Jasan Pogled
Pitao sam se kako to da još ranije nismo poludeli kako smo to sebi dozvolili teturajući se po ivici sečiva ničemu se nismo priklonili besni vukovi srču svoju penu jure za nama crvenih očiju gladni jeleni oštrih rogova trče nam u susret od hladnoće trnu zubi čekaonice su […]
Kako me progoni ona tvoja Galerija jorgovana Prema dvorištu bez znaka Od puteljaka I gnjilih krušaka Gdje je nekad i jedna džanja bila I paviljon kokošaka Kao da je od kamenja bila Kad ih ubrah Kao da je od širokih linija sveske bila Kad ih u herbarijum sahranih Kao da […]
Grčka je dobro mjesto za gledanje u mjesec, zar ne Možeš čitati na mjesečini Možeš čitati na terasi Možeš vidjeti lica kako si ih vidio kad si bio mlad Tada su svjetla bila dobra uljane lampe i svijeće i ti mali plamenovi koji su plutali na maslinovom ulju To što […]
Zbog tebe kažem da ću slaviti mesec, odrediti boju reke, naći nove reči za agoniju i ekstazu galebova. Pošto si blizu sve što ljudi čine, posmatraju ili sade jeste blizu, jeste moje: galebovi koji lagano lepršaju, tiho pevaju na kopljima vetra; gvozdena kapija iznad reke; most koji između kamenih prstiju […]
Otisnuti se niz dan bez oslonca bez kočnica pa neka će kaldrma možda zaplakati… Nije važno. Iznad ambisa, iznad glave sa hiljadu mogućnosti ja biram slab drhtaj oka, ja biram jednu kockicu na kojoj ništa ne čekam na kojoj čekam sve. Jasna Đurđić
Kada se spremiš prema Itaci da pođeš, treba da zaželiš da putovanje bude dugo, pustolovina puno, puno saznanja. Lestrigonaca, zatim Kiklopa, razljućenog se Posejdona ne boj, na takve nikad nećeš naići dokle god ti je misao otmena, dokle god se fina osećanja dotiču tvoga duha, tvoga tela. Lestrigonce, zatim […]
Rođene istog dana iste godine. Ona pleše i slobodna je, ja moj horizontalni položaj ne dam čak ni petkom veče. Rođene istog dana, iste godine. Njoj tako dobro stoji uska garderoba, ja moje pidžame ne skidam ni nakon buđenja. Ona se usudi na svijet hiljadu puta u minutu, a ja […]
Kako sladak čini se onaj čas kad je već prekasno i kad ne moraš slijediti njene zanjihane bokove sve do nakraj svoje umiruće imaginacije /Leonard Cohen, iz “Knjige čežnje”, VBZ 2007, prevod Damir Šodan/
Nema poslednjih reči, ni skrovita mesta da tražiš što nisam rekla. Kad je trebalo, usta su bila nema. Noć je uzaludan putnik – odavno me više nije strah. Kad nisam kucala – šta se moglo otvoriti? Ja, umišljeni pesnik pred kojim se bela hartija u prah rasipa a stihovi ušiveni […]
Zgusnute godine po ludnicama sviću. Tražim pjesmu da nadjača krv i meso. Šaka neba šaka je pepela. Jata krotkih, pojci Neće se razdaniti nad ovim bićem. Zvjezdana je noć nad Jerusalimom. Šaka pepela za šaku neba. Milost silazi, Umire se dublje i snažnije. Danilo Đurica