Jasan Pogled
Stambol kapija, ili bife Central ili Vidin kapija, ili sve ove kafane u istom danu. Proleće 1976, Milan Milišić i ja i kajsijevača. Menjalo se, dug je dan, slikarsko-književno društvo i Don Žuan koji se vraća iz rata, Cole Dečermić. Znao je više stihova od nas. Te srede Milišić “nije […]
Drumovi će poželjet’ ludaka, a ludaka više biti neće, vjekovima za njima će plakat’ ojađeno nebo i drveće. Na gradove udariće trava i zavesti svoju strahovladu, svi cvjetovi ostaće bez glava da bi bili sa travom u skladu. Neće biti toga ko će smjeti da posumnja u sve k’o do […]
Ni oca, ni majke, ni adrese… A već je jesen. Kiše zru. Vito Nikolić, posljednji crnogorski pjesnik estrade, ali ljudski intonirane pjesničke riječi koja je, kako reče Božo Bulatović, lansirana tako, da će ravnoglasno plijeniti i patnike, kao što oduševljava savremenike… Pjevao je Vito: S jeseni zeleni tuga u meni./ S jeseni, […]
Bez svega mogu –bez ruku,bez nogu,bez glave sečakosjećammnogo komotnije,ali bez srca– bez srca ne mogu,tog malenog srcasvojeg i svačijeg. Vito Nikolić
(Branivoju Đorđeviću) Draga gospođo učiteljice,ne začudite se ovom pismu kasnom,podsjetiše me na Vas dvije male ptice,dvije obične ptice na žici telegrafskoj. Sjetih se, znate, onih Vaših pričapunih ljubavi za ptice nevine i slabe,poslije kojih smo, zbog svake praćke i kamička,klečali dugo iza table. Ne zamjeram Vam – daleko bilo,pa čak […]
Pjeva pijana kafanska drolja zvučno kukovima vrteći u krug uporno kao zubobolja priča nesto moj pijani drug. Pijan sam eto ali šta to mari pustite me dragi ja vas molim u ovom životu ima puno stvari koje samo pijan mogu da prebolim. Sa tornja odzvanja kasna ura opominjuć na san […]
Još mogu poneki osmijeh da slažem, poneku sreću da odglumim, još mogu ponešto lijepo da kažem svakom osim sebi — ne daju mi bolnice, bolnice, brezovici, bežanijske kose, kasindoli. Uzalud se vraćam nekad dragoj slici, ptici, nebu, lišću … Boli, boli, boli … I krijem se tako krvav unakažen u […]
Ni u kakav dnevnik ovaj dan ne može, ovo ruglo danje, malodušno, sivo, ni kiše da se pokisne do kože, ni vjetra, ni sunca, ničeg živog. I to tako tinja — izvan ljudi, mlako, niko tim ne živi. Vičem srdit vani: Dane, đubre jedno, ne sviće se tako, gubi se […]
Sonja, izađi da skitamo, imam ludu želju večeras da lutam. Sonja, izađi i iznesi samo malo nježnosti ispod kaputa. Malo nježnosti, malo samo, zalogaj jedan za ogromnu glad. Sonja, izađi da skitamo, noćas je nestvarno lijep grad. Vito Nikolić
Oslušni, ponekad, tako krišom, i čućeš kako kisnu naše kosti pod tamo nekom tamnom kišom u toj svijetloj budućnosti. Vito Nikolić