Jasan Pogled
Pjeva pijana kafanska drolja zvučno kukovima vrteći u krug uporno kao zubobolja priča nesto moj pijani drug. Pijan sam eto ali šta to mari pustite me dragi ja vas molim u ovom životu ima puno stvari koje samo pijan mogu da prebolim. Sa tornja odzvanja kasna ura opominjuć na san […]
Još mogu poneki osmijeh da slažem, poneku sreću da odglumim, još mogu ponešto lijepo da kažem svakom osim sebi — ne daju mi bolnice, bolnice, brezovici, bežanijske kose, kasindoli. Uzalud se vraćam nekad dragoj slici, ptici, nebu, lišću … Boli, boli, boli … I krijem se tako krvav unakažen u […]
Ni u kakav dnevnik ovaj dan ne može, ovo ruglo danje, malodušno, sivo, ni kiše da se pokisne do kože, ni vjetra, ni sunca, ničeg živog. I to tako tinja — izvan ljudi, mlako, niko tim ne živi. Vičem srdit vani: Dane, đubre jedno, ne sviće se tako, gubi se […]
Sonja, izađi da skitamo, imam ludu želju večeras da lutam. Sonja, izađi i iznesi samo malo nježnosti ispod kaputa. Malo nježnosti, malo samo, zalogaj jedan za ogromnu glad. Sonja, izađi da skitamo, noćas je nestvarno lijep grad. Vito Nikolić
Oslušni, ponekad, tako krišom, i čućeš kako kisnu naše kosti pod tamo nekom tamnom kišom u toj svijetloj budućnosti. Vito Nikolić
Ponekad, davna, sjetim te se, a nešto toplo zasja u duši kao od dobre stare pjesme što se slučajno zapjevuši. Gdje li si noćas, ti daleka, da li si negdje svila dom, ili još uvijek,ko nekad, lutaš ponoćnim Beogradom. Da li jos tražiš onog čudnog, onog iz tvojih snova […]
Ležim na odru, tih upropašćen do banalnosti, do gorskog stida, ulaze nekakve crne gošće, poneka pridje i zarida. Okolo sjede. Tiho i tužno. Starci puše, pričaju, kašlju i opraštahu mi velikodušno sve što se zbilo uz veselu čašu. Vrline vezu uz izraz ozbiljan, pričaju sa smiješkom ( Ispada, eto, da […]
Buji, paji, grijehu moj mali, spavaj, moja lijepa sramoto, zbog tebe su me protjerali da tuđe rublje prostirem plotom. Nazvali su me svačim redom i kleli, i mene i tebe, sine, kao da ti nijesi čedo, lijepe oči materine. Buji, paji, da porasteš naji, velik kao oni jablanovi, snažan kao […]
I Zaboraviše me, tugo, drumovi. Odavno ni jednog da navrati. Bjelina mi vid umori. Stigoše me spori sati. Sve se svelo u prozorsko okno komad neba i oblak što plovi. Smrt me gleda praznooko. Nedajte me o drumovi. II Proljeće ide, a ona reži. Prijeti – pluća će da iskida. […]
Dan osvanu a ja – Skadar, zle me sile pretvorile u gomile, do temelja porušile. Tri godine tako one mene lome, a ja više nisam kadar da se zidam i survavam niz litice. Gojkovice, mlada Gojkovice… Vito Nikolić