Bez naslova. Pozdrav.

| May 26, 2016 | 0 Comments

teatar

 

Smrt je najveća nepoznanica ljudskog života

i intelekta,

maglovita tama iz koje se ne izlazi,

avet velika

kao kosmos,

koja ima nekakvu sposobnost da samo otkuca svoje,

u trenutku;

samo se desi, zagrmi

i prepolovi vrijeme.

Smrt Milovana Ćetkovića spada u one najneobjašnjivije fenomene življenja.

Objašnjava nam koliko smo mali.

Njegova smrt je frapantna

koliko i slika rakete koja probija atmosferu

i ide

negdje

u bezvazdušni prostor,

i što je brža, usijanija i luđa, to je sve apsurdnija.

Besmislena

kao čovjekov napor da se obračunava.

Smrt Milovana Ćetkovića

za svakog čovjeka koji ga je poznavao

jedan je veliki filozofski izazov,

stanica za preispitivanje,

nemogućnost,

moranje da se pomiri,

ali i breme

koje samo po sebi mora da se nosi u svakodnevnoj borbi.

Sve to što je njegova žilava,

naizgled tvrdokorna,

ali osjetljiva i široka duša nosila,

(taj udaljeni i nepovratno zanešeni čovjek!)

gorku ironiju,

kao da se život može smjestiti u žanr,

radovanje životu kroz avangardistički osvrt na sve ono što život čini,

prožimanje svakog trenutka,

istinitost njegove osebujne i pobunjene prirode,

odnos prema pozorišnoj predstavi kao prema ženi,

i nježan i grub,

čista ljubav,

jer pozorišne predstave, siguran sam, pripadaju ženskom rodu,

na kraju krajeva

nije ga život slučajno nagradio

sa pet ćerki,

čini ga velikim stvaraocem,

osobom na kormilu promjene,

nosiocem plemenitih ideja

koje su učinile

da Mojkovac od Berlina razlikuje samo kilometraža

(kako skoro to jedan pjesnik reče,

kao da je znao da ću ga danas citirati).

Mojkovac je njegovom smrću izgubio

jednu od spona spasa.

Milovan je dokazao da je palanci teže da se nosi s njim,

nego njemu da se nosi sa njom.

Svojim umjetničkim angažmanom on ju je onesposobljavao,

nju i sve druge sredine.

Hvala mu što je jedna od osoba koja se uselila u moju duhovnost

i moju ličnu profilaciju,

hvala mu za svu saradnju sa pozorištem u Kolašinu

koju smo ostvarili u Kralju Betajnove, Brodu za lutke, Operi za tri groša.

Mićo će uvijek biti,

na neki način,

dio mog procesa i stvaralaštva.

 

Zoran Rakočević

Tags: , , , ,

Category: Notes

About the Author ()

Knez Lav Miškin rođen je pretposljednjeg prosinačkog dana ni po čem bitne ’85. godine. Od svog strica Don Grubana Malića učio je zanat usklađivanja vještine dugog jezika sa umijećem ćutanja. Voli da putuje, a šanse mu otvaraju izborni procesi u tranzicionim zemljama. Najbolje se osjeća dok glumata po scenama u regionu, doduše bez pare i dinara. Nipodaštavalac ideje boga, mrzitelj pojedinih stvorenja koja ne želi da nazove ljudima, ljubitelj knjige, obožavalac Azre, Ekatarine, ali i jednog Rundeka. Opštinski službenik.

Leave a Reply

Bez naslova. Pozdrav.

by Knez Lav Miškin time to read: 1 min
0