…Ko su bili prvi stanovnici njenih obala?
Gdje su njihovi grobovi, gdje je njihov jezik?
Žive li oni u sadašnjim stanovnicima. Jesu li bili Naronjani?
Da li su dobili ime po Naroni – mjestu pored kojeg ona
Odvajkada protiče.
Naro i Narona- očigledne su sličnosti.
Između imena nekdašnjeg grada
I današnje rijeke.
Pred kojom su ostali nemoćni rušitelji i varvari.
Koliko je toga ona odnijela
I darovala moru.
I ona druga neumitna, nevidljiva rijeka,
na čijim obalama i mi danas Živimo.
Aheront! Kako li se zove?
Rijeka koja nikako da nadjača ovu rijeku Života,
koja žubori i danas, kao i dvije hiljade godina prije.
I tako, od pamtivijeka…
MIRAŠ MARTINOVIĆ (Stihovi o mostarskoj rijeci Naro)
.
„HODOLJUBLJA“ PREDRAGA MATVEJEVIĆA
.
Krajem ljeta i početkom jeseni 2001. godine dva puta sam bio u Bosni i Hercegovini. Dugo su padale kiše u septembru. U oktobru je bilo vedro i toplo. S ekipom francusko-njemačke televizijske mreže ‘ Arte’, koja je pripremala emisiju o Balkanu, bio sam najprije u Mostaru. Dva tjedna kasnije, došao sam još jednom u Sarajevo, gdje je francuski ‘Centar André Malraux’ upriličio susret evropskih pisaca. Mi sami malo što možemo organizirati – osiromašili smo, zavadili se, razišli. U mome dnevniku prepliću se i sjedinjuju dojmovi s oba putovanja.
Prvi sam put doplovio morem od Ancone do Splita, pa produžio kopnom, dolinom Neretve, do Mostara. Drugi sam put, preko Beča, došao u Sarajevo, te otud, zajedno sa stotinjak pisaca i novinara, ponovo krenuo prema Mostaru. Išli smo vlakom koji, nakon posljednjega rata, rijetko vozi tom prugom. Nekad su tuda svakodnevno prolazili putnički i teretni vagoni. Kao mladi student, radio sam na izgradnji željezničke dionice između Konjica i Jablanice. Bio sam na ‘omladinskoj akciji’ kraj Ostrošca – dizali smo se rano, odlazili na rad prije velikih vrućina, kupali se poslije podneva u rukavcima Neretve. Sjećam se neobičnih boja u zoru, bjeline kamena koji izranja iz noći, žbunja ovlažena rosom, bistre rijeke, njezinih obala, stijena, virova. Ohrabrivalo nas je sunce što se dizalo, svjetlo koje se širilo: ‘Izgradit ćemo zemlju ljepšu nego što je bila’, maštali smo. Mnogi su od nas vjerovali u svoju maštu, i ja među inim. Zavidio sam jačima od sebe koji su bili kadri raditi više i bolje: ta je pruga spajala Bosnu s Hercegovinom.
Na sarajevskoj stanici, koja je nedavno bila srušena i sad je uglavnom obnovljena, ukrcali smo se jednog jesenskog dana u ‘vlak bez voznog reda’ (tako se zvao stari film o našim zemljacima koji su nakon Drugog svjetskog rata odlazili iz siromašnog dijela zemlje u bogatiji, s juga prema sjeveru). Obuzela me nelagoda, sve je unaokolo podsjećalo na nedavne događaje. Na putu me trenutačno popuštala, zatim se opet vraćala.
Mostar je još prepolovljen premda se sad lakše prelazi s jedne strane, na kojoj su većina Hrvati i katolici, na drugu, na koju su protjerani građani muslimanskoga porijekla. Rijeka teče po sredini ali granica ne slijedi njezin tok. Inozemna je pomoć obnovila nekoliko mostova. Stari most, simbol grada, sav je još u ruševinama.
Vidjeli smo ga najprije noću, po kiši, osvijetljena žmirkavim lampama. Zamijenio ga je zapravo drveni prijelaz, nalik na brvno bačeno preko golemog potoka. Kule sa strane, u mraku, izgledaju kao sablasti u nekoj priči koja nije dovršena. Oko njih su ćepenci zanatlija, tkalja, zlatara. Taj je dio grada, koji se zove ‘ Kujundžiluk’, mjestimice obnovljen. Tko je sve ovo srušio’, pitaju me članovi televizijske ekipe koja snima sve što stigne: oblake nad grdom, izmaglice u dolini, pljuskove što nas prate. To su učinili hrvatski ekstremisti – naglašavam riječ ‘ekstremisti’ kako ih ne bi poistovjetili sa svim Hrvatima.
Sutradan se nebo razvedrilo. Opet smo došli na mjesto na kojem je nekoć stajao poznati Stari most. Prizor je sada drukčiji, ali ne i ljepši. Kameniti potpornji sa strana popuštaju, u dno rijeke utiskuje se betonska masa da bi se dobio čvrst oslonac za gradnju.
.
U nastavku kompletna pjesma Miraša Martinovića iz koje smo u uvodu prikazali jedan fragment. Pjesma je pisana u Mostaru 6. juna 2013.
.
JUTROS JE MALO MIRNIJA
Jutros je malo mirnija i spokojnija u svom toku
Možda zbog toga što dan počinje suncem.
Nikad toliki spokoj nijesam uočio ranije
U ovoj ćudljivo – lijepoj rijeci.
Kako je izgledala onoga jutra
Kada je „car mostarski“ Ali paša Rizvanbegović
Krenuo sa svojom pratnjom za Dubrovnik
Da se sretne sa predvoditeljem naroda crnogorskoga
P.P. Njegošem i potpiše ugovor o granici
Između Crne Gore i Hercegovine
U dijelu Grahova koje opet bijaše sporno.
Taj ugovor je potvrđen pobratimstvom
Što mu davaše garanciju, osim pred njima dvojicom,
Ne i Pred portom i Carigradom,
Koji taj ugovor više doživljavahu kao ličnu stvar,
Kao što je pobratimstvo recimo.
Da li je onog jutra bila spokojnija ova rijeka
I da li ju je Rizvanbegović umilostvio svojim inače
Prijekim i ćudljivim pogledom?
Pogledom koji je kažu mogao uplašiti
I jednu ovako neustrašivu rijeku.
Ili su to, možda, preuveličavali njegovi podanci,
Koji bijahu skloni preuveličivanju, kao i svi podanci.
Susret u Dubrovniku, prema pisanju ondašnje štampe,
I savremenika koji su ga opisali,
Bio je opušten i uveseljavajući, srdačan i nasmijan.
Čitav Dubrovnik je bio na nogama tih dana
I živio od tog događaja poslije, dugo.
Rizvanbegović nije krio oduševljenje svojim pobratimom.
A više od njega bijaše oduševljena njegova hanuma
Izgledom, stasom i glasom
Vladara crnogorskoga
Pa se ona posebno i dvostruko radovala.
Na taj put ga je pratila ista ova rijeka,
Možda samo gdje – gdje promijenjena u toku
U odnosu na ovaj današnji.
Na put je ona mnoge pratila i ispratila,
Kao što je mnoge dočekala sa puta.
Mnoge karavane koji su slijedili njen tok
I one koji su se vraćali uzvodno, ka njenom izvoru.
Mnogi narodi i mnogi karavani, kretali su se
Od njenog izvora ka utoku i obratno.
Ko je prvi izgovorio njeno ime, pitam se jutros.
Dok je gledam kako žuri nekuda.
Ko su bili prvi stanovnici njenih obala?
Gdje su njihovi grobovi, gdje je njihov jezik?
Žive li oni u sadašnjim stanovnicima. Jesu li bili Naronjani?
Da li su dobili ime po Naroni – mjestu pored kojeg ona
Odvajkada protiče.
Naro i Narona- očigledne su sličnosti.
Između imena nekdašnjeg grada
I današnje rijeke.
Pred kojom su ostali nemoćni rušitelji i varvari.
Koliko je toga ona odnijela
I darovala moru.
I ona druga neumitna, nevidljiva rijeka,
na čjijim obalama i mi danas Živimo.
Aheront! Kako li se zove?
Rijeka koju nikako da nadjača ovu rijeku Života,
koja žubori i danas, kao i dvije hiljade godina prije.
I tako, od pamtivijeka.
Te dvije uporedne rijeke, grabe podjednako,
I po gdje – gdje se dodiruju, a
Nikako da se susretnu, nikako da se spoje. Jedna drugu bi da pobijede
Ali ni to ne mogu. Svaka teče svojim tokom, ka
Istom moru.
I jutros osjećam te dvije rijeke, kako me dodiruju,
Svaka svojim talasom.
Rijeka života i rijeka smrti.
Dok gledam Naro,
Ljepoticu sa zelenim očima – koja nadvaladava
Onu drugu
Nevidljivu Naro
U meni.
Priredio i fotografirao MARKO RAGUŽ Sarajevo, 06. 07. 2024.
