Jasan Pogled
Možda to nije bio dom ovaj dom u kome plaču stvari sada se sve razjasnilo to je bila obična čekaonica čekaonica na železničkoj stanici koju svi napuštaju u određeno vreme ostaju tamo stvari posuđe i sitnice koje mogu da upotrebljavaju drugi ljudi Tadeuš Ruževič Tadeuš Ruževič, poljski pesnik, […]
Bio sam dete koje tek što je prohodalo. Moja dadilja me svaki dan vodila u javni park, pun brežuljaka i sa stazama posutim šljunkom, postojao je u njemu basen nad kojim se uzdizao strašni bronzani Neptun, obojen belom bojom, ukrašen svojim trozupcem. Labudovi su živeli u tom basenu. Jednoga […]
U gluho ja odrastoh vreme, Kad sav svet beše gluh i tih, Ljudima život beše breme, Sluhu suvišan beše stih. No mutno tek iz bezdna načuh Nejasnu huku, dalek grom, kopita ja gvožđe začuh I hiljadu letnog leda lom. Odgonetah: đođe li mi bednom Videti plavet novih struja, Vetrom slobode […]
Neki mlad i jak čovek gledaše svoj život Jednog jutra. Beše čisto i toplo. Sva njegova snaga posmatraše se Na suncu; disao je punim plućima, osećao je svoju Težinu i lakoću, svoju sirovu silinu i svoju Ljupku Veselost, moći svoga spola, svojih ruku, svoga Pogleda i svoga bistrog rasuđivanja. Posmatrao […]
U napuštenom čamcu bubnja tuča. * Turoban zimski krajolik; na ludu ženu laje seoski pas. * U zimskoj rijeci odbačena lješina crknutog psa. * Jesenji vjetar – živi smo i gledamo jedan drugog: ti i ja. * Gulim krušku – slatke se kapi cijede niz nož. * Željezničke šine. Niski […]
Mislim da me se zemlja sjetila, uzela me natrag tako nježno, slažući svoje tamne suknje, svoje džepove pune lišaja i sjemenja. Odspavala sam kao nikad prije, kamen u riječnom koritu, ništa između mene i bijele vatre zvijezda osim mojih misli, a one su plovile lake kao moljci među granama savršenog […]
Tek sam na samrtnoj postelji shvatio da me je dotle dovela Jenyna zloba. Meni je bilo sedamdeset, njoj trideset i pet, iscrpio sam se i postao sjena u želji da zadovoljim Jeny, rumenu Jeny punu života… Moja mudrost, ljepota mog duha nisu joj, zaista, značili ništa i neprestano je […]
Rijeka donosi jesen dugo umire grad i u nama toliko ljeta mi smo siročad svijeta Reci da li ćeš noćas moći ostavit sve svoju kuću, navike, ljude i poći a ne znati gdje Neka svi mržnjom isprate nas ali draga, život čeka, sad je čas čitav svijet biće tvoj […]
Poštovani gospodine Fridrih, čini mi se da vas vidim, da, na terasi sanatorijuma, u svitanje, dok pada magla i poj razara grla ptica. Omanji ste, glave reljefne poput metka, pišete novu knjigu oko vas struji neobična energija: Čini mi se da vidim vaše misli koje poigravaju kao velika vojska. Znate […]
Um ne može spavati, može samo ležati budan i daviti se, slušajući kako se snijeg okuplja kao na posljednji juriš. Priželjkuje da je ovdje Čehov i da mu prepiše nešto – tri kapi valerijane, čašu ružine vode – bilo što, nije važno. Um bi volio otići odavde, ravno na snijeg. […]