Božo Koprivica o Mihajlu Laliću – Krleža našijeh strana

| January 8, 2015 | 0 Comments
Mihailo-Lalic

Mihailo Lalić

Piše: Božo Koprivica

Oktobra prošle godine navršio se vek od rođenja Mihaila Lalića, a 30. decembra bila je dvanaesta godišnjica njegove smrti. Odlomak iz većeg eseja koji objavljujemo (nedeljnik Vreme) podseća na opus ovog velikog pisca i svedoka drugog svetskog rata

U pričama Mihaila Lalića postoji motiv časne smrti. Kao refren. Izabrana ili časna smrt kao u Njegoševoj poeziji, u prozi Marka Miljanova, ili Stjepana Mitrova Ljubiše. Čast i smrt kao rima, kao rāna i kao ‘rana. I Lalićeva rana priča “Čobanica”. Čista smrt i čisti ponedjeljak. Ne bira Lalić slučajno prvi dan u tjednu, u nedjelji. Ponedjeljak i pramaljeće.

“Na izmaku proljeća 1942. jednog ponedjeljka baš pred veliki pokret uhvatiše četnički stražari na samom ulazu u Kolašin dvoje njih…”

Starina Vjeko Brujić krenuo je u Kolašin da osveti sina. S revolverom u njedrima. Došao da ubije četničkog komandanta Minića. Došao starac da se zamijeni. Ili stas kao vrhunski, estetski princip smrti:

“Pogrbljen i oronuo u tom poslednjem trenutku se bio isprsio i rekao: Milo mi je što ginem u dobrom društvu zajedno s valjanim i poštenim ljudima i junacima dva lijepa crnogorska plemena…”

Smrt Vjeka Brujića je prolog za herojsku smrt Đurđe Vlahović koja skriva partizanske letke, u njedrima.

Hapšenje Đurđe Vlahović i dvije polarne samoće. Usamljenost čobanice koju sprovode do tamnog ulaza u kolašinski zatvor, a sve to gleda otupjela, zblaznuta gradska čeljad. I samoća Đurđinog malog stada jagnjadi. Jagnjadi koje ona vodi da se odluče, odvoje od majki. Tjeraju “u nepoznate ovce da tamo zaborave na mlijeko i nauče da se hrane isključivo pašom.” Jagnjad, mlijeko, majka, Biblija.

Kakva riječ odluče – jagnjad – i riječ pritrčkuju – jagnjad – da stignu čobanicu. I zaustave se pred kapijom, iza rešetaka, kolašinskog zatvora.

Suđenje je u Kolašinu bila farsa jer su sve odluke, uglavnom smrtne, bile unaprijed određene. Jedan detalj sa suđenja Đurđi Vlahović i motiv tišine kao refren u Lalićevim pričama, u njegovom opusu.

Tišina i leptirovi. Od ulaza u tržnicu jagnjad prelaze(i) preko partizanskog groblja na kome nijesu obilježeni grobovi (bezimene humke). Malo utočište nalaze, na livadi, kod mršavog kočijaševog konja koji pase, na suncu. Jagnjad prostor prelaze “pretrčavajući kao leptirovi.”

Lalićeva pristrasnost kao dokumentarost, kao istina. Lalić je bio zatočenik kolašinskog zatvora u zlo vrijeme. Lalićevo svjedočanstvo, pominjanje autentičnih imena i prezimena je upiranje prstom u zločin, u zločince koji su presuđivali i ubijali partizane, komuniste. To je prst u oko ovom, današnjem, svebujajućem fašizmu.

Nijesam zaboravio onu tišinu, ali prije toga Lalić majstor dijaloga.

Kad je uhapšena, Đurđa Vlahović je preboljela život i mislila samo na časnu smrt. Sudija Malović:

– Krivorepa, kakva je to promjena kod tebe: juče nijesi hramala, a danas cotaš?

– I ti si lani bio Crnogorac, a ove godine si Talijan. I poturčio bi se i devet vjera bi promijenio da ne pretrpiš pola od onih muka što sam ih ja pretrpjela.

Lalić majstor promjene ritma, i evo me do one tišine i do trećeg sudije kolašinskog suda: “Vuksanoviću ispade olovka iz ruke i zakotrlja se po podu. Sagnuo se da je traži, a u prestravljenoj tišini čulo se kako škripi stolica i kako grebe drhtava ruka po podu olovkom.”

Đurđa Vlahović bila je osuđena na smrt vješanjem. Ali je u istoriji četničkog, izdajničkog beščašća već imala uzor, primjer časne smrti. Odlazak u smrt partizanske doktorke Ruže Rip.

Ruža, (Roža, Roze) i bol kad daje sve je za bol dala i živjet valja, kad se život grsti. Pa dalje Ruža Rip, Jevrejka i mladi Kamov: I digni snagom uma volju bonu. I bol je tvoja bol s nirvane. Partizanske nirvane: “Pričalo se kako je Ruža svojom sitnom kao dječjom rukom podigla bujnu kosu, koja joj je padala niz leđa, da je prebaci preko omče…”

Novo pozorište novi teatar ritualnog vješanja. Telal poziva mještane na čin pogubljenja djevojke.

U “Čobanici” se, prvi put, javlja veliki motiv u prozi Mihaila Lalića: revolucija, partizanski rat kao karneval, kao svadba. Gladna kao strast, prokleta kao pjesma naša i krvava kao ljubav naša.

FILM HAJKA ŽIKE PAVLOVIĆA (1977), PO LALIĆEVOM ROMANU: "Koje je doba, Šako?" "Pogano. XX vijek."

FILM HAJKA ŽIKE PAVLOVIĆA (1977), PO LALIĆEVOM ROMANU: “Koje je doba, Šako?” “Pogano. XX vijek.”

“Ovo on meni saziva svatove, čuste li ga? Majko moja, jadna moja male, (refren za Pustu zemlju) da si znala kako ću ti se udavati.”

Ulicom do gubilišta djevojka je hitala da su je četnički pratioci morali sustizati. Đurđa Vlahović osjetila je žalac užasne usamljenosti. I tu zluradu, preplašenu gomilu svijeta, oguglala na zločin, na pasjaluk: Glava joj klonu i noga poklecnu…”, ali djevojka je znala da pred četničkim huljama i pred tom obnevidjelom ruljom mora stas držati među oblacima: “Jednim skokom se vinu na stočić među direcima.”

Niko kao Mihailo Lalić ne umije da udari taj bratsvenički, taj lični žig na izdajnike. Žig koji žeže do današnjeg dana, i nek žeže, neka prži u ovo vrijeme četničkog povampirenja i izlaska miševa iz mišjaluka: “Uživaš li, Ljubo Miniću, komandante makaronski? Smij se, lijo oguljena, ama da znaš: čeka i tebe ova ljuljaška!”

Četnici su bili, u cijelom Kolašinu, ostavili dva Muslimana. Džodana kovača da okiva i raskiva, pred smrt, zatvorenike. I Mehmeda, maloumnog uličnog čistača. Mehmed je, iz straha od smrti, prihvatio ulogu dželata. Đurđa je, s visine, predsmrtne visine, nastavila da čašćava četničke glavešine. Onda su Mehmedu podvikinuli da trže uže, a on se pred nevinošću i ljepotom ušeptrljao. Djevojka dželata laktom, odlučno, odgurne i on odleti sa “zaljuljane klupe”:

“Zbacila je bijelu maramu s glave. Zatim prebaci pletenice preko konopca i pusti da joj padnu naprijed niz grudi, do po pojasa… proljepša se lice pod bijelim čelom i za trenutak sinu poslednjom ljepotom.

– Umijem se ja i sama objesiti – reče u nijemoj tišini i jednim nevidljivim pokretom izbi i prevrnu stočić ispod sebe.

Svjetina je brzo ispraznila trg. Poslednji je išao Mehmed – u glavi mu se mutilo, noge su mu se potsjekle, nešto ga je privlačilo da se okrene a nije imao hrabrosti…”

Ove filmski kadrirane slike časne smrti… mlado žito… uvod su u finale priče. Usamljenoj Đurđi Vlahović, koja visi na konopcu, prvo su prišla jagnjad, njena jagnjad, prorijeđeno stado:

“Buljila su u čobanicu ukočenim, začuđenim, žalosnim pogledom.”

I taj poslednji, divlji akord partizanske elegije:

“Tih vjetar s Ključa (pazi, ime planine) zaljulja obješenu, pokrenu se kao živa njena sjenka na travi, i to ih uplaši. Zbijena u gomilu, podivljala, sama i napuštena, trčala su prema Tari, mutnoj vodi, koja nije zapamtila goreg proljeća.

Zlog proljeća, ili

A što drhtnu sad hartija bijela
to drhtnuh i sam i
polomih pero
i izba moja zadrhtala cijela

Soba zadrhtala, soba i po.

Iz partizanske smrti Đurđe Vlahović, kad bol postaje zanos, ogromna će izrasti nada ko sjeme ljudsko. Ili:

Čest ranjena žeže hrabra prsa
u njima joj nema bolovanja

FILM LELEJSKA GORA ZDRAVKA VELIMIROVIĆA (1968): Pasija po Ladu Tajeviću

FILM LELEJSKA GORA ZDRAVKA VELIMIROVIĆA (1968): Pasija po Ladu Tajeviću

Lalić za svoj gotovo cio opus bira 1942. kada je pet stotina ilegalaca-partizana-komunista ostalo u Crnoj Gori, dok su se proleterske brigade prebacile u Bosnu.

U borbi partizana (hajka, hajka, hajka…) sa mnogobrojnim neprijateljem Talijanima i četnicima u okupiranoj Crnoj Gori (žica): hrabrost, čojstvo, izdaja, licemerje, kukavičluk, zločin, junaštvo, drugarstvo… ostavljaju čist trag, kao trag na snijegu. Cijelcu snijegu. Ostavljaju trag koji se, kao na glinenim pločicama, ne da, ne može izbrisati…

Mihailo Lalić je pouzdan, neupitan svjedok. Mnogo bolji nego zvanična i nezvanična povijest.

U njegovim pričama dozivaju se, rimuju motivi, detalji kostima, lica, tišine, svjetlosti, zvuka (huka i tišine Lima), erosa, pejzaža, vatre, sumnje, kaštiga, vjere, ljubavi, gadluka, kuraži, dostojanstva, gladi, smrti, prijateljstva… Te dokumentirane priče dobijaju snoliku auru. Ritam soneta.

Lalić je majstor portreta. Soneta-portreta, ha ha, ili hm. Priča “Rade Bašić” počinje u ramu zakovanog prozora, kolašinskog zatvora. S likovnim akcentom Rade Bašić: “Dlanom je zagladio srebrni vijenac sijede kose… izbrijan je i košulja mu je pod grlom bijela kao snijeg.

Bijeli se ta košulja u cijelom kolašinskom zatvoru. To nije, samo, otmjenost kostima, to je otmjenost duha junaka, Rada Bašića iz prohujalih ratova. Bijela košulja kao čist obraz. Obraz su Crnoj Gori, u vrijeme izdajstva i poganluka, sačuvali i stari ratnici Rade Bašić, Jovan Drobnjak, Mlađo Bošnjak…

Kakav je Lalić portretist vidi se iz jedne slike koja dolazi, ne slučajno, dan prije nego što će Rada Bašića sprovesti u kolašinski zatvor. Iz “telegenc-kauše”, iz ćelije koja čeka Bašića, pustilo je na slobodu, posle, samo dva mjeseca, seljaka iz Rovaca Mata Minića: “Očajali starac, koščato i muklo strašilo čađavih obrza, mutnih očiju i dubokim jamama pod čelom…”

U svađi oko brazde na međi Mato je iz puške ubio jednog brata, a bombom mu “poravnjao porodicu”.

Kakva urednost u inventaru ubice, krvnika; ljudske pogani. Ili Krivu kletvu na dom ne ponesi/jer je muka s bogom ratovati: “Starac je pažljivo pokupio svoje stvari, pregledao ih da što ne zaboravi, izvadio iz zida i stavio u džep ekser na kome mu je “ranije visila torba”.

Likovnost, osamljenost, dostojanstvo Bašića uznemiravalo je i junake-zatvorenike. Pa ga zadrti, nervozni Marko Pavićević (pri)upita: “Tebe su sigurno zbog džamadana uhapsili…? …Ili zbog sina komuniste? Valjda ti, star čovjek, nijesi išao u partizane?”

– A što nijesam? Možda sam baš išao, išao i nijesam bio među poslednjima, a nijesam se ni pokajao. A što sam star… Pa ni starcima nije zabranjeno da se bore za slobodu i za pravdu… A sin mi je malen, pozdravlja pesnicom, ali za partizane još nije dorastao…

Godine su mi kao u Rada Bašića, ali rad sam da krenem(o) u borbu. Protiv ove nove novofašističke, nakazno-kapitalističke-tranzicijske pošasti. Ili: Prenesi od groba do srca, prenesi kroz tišinu/pjesmu što ne gine: sloboda, sloboda… Pa da krenemo u borbu, tamo gdje je žestoka partizanska tradicija (Dalmatinci su ginuli na Sutjesci – Šibenčani ginuli za oslobođenje Nikšića, Podgorice, Beograda…) iz Dalmacije:

Tko će odbiti mahniti vjetar što se strmoglavo
vrtloži kroz crne rupe neba?
Šum mračnih voda plamti
u mome zaboravu
a u nevidu: otvoreno plavetnilo.

SENKE: Slike Naoda Zorića

SENKE: Slike Naoda Zorića

Kakav je Rade Bašić bio hajduk od junaka vidi se po njegovim podvizima sa Mlađom Medovićem Bošnjakom. I njihovom sukobu sa austrijskim narednikom “vakmajstorom” krvavim policajcem Brenđom. Smakli su tog zločinca krvavijeh ruku do lakata.

Došla su druga vremena, vrijeme ratnih skrivalica i jadova. Zaboravljeno je junaštvo Rada Bašića i Mlađena Bošnjaka. Njihovo prijateljstvo je iščiljelo. Evo ih, ponovo da se sretnu, među mladim partizanima:

“Gledali su se odozdo do gore čudeći se kako je mnogo vremena prošlo, kako su ostarjeli za sve sem za pušku, kako je čudno i lijepo što su se eto opet našli.”

Žurim sa ovom parafrazom priče “Rade Bašić” da bih došao do naslova, jednog od mogućih naslova, eseja o pričama Mihaila Lalića: “Na ta dva studena konaka bez sna i odmora pri mučnom, uz borbu, povlačenju preko snježnih visova – stari drugovi ne samo što se više nijesu sreli, nego nijesu imali vremena ni da se sjete jedan drugog… Tri mjeseca kasnije, u kišljiv i studen dan, na kraju zakašnjela proljeća (meni više ništa ne kasni…sve što dođe ja sam mu naredan…) nađe jedno četničko odjeljenje u pećini nad rijekom oslabljela, skoro već ohlađena ranjenika. Vodiči iz Zatarja lako prepoznaše Bašića i pokušaše da mu se narugaju:

– Ti li si to, komandiru partizanski, a kamo ti četa? Sad nek ti pomognu petometkovići, udarniče! De sad reci “smrt fašizmu”, kao zimus!

Ranjenik nije mogao da makne tijelom, samo mu na nebrijanom licu zaigraše bore i uskipje čudan grč. Nabuhnuše mu vratne žile, iskolačiše se zakrvavljene oči… kroz stisnute zube, savlađujući bol i nemoć, kupeći svu snagu preostalu u grlu i grudima i muteći njome i onako promukao glas prihvati i zagrmje: – Sad i vazda smrt fašizmu!

Goran Kovačić, August, Cesarec, Oskar Davičo Vitomil Zupan, Radovan Zogović, Mirko Banjević, Slavko Vukosavljević, Mihailo Lalić… životom i poezijom borili su se protiv fašizma i zla domaćega. Podsjećam u оvoj fusnoti na zaboravljeni, odličan film, “Kaja ubit ću te” Vatroslava Mimice. O zločinu ustaša u Trogiru. To je prvi film o fašizmu na Mediteranu prije filmova, izvrsnih filmova, De Sike, Felinija, Bertolučija… Zafranovića. Na licu Mediterana, na suncu Mediterana, na plaveti, na velikom plavetnilu fašizam se bistrije, preciznije vidi.

Lalićev opus: priče, romani, dnevničke bilješke “Prstom po vodi”… može nositi (nad)naslov: Sad i vazda smrt fašizmu.

U vrijeme krivotvorenja povijesti, četničkog podvriskivanja i televizijskog junaštva u Srbiji i Crnoj Gori, rascvata fašizma u Jugoslaviji nasušni je svjedok Mihailo Lalić, kao big činjenica, historijski, kao veliki pisac, Krleža našijeh strana.

(…)

Moj otac bio je u Lovćenskom odredu, a stric, Jovan učesnik 13-julskog ustanka. On je bio u redakciji časopisa “Stvaranje”, na Cetinju, mislim 47, 48… U redakciji je bio i Mihailo Lalić. Mala fusnota o Nini Karelskoj: krajem osamdesetih bio sam, kobajagi, urednik u Domu kulture “Braća Stamenković” u Beogradu. (Tu je, neku godinu ranije, Ivan Čolović osnovao biblioteku “XX vek”.) Trebalo je da se održi književno veče o knjizi “Apotekarkin raj i druge stvari” Miroslava Toholja, i trebalo je da o tom delu mladog pisca iz Sarajeva govore Snežana Brajović i Marko Vešović. Trudio sam se da pošteno radim svoj posao, a “radno vrijeme” provodio sam, uglavnom, na ulazu u zgradu Doma kulture. To je nekad bilo gotovo kultno mjesto u Beogradu sa čuvenim velikim studiom Radio Beograda, u toj zgradi bio je i ansambl “Kolo” (i djevuški, djevuški…), tu su imali probe “Sedmorica mladih”, filmske premijere u bašti. Rez. Ulazi Mihailo Lalić, maskiran, kao ilegalac, s kineskim kačketom i pita: Gdje će biti ovo veče, u kojoj sali, ima li ta sala dva ulaza (ulaz, izlaz) pa da Lalić nestane neprimjetno kad se završi veče. Lalić je pomislio da sam portir – neki vječiti student, pa me to žacnulo: “Dobro vam je lice… to poređenje… ta Nina Karelska… kavkaski tip crne kose, bijela lica sa uzdignutim vjeđama kao da se čudi, apotekarica iz Carigrada u romanu ‘Ratna sreća’. “To nije dobro, to je knjižno poređenje.” Lako me otkačio Lalić. Baš u taj čas dolaze i mladi pisci Biljana Jovanović, Mile Perišić, Savić, Maksimović, Bratić… O, Bota Koprivica, na poslu… i ne prepoznaju Lalića: “A šta Vam je Jovan Koprivica?” “Stric.” “Vaš otac Đorđije, branio je poštu u Ulcinju aprila 1941…”

Ostalo mi je malo gorko od te priče, više zbog Nine Karelske. Ponekad vidio bih Lalića na šetalištu “Pet Danica” u Herceg-Novom i nisam se, usudio da mu se, javim. Da, još mi je Lalić, onda, rekao: bio sam u vašoj kući u maju 1967. Tog maja, 2. maja, moja sestra (od)igrala je Ofeliju… Bilo je puno svijeta, i ja nisam vidio diskretnog ilegalca, Mihaila Lalića, prijatelja naše kuće. Rez. Đorđijeva i Jovanova sestra, Femija, poginula je na Sutjesci, Anđa Baćović, sestra moje majke, predratni član KPJ, izdali su je Baćovići-četnici, predali Talijanima. Udarali su joj brokvice pod nokte, boli oči iglama… i ništa nije, nikog nije odala… strijeljana je … ostavila je tri sina… Tako sam ja od rođenja u partizanima… Onda je došla 48…

Znala je sve to moja učiteljica, drugarica-gospođa Milena Kaluđerović. Lijepa žena, s osmijehom i tugom na zenicama sve do slepoočnica. Prigrlila me od prvog časa, a da to nisam znao. Na jednoj fotografiji, kraj školske godine, nas desetoro odličnih učenika ispred naše škole II osnovna u Nikšiću. Držimo knjige u ruci, to je bio dar škole. Na toj fotografiji držim knjigu “Sluga Jernej i njegovo pravo” Ivana Cankara. Mi muškadija, ispred djevojčica, u čučnju kao navalna petorka. Bos sam na toj fotografiji, a preko stopala i risa desne noge imam zavoj, bijeli. Nisam zbog tog zavoja mogao da obujem cipele, sandale… a nije, nijesam imao šta da obujem. I neka. Samo me je i, danas, stid zbog te dječije laži, nije partizanski. Knjige je za nas birala Milena Kaluđerović, u prvom ili drugom, više nijesam siguran, na dar sam dobio priče Mihaila Lalića. Nekoliko priča plastične, ne, ne, kartonske korice. A na koricama – akvarel – dvije motike, prvi plan, i dva tijela po dubini, leže na (ne)pooranoj njivi… Sjećam se samo priče o plavom dječaku, kose kao zrelo žito na vjetru. Mršav, proziran dječak, ćutljiv. To je dječak iz filma “Čovjekova sudbina” Sergeja Bondarčuka. Poginuli su mu roditelji u ratu, a vojnik (igra ga Bondarčuk) koji se vratio iz njemačkog logora vratio se kući. Kuća zgarište i nikog na zgarištu. Pusto. Sad tu dva samotnika u nekom starom kamionu vitlaju Rusijom. I, ćute, uglavnom, šute. Kako je dječak sa filma “Čovjekova sudbina” prešao u priču Mihaila Lalića ne znam. Priča “Pusta zemlja”: “Godina 1944. poče u znaku slabljenja Njemačke na svjetskim frontovima… potpunog opadanja četništva na Limu…”

Zaseok Sjeverna bio je partizanski. Uprkos četničkim zločinima jedan dio pođe u Četvrtu proletersku, a drugi u terenski bataljon. Ostali su samo Otaš Nedić – partizanski odbornik i brat mu Sretko (vidi ime), koji je nekako želio da sačuva da odloži odlazak u partizane sina Momčila, dijete od petnaest godina. Sretko je imao poveliko imanje i hvatao ga je stah da mu ne ostane pusta zemlja.

Lalić tragično odlaganje radnje, sudbine… počinje odlaskom u partizane Momčilove sestre, Jelisavke. Iskrala se, zamolila Momčila da pričuva ovce i nije se vratila. Otac je ubjeđivao sina da će i oni krenuti: “Čim zasijemo njivu na Kulini i ono malo krčevine u Tusti zasadimo krompirom.” Grijeh je da ostane zemlja neobrađena, da ne ostane pusta. Pusta zemlja. I krenuli su Sretko i Momčilo. Vrijeme je išlo na ruku ocu, kome je svaki dan bio dragocjen, kiša je danima lila i donosila “mutne potoke sa Troglave” (vidi ime). Svemu dođe kraj i nevremenu: dođe i taj sudbonosni dan. Dan počinje posvećenjem proleća:

“Nagnojena do dubine i odavno opitomljena zemlja je bila zgodna za kopanje. Uz lak zamah, skoro nečujno, motike su se zabadale do ušiju u mrku kaišavu mekotu. Kopači su bosim nogama osjećali kako se tiho krune meke grudvice pune proljećnog soka i svježine. Uskoro zaboraviše svoje brige, poskidaše džamadane i razmahnuše. Osjećali su toplo i drago milovanje sunca i vjetra na obnaženoj koži.”

U tu idiličnu sliku, dok je otac sinu govorio kako je stare bukve zasadio njihov predak – čuveni ratnik – Vuk Neda, ulaze iz polusjene šume neki zli ljudi, utvare: “Na leđima im zaturene puške, obučeni su u raznobojne ostatke uniformi…” I Lalić majstor detalja “… i svi bez razlike imaju blatnu, izgaženu obuću.”

Rade Bašić i košulja bijela kao snijeg i ljudi bez lica sa prljavom obućom, prljavim tragom. Počinje igra – varalica, igra prepoznavanja, ta bagra se predstavlja kao da su partizani, Nedić zatečen, brani se da ne pripada partizanskoj Sjevernoj. Dječak zaćuti, i Sretko osjeća stid pred dječakom.

Često ulazak novog junaka, novog lica, Lalić počinje od kostima: “Vidje kako stazom iz šume izlazi konjanik u olinjaloj oficirskoj uniformi ispod koje vise plave talijanske čakšire.” Komandant četnički Arsenić, na konju, ulazi, u kadar, poslednji: “… mršav kao skelet: dugo lice, još duži nos, otromboljene modre usne Orčića. S kostimom i licem, ide i zvuk “otsječno naredi rukom i kreštavim glasom: Veži!”

Otac vidi smrtnu stupicu i počinje da moli, da preklinje da mu ostavi, bar dijete u životu. A dječak ćuti, ćuti i blijedi do bijele mrlje, od stida zbog oca i prokletstva proljeća:

“Dva kundaka pogodiše široka Nedićeva leđa, i dok je ukoso zaranjao glavom u ledinu, treći ga pogodi u lice. Seljak kao da zagrize zemlju – ispljunu plasu krvi i polomljene zube…”

– Ubij me, i sve mi uzmi… Nek ti je prosta moja krv, ako mi ostaviš dijete. Jedinac mi je, ostaće mi pusta zemlja. Ne utuli svijeću, kumim te bogom velikijem!

– A jedinac je? A pusta, veliš – zahrza komandant glasom pobiješnjelog kljuseta…

De, je li gotovo?

– Ako si čovjek, mene prvo: da ne gledam – jeknu iskrvavljeni čovjek glasom muklim i teškim kao ispod zemlje.

Tada se prvi put ču tvrd i taman glas dječaka, riječi su siktale kroz stisnute zube, oštre kao noževi:

– Što moliš ovu paščad, što se brukaš! Osvetiće nas striko Novo, osvetiće nas drugovi! Zapamtiće makarondžije…

Prva puška opali prije naredbe i prekide ga u govoru. Pogođen u grudi dječak pade ničice i … jeknu:

– Lele meni, majko!…

Muški bol, rimuje se sa onim: mila moja male Đurđe Vlahović:

“Tada Sretko natrča grudima na cijevi:

– Udrite, špijuni, udri, ološu i izrode ljudski! Imam kćer u Proleterskoj, grkljane će vam čupati… krdo lupeža, a ima vas ko i voditi: unuk nevaljaloga Rista Orčića i avetne ćone, sprdnja od sprdnje!

Lalić kao majstor tišine, laboratorije zvuka: “Puče samo jedna puška. Čovjek pade ničice glavom okrenutom prema dječaku. Jedan od krvnika ga udari kundakom među plećke, neprijatno odjeknu ropotom iz mrtve ljudske lubine. Odjednom zavlada kao neki strah na proplanku. Banda se žurno pokupi i zađe u vlažne šumske prostore.”

U vrijeme pozorišnog festivala MESS, general Jovo Divjak, Srbin koji je ostao da brani grad, Kavafijev grad i mali Lenjingrad. Vodio nas je, vodio me po obroncima Sarajeva, nišani, nišani… i tamo odakle su četnici granatirali grad Izeta Sarajlića, Asima Ferhatovića, Ivana Fohta, Tina Ujevića, Maka Dizdara, Iva Andrića, Meše Selimovića, Isaka Samokovlije, Stevana Tontića, Bata Čengića, Špele Rozin, Jasne Selimović, Dina Mustafića, Bogdana Tanjevića, Šibe Krvavca, Mirze Delibašića, Davorina Popovića, Abdulaha Sidrana… Svratili smo kod jedne gospođe kojoj je granata usmrtila dvoje male dece: dječaka i njegovu sestru. I, opet, postala je majka, Divjak joj je kum. Kad smo se spuštali sa tih visova otelo mi se:

– A šta je radila priroda: divlja kupina, javor, sremuš, kadulja, jasika, gljive, drenjine, kopriva, kaćun, mravinjak, potok, zumbul, trnje, trava, oblutak.

– Ništa. Ona se ponašala kao da se ništa ne događa. Radila je svoj posao. Ona je slijedila svoj ritam, anđeosku sebičnost koja posmatra proširenim zenicama:

“Na pustoj zemlji pod raščupanom sjenkom bukve toga dana i sjutradan odmarali su se kopači. Prekopana zemlja sušila se, izjednačavala u boji sa ostalom. Potočić je veselo šumio, vjetar se igrao u granju, ptice su oveselile čitav kraj, samo su dvije ispuštene motike uz njih podsećale na ljude koji su bili i više ih nema.”

Više ih nema, a ima ih, nikad više nijesam zaboravio tog dječaka unuka, praunuka starca Vujadina, dječaka oči gvozdenijeh kao Batrić Perović. I ja sam bio, ja bijah taj dječak.

Ali ovaj poslednji pasus, tišina, spokoj, puste zemlje učinio je da ni nemušto, niotkuda kao sljepac na jagodici prsta (o)ćutim: to je književnost. Taj dug nikako ne mogu vratiti Laliću. Dug i dar.

Dok sam se preslišavao, po sjećanju koje bi priče mogle ući u izbor najboljih, znao sam sigurna je “Pusta zemlja”. U isti mah počelo je da me tiče, kopka, u kom je mjesecu “bila” ta priča, taj dječak. Sve zbog T. S. Eliota. Njegova poema “Pusta zemlja 1922.” ovako počinje:

“April je najsvirepiji mjesec…”

Pa dalje:

“… što rađa
jorgovan iz mrtve zemlje, meša
uspomenu i želju, uzbuđuje
zamrlo korenje proletnjom kišom…”

http://www.vreme.rs/cms/view.php?id=1256096

Tags: , , , , ,

Category: Notes

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Božo Koprivica o Mihajlu Laliću – Krleža našijeh strana

by admin time to read: 17 min
0