Ni oca, ni majke, ni adrese… A već je jesen. Kiše zru.
Vito Nikolić, posljednji crnogorski pjesnik estrade, ali ljudski intonirane pjesničke riječi koja je, kako reče Božo Bulatović, lansirana tako, da će ravnoglasno plijeniti i patnike, kao što oduševljava savremenike…
Pjevao je Vito: S jeseni zeleni tuga u meni./ S jeseni, kad dozru dunje i regruti/ i djevojke kad se zanevjeste./ S jeseni nekud me zovu ceste…
O Vitu Nikoliću sve je ispričano, sve ispisano; ali, pisaće se i pričati, u nedogled vremenski.
Volio je kafane zavičajnog Nikšića. Jednu su zvali “Kojevitez”.
Zazirao od fajronta.
Postojala je kafana u kojoj nije bilo fajronta, nikšićka željeznička stanica, đe bi Vita vazda toplo uslužili, konobar Nikša Kokolj i konobarica Vida Žižić.
Zakonačio bi katkad ispod nekog stepeništa, ili u vagonu, ili na klupi željeznićke stanice koja je otvorena cijele noći. A onda mu je dobra vila, Vjera Kovačević, sekretarka Opštinskog komiteta Saveza komunista Nikšića, obezbijedila garsonjeru u centru grada…
Dobio je, konačno, toplo gnijezdo.
Davne, 1969. zajedno smo ušli u “Pobjedu”, zapravo, ja nekoliko mjeseci ranije. S jeseni se pojavio visok, krupan čovjek; šetao bi, zamišljen, s rukama na leđima, dugim hodnikom gore-dolje; dolje-gore, u staroj zgradi titogradskog Grafičkog zavoda, uz obalu Ribnice, u kojoj se tada nalazila redakcija “Pobjede”. Zaljubljen u šah, odigrao bi partiju s Markom Đonovićem, Živkom Đurovićem, Jovanom Dujovićem…
U popularnom “Pobjedinom” dodatku, “Vrijeme”, koji je izlazio na toniranom, zelenom papiru, Vito je uređivao veoma čitanu rubriku, “Crnom Gorom – putem i bespućem”, u kojoj je objavljivao i svoje novinske reportaže, u stvari, vrhunske priče… Nije ih kitio nepotrebnim izrazima; sve je saopštavao jezgrovito, jednostavnim, svima razumljivim jezikom.
Bilježio je mudrosti crnogorskog čovjeka u povećem rokovniku, koji je nosio, putevima i bespućima.
Zasjedosmo u kafani; Vito ispisa “Koračnicu”. Gladi praznu škatulu “Drine”. Rekoh mu da šarne nešto na njoj. Zamislio se trenutak, pa napisa: “Učtiv, Vito Nikolić”.
Bio je zaista učtiv.
Hol hotela “Crna Gora” krasila je slika istaknutog crnogorskog slikara Jovana Zonjića; pejzaž u crmničkom Krivosudu, s mostićem i buketom starih mlinova na ljupkoj rječici Zajčini, đe su vaktile pokrajvođani dolazli čunovima i od Žabljaka Crnojevića, da samelju žito.
Vito je tragom Zonjićeve slike otišao na mjesto njenog nastala i donio divnu reportažu.
Pisao je nadahnuto i o legendarnom mostu na Tari, opjevanoj volšebnici.
Njegove reportaže imale su dušu.
Drumovi, drumovi…
U njemu su pjevali drumovi snažni, kako reče, drumovi dobri ko dlan očin… S njime često vrsni fotoreporteri Miodrag Ilić Tuč, Dejo Vuković, Drago Vukčević…
Početkom sedamdesetih, nabavila “Pobjeda” novi “fijat 1300”, bijeli “tristać”, u to vrijeme prestižni automobil; imao je sirenu ka’ s “fapa”, što se veli, svirneš u Titogradu, čuje se u Ivangradu… Drumovali; pretatrili Crnu Goru. Pravili smo dobre reportaže, pa je tadašnji glavni i odgovorni urednik Milo Kralj, 23. maja 1971. donio rješenje u kome stoji da su “u posljednjem tromjesječnom intervalu Vujisić Milorad, Vuković Slobodan, Gojnić Luka, Boljević Slobodan i Nikolić Vitomir ispoljili zapažene radne kvalitete, te je na nekoliko sastanaka Redakcije data saglasnost za adekvatnu korekciju, odnosno povećanje njihovih startnih osnova”.
A kada je naš “tristać” dobio pravog šofera, gospodstvenog Voja Bečića, prešli smo u moj mali “sitroen” – ami 8; na francuskom, prijatelj. Trošio je svega šest litara benzina na sto kilometara; krstarili Crnom Gorom, cestama asfaltnim i zemljanim; Vito volio da osluškuje šum točkova po šljunkovitom drumu.
Vito, Vito… Obisli Jegdići, ujčevina njegova, u Bukovici kod Šavnika, a Vito među njima kao viti bor! Pa nam Jegdići cipcijeli dan prigali pastrmke iz bistre Bukovice… Vito, Vito…
Jednog jesenjeg dana (opet jesen), odjezdismo u Vasojeviće. Iskova pjesmu: Gori jesen, kaplju šljive/ u prvotok ljut,/ a mi grlom u Polimlje/ – nanio nas put./ Tri smo noći i tri dana/ tekli kao Lim/ od kazana do kazana/ – uporedo s njim./ Pjevala nam danju jesen/ ozlaćena sva/ a čuvao noću mjesec/ (ili, možda, dva?)…
Vito Nikolić!
Poštenjak. Plemenit. Duhovit.
Stanovao je na četvrtom spratu titogradskog hotela “Crna Gora”. Jednog dana, dok je u foajeu sjedio s novinarskom bratijom, banu i sjede sto do njih predsjednik Skupštine Crne Gore Vidoje Žarković sa svojim šefom kabineta Musom Đokovićem. Započeše priču kao da su za istim stolom. Vidoje se obraća Vitu s blagim prijekorom: zašto ne popravi zube?!
– Druže Predsjedniče, za moj standard je i ovo dosta! – reče Vito.
Nedugo pošto je Vidoje otišao, vraća se šef kabineta s plavom kovertom, uručuje je Vitu saopštavajući da je to samo prva rata. Danima poslije, u svaku kafanu u koju je ušao, Vito je čašćavao objašnjavajući da je to od lijevog očnjaka, trećeg s desna kutnjaka; daleko je još do umnjaka. Nije pošao kod zubara. Ostao je s onim jednim u gornjoj vilici, ka’ od zakletve…
Anegdotu je, u svojoj knjizi “S Vitom na još po jednu”, zabilježio Đorđe Puśo Matović, talentovani i uspješni likovni umjetnik, dugogodišnji grafički rednik “Pobjede”.
Vito Nikolić (1934-1994), pjesnik, novinar, hodoljubac; sjajan reporter. Nikšićanin, rođen u Mostaru, đe mu je otac Borivoje službovao kao narednik u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Vito je imao dvije godine kada je ostao bez majke, Danice, koja je preminula od tada teško izlječive tuberkuloze.
Nijesu ga mimoišle strahote Drugog svjetskog rata. Talijani su mu 1943. godine ubili oca.Težak život narušio je njegovo zdravlje, pa se dugo liječio od tuberkuloze, najčešće u nikšićkom Brezoviku, “đe se sve svelo u prozorsko okno, komad neba i oblak što plovi”. Bila je to “ratna” bolest, sirotinjska. Dovoljna je jača prehlada i neuhranjenost, pa da pluća “zatrokiraju”.
Podnjivio se u domovima za ratnu siročad. U prohtjevima vazda skroman; želio je samo tri obroka dnevno i toplu sobu.
Objavio knjige poezije: “Drumovanja”, 1962. “Sunce, hladno mi je”, 1968. “Stihovi”, 1981. “Stare i nove pjesme”, 1991. uglavnom u izdanju pjesnikovih prijatelja; skromno opremljene, ali izuzetno tražene i rado čitane.
Njegova poezija lirski intonirana, sjetna i čemerna, zadojena tragikom.
– Jednostavnost govora i punoća značenja su ideal kome Vito teži od prve do posljednje pjesme – kazivao je njegov drugar Đorđe Matović. – Tuga je dominantna i noću i danju i nije nikakvo čudo što se kao malo koji pjesnik uvukao u srca mladih generacija jednako na svim prostorima Titove Jugoslavije…
Reći će Vito: I opet jesen./ Opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,/ i opet stare, crne slutnje,/ i opet/ – sam si,/ Nikoliću…
Vrapce je nazivao ptičjim proletarijatom, a selice, “razmažene gospođice laste”. Njegova antologijska pjesma “Proljeće”, prava je oda vrapcima: Stariji za tamu jeseni tmaste/ i grublji za grubost ove zime prošle,/ ja vam ovoga proljeća neću mahati, laste,/ i neću vam reći toplo dobro došle./ Vrapcima ja moram, nježno kao otac,/ reći nešto lijepo u dan ovaj plavi,/ vrapcima – tom sitnom grumenju života,/ što je cvrkutalo zimus na mećavi,/ dok ste vi negdje, ispod tuđeg neba,/ izvodile svoje igre vretenaste,/ – ne, vaš mi cvrkut sad, zbilja, ne treba,/ razmažene gospođice laste./ Oni su zimus zebli ispod streha,/ oni su voljeli i golo ovo granje./ Moje poštovanje, vesela ruljo smijeha,/ drugovi vrapci – moje duboko poštovanje.
Samo da ga drumovi ne zaborave; kako je zborio – drumovi dobri…
Pjesma, “Pismo mojoj učiteljici”, ušla je u čitanke; sjećanje na učiteljicu, Mučalicu, koja ga je voljela, ali i grdila “zbog svake praćke i kamička”: Draga gospođo učiteljice,/ ne začudite se ovom pismu kasnom,/ podsjetiše me na Vas dvije male ptice,/ dvije obične ptice na žici telegrafskoj./ Sjetih se, znate, onih Vaših priča/ punih ljubavi za ptice nevine i slabe,/ poslije kojih smo, zbog svake praćke i kamička/ klečali dugo iza table./ Ne zamjeram Vam – daleko bilo,/ pa čak ni to što me vukoste za uši,/ sve je to danas na svoj način milo/ i prijatno je od toga u duši./ Ja se često sjetim tog vremena davnog/ rata, zime, gladi, bodljikave žice,/ nije, bogme, tada bilo jednostavno/ naučiti nekog da zavoli ptice./ Gospođo, to je, u najmanju ruku,/ junaštvo dostojno poštovanja/ – učiti nekog ljubavi uz huku/ jednog strašnog rata, jednog propadanja./ Hvala Vam, gospođo učiteljice,/ i ne začudite se ovom pismu kasnom,/ podsjetiše me na Vas dvije male ptice,/ dvije obične ptice na žici telegrafskoj.
Znao je dobro što je rat; pa i onaj devedesetih, u kome se, jedna velika, uticajna zemlja, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, raspala u krvi.
U noći, 11/12. novembra, 1991. godine, nastaje Vitova pjesma “Noć sa Dubrovnikom”: Svi smo u opsadi ovih crnih dana,/ sve nas podjednako tuku, moj Gosparu,/ i s kopna, i s mora – sa svih strana/ samo grmi: barut! barut! barut!/ Ne poznajem nikog sred dima i tmuše,/ ali ipak ćutim ovu mržnju staru/ koju nikogović sipa, obezdušen,/ na sve što smo bili, moj dični Gosparu./ Njegovo je ovo vrijeme,/ i meci,/ a naša je patnja u suzi skrivenoj,/ što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci/ kad budemo nekad smjeli da plačemo./ Zašto li se sjetih tragičnog Solina,/ onog velegrada krasnih sarkofaga/ što ga, nakon dvije hiljade godina,/ zatrpaše zemljom pa ode bestraga./ Nije onda bilo ni rata, ni flote,/ ni pijane rulje njihove i naše;/ mogao se Solin spasiti strahote,/ mogao je, ali – ipak nije spašen!/ A šta tebe čeka, Gospodine Grade,/ u ovoj noći bratske krvomutnje,/ dok krvnici mirno svoj posao rade?…/ Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje!
U crnogorskom žurnalizmu, bilo je puno uspješnih novinara, sjajnih pjesnika. Leso Ivanović nam je darivao čuvene “Kare Šabanove”, Ratko Vujošević, “Orevuar Montenegro”…
U svjetskim razmjerama, vrsni novinari su bili Hemingvej, Markes, Erenburg, Kami… Nije velika razlika između književnosti i novinarstva. Neko će reći da je novinarstvo, u stvari, “brza književnost”.
Vito Nikolić je uspješno spojio i jedno i drugo; pjesnik i novinar. Njegova poezija i danas živi, nastavljajući svoju lirsku putanju; obogaćujući crnogorsku književnost.
I: biće Vita, dok je Crne Gore.
Slobodan Vuković
