Kritičarski tekstovi u opusu Danila Kiša sasvim su uzgredni i uglavnom impresionističkog karaktera (na primer, o poeziji Marije Čudine, o slikama Slobodane Matić i Veličkovićevim Trkačima). Pravom književnom kritikom možemo smatrati tek završno poglavlje Časa anatomije — „Dupli gulaš Branimira Šćepanovića” — kako zbog ambiciozne piščeve zamisli (to je čitava […]