života, lutamo poput utvara. Na licu nam se oslikava nemoć pred nužnošću. Nepokolebljivi duh je nazuo vunene čarape i drhti pored ognja, izgledajući poput izbezumljenog, osamdesetogodišnjeg mornara. Mahinalni smijeh, više nalik na davno prostrujalu radost, nameće se pred stranim prolaznikom, ubrzo iščezava, ustupajući mjesto ravnodušnoj tuposti, užurbanosti, […]