Čitanje pokreće [Tema: Montenj]

| December 1, 2017 | 0 Comments

Piše: Nenad Ivić

 

Michel de Montaigne

Et mes tristes regards, ignorants de mes charmes, A d’autres que moi-meme adresseraient leurs larmes…

Paul Valéry, Fragments du Narcisse

 

Nekome, vama ili meni, jedna slika pada na pamet. U sobi, pod gredama ispisanim slovima, jedan stariji čovjek, lica koje odaje veliko životno iskustvo, sjedi, okružen knjigama. U ruci mu knjiga, na stolu, kraj njega, papir i pero. Naginje se prema stolu kao da se sprema nešto zapisati: nešto što je pročitao u knjizi ili mu je, čitanjem, palo na pamet. Michel de Montaigne.

Pustimo povijest književnosti. Ona pasterizira Montaignea i njegove Oglede periodizacijom i kanonizacijom. Okrenimo se klicama koje bujaju u njegovoj slici te, na nekoliko uzoraka, pogledajmo kako klice reagiraju na okoliš virusa budućnosti.

“Tijekom povijesne tradicije, slike se kristaliziraju i pretvaraju u utvare čiji robovi postaju ljudi i od kojih se treba uvijek iznova oslobađati” (Agamben 2007, 54). Između Michela de Montaignea i Flaubertova Bouvarda i Pecucheta: mi smo, vi i ja, postali robovi ili naslijedili ropstvo fantazmi koja, među mnogim varijantama, kristalizira mislioca: intelektualca, zatvorenog u svoje misli i u svoj kabinet, koji je općenje s ljudima zamijenio općenjem s knjigama, te koji, začuđujuće, može, stoga što se okreće samome sebi, reći više o svijetu nego što mogu drugi, uronjeni u svijet.

Osloboditi se ovakve slike. XX. stoljeće je, na intelektualnom planu, stoljeće tutelarnih mislilaca kristaliziranih u fantazme. Što učiniti kad vas fantazma čuva, legitimira vaše misli, tješi vaše ili moje postojanje, predstavlja uzor samooblikovanja, služi kao vaša ili moja reprezentativna svijest, na svim razinama, političkoj, društvenoj, književnoj? Komentirajući pročitano, fantazma, prezentirajući sebe reprezentira vas ili nas. Tutelarno je blisko totalitarnom, izvana i iznutra. Fantazma je napukla: napukline vijugaju karijerom Jean-Paula Sartrea, cijelom generacijom mislilaca druge polovice tog XX. stoljeća, između sobe i svijeta, knjiga i tijela, pisanja i čitanja, djelovanja i mišljenja. Natpisi na gredama plešu pred očima. XX. stoljeće je stoljeće oslobađanja od totalitarno- tutelarne fantazme reprezentiranja. Oslobađanje tetura pločnicima mašte, spotiče se, posrće; ne želi slijepiti napuklu fantazmu, ne usuđuje se odlijepiti od nje, u strahu da će odljepljivanje postati nemišljenje i kaos: “Imaginacija opasuje prostor u kojem mi još ne mislimo, gdje misao postaje moguća samo preko nemogućnosti mišljenja” (Agamben 2007, 52).

Misliti s fantazmom, dopuštati, dragovoljno, da ponavljate fantazmu koja vas reprezentira u vašim izvođenjima zaključaka, znači oplakivati nemogućnost mišljenja samoga sebe.

Uvijek iznova osloboditi se znači uvijek iznova svjedočiti porobljavanju: prisustvujemo, kao i uvijek, produženim trudovima novog moderniteta, rađanju koje sliči rađanju paganskog božanstva iz napukline zemlje. Ponavljanje onog što se nikada ne događa ali usmjerava događaje, pokazuje njihovu manjkavost u odnosu na sebe same: renovatio rimskih imperatora, karolinška renesansa, renesansa XII. stoljeća sa svojim konceptima individuuma i fikcije; Galilejeva renesansa raskida s dottori di memoria, nacionalni preporodi…lista je beskonačna, nije kanonička, ponavljanjem komemorira uspjeh neuspjeha. Potpuno je svejedno gdje započeli, uspjeh i neuspjeh su uvijek isti, odgođeni do novog moderniteta: kao što se književnost za Boccaccia, a kasnije i Kantova teorija uzvišenog, smještaju u rascjep osjetilnog i mišljenja srednjovjekovne imago (Agamben 2007, 49-50), moderno se danas rađa (glagol je nesvršen) u fantazmi mislioca intelektualca koji reprezentira svijet i sebe, gdje se, u pukotinama, naziru oblici mišljenja i stvaranja, puzajuće kaoide umjetnosti, znanosti i filozofije (Deleuze i Guattari 2005, 196), maker kako ugasli bili njihovi svlakovi, koliko god bila zastrašujuća njihova nemogućnost uspravljanja.

Bolje je, možda, govoriti o modernitetima nego o modernitetu. Na svoj način, nemogućnost mišljenja postaje njezina mogućnost: neprekidno odgađanje i prijenos u beskonačnost rađanja omogućuju rasuđivanje uspostavom odnosa između egzistencije i beskonačnog u vremenskom redu: “spoznajni sud implicira jednu prvobitnu teološku i moralnu formu: egzistenta kao dužnika Boga ili Bogova” (Deleuze 1993, 159): to je jedno od mogućih značenja oplakivanja. Dug nije apstraktan: “dugovi se upisuju u samostalnu knjigu, a da se to i ne zapaža, tako da se više ne možemo riješiti beskonačnog duga” (Deleuze 1993, 160). Lako je u tom vidjeti jednu od temeljnih postavki kršćanstva ili svake religije knjige. Ali samostalna knjiga veže, religat, više od religije: njezino je čitanje mučno i teško kad se sve vidi in aenigmate et per speculum.

Tajna i zrcalo pripadaju knjizi: omnis mundi creatura, quasi liber et pictura, nobis est et speculum, pisao je Alanus ab Insulis. Dug može biti dug čitanja: egzistent je dužnik Boga ili Bogova stoga što čita, stoga što sve što je pročitao, što je napisano, uspostavlja beskonačnu samostalnu knjigu, knjigu ljudskih riječi koja je istodobno i prije njega kao uzor i model mišljenja i čitanja. Konačnost egzistencije kroji beskonačnu plastičnost knjige: ona ima onoliko oblika koliko čitatelji imaju života jednako kao što životi imaju onoliko oblika koliko  ima čitanja. Dug je međutim uvijek beskrajan, kao što je neispunjiva čitateljeva želja: “Htio bih naučiti čitati. Konačno.”

S fantazmama nikad nismo sigurni. “Htio bih naučiti čitati. Konačno”, su možda fantazmine riječi. Tiho i uporno ih ponavlja. Kao i odgađanje rođenja moderniteta, kao i umnoženi moderniteti, te riječi nisu namijenjene samo nama, koji bi danas isto tako htjeli naučiti čitati. Poput slavoluka čije natpise nitko ne može pročitati, šapće podmjesečevu prostoru između konačnog i beskonačnog, ne sasvim ljudima ali ni bogovima, gdje ja uvire u pročitano a pročitano postaje ja.

Arripui, aperui librum et legi: moderniteti su u stvari i pokušaji čitanja: rimska recitatio, srednjovjekovna monaška ruminatio/meditatio, javno čitanje, čitanje bez micanja usnica, flanerie tekstovima pothvati su ovladavanja značenjem, uvijek iznova viđeni kao novi, ali istodobno manjkavi, odgođeni stoga što uvijek nešto preostaje što uznemirava: Riječ. Nose znakove prošlosti. Fantazma moderniteta govori drevnim riječima. Njezin vokabular i riječi su štake, gotovo nevidljive: knjiga, jedinstvena ali sastavljena od mnogo knjiga, zrcalo znanja, totalitarno-tutelarni mislioci, auctoritates ili autoriteti, povijest kao niz primjera, exempla. Pod njima, toliko veliko da djeluje kao da je odsutno, srednjovjekovlje i srednjovjekovna opsjednutost Biblijom, proizvodnja suma i enciklopedija svekolikog znanja. Ono što fantazma nalazi u knjigama ili možda ono što sama zapisuje, nalik je Tukididovoj arhaiologiji: poput Tukidida, povjesničara koji radi pod pretpostavkom da je prošlost nemoguće iznaći (heurein), te se valja poslužiti indicijama (tekmeria) ne bi li se opisalo što se dogodilo (Canfora 1988, 26-27) i napravila  povijest u doba kad žanr još uvijek nije bio fiksiran, fantazma čita exempla kao indicije ljudskog stanja ili sudbine, onoga što Montaigne zove humaine condition, u doba kad se, kako to želi Foucault, čovjek tek pojavljuje, granice i mogućnosti ljudskosti nisu još fiksirane, a Bog se povlači iz sitničavog knjigovodstva povijesti.

“Komentator uvijek pokušava dosegnuti, izreći nešto ‘drugo’, nešto ‘drugo od teksta’ kojem tekst ne proturječi i koje uspostavlja nedostižni obzor njegova komentara” (Clément 2000, 114-115). Dosegnuti “drugo” znači, možda, doseg nuti ja: fantazma se ogleda u knjigama koje čita i komentira.

Tit Livije kaže ovo, Ksenofont ono, a ja s moje strane… nikad nije sigurno koji će dio svoje slike fantazma vidjeti čitajući.

Ogledavanje nikad nije potpuno stoga što knjige nisu venecijanska zrcala slična našima, koja ne iskrivljuju: fantazma uvijek vidi samo dio sebe, samo dio svoje imago, onaj kojemu tekstovi ne proturječe. Kao što zahtijeva cijelu biblioteku, beskrajnu knjigu sastavljenu od mnogih knjiga da se sagleda, tako i sagledavanje nje same zahtijeva novo čitanje, polagano, u načelu beskonačno ali omeđeno životom. Pročitano pritom “ne biva izneseno na svjetlo, već je namijenjeno suprotnom procesu: riječi bivaju proučene, upijene, internalizirane, obojene tisućama osobnih priča. Kao da na čas vidimo stvar samu koja nije reprezentirana već prezentirana u svom izvornom i iskonskom obliku” (Greenblatt 1980, 86-87): dosegnuti, u tekstovima, drugog koje jest ja, ja kojem tekstovi ne proturječe znači prezentirati sebe kao prisutnost riječi među riječima. Ali, da li to ja prisutnosti drugog u tekstu doista ima čvrstinu stvari same?

Izvor i iskon su riječi. Tukididova se arhaiologija postavlja protiv mitova ali, na stanoviti način, tim suprotstavljanjem ih absorbira: dok mitovi pripovijedaju ili pjevaju veličinu zbivanja, Tukidid se pita što je ta veličina. Slično “prisutnost identiteta u pisanoj riječi” (Greenblatt 1980, 87) crpi iz davnih predstava: dok davnina predstavlja identitet, fantazma se, predstavljajući samu sebe u pročitanom, ispituje o identitetu. Narativizirati sebe kao prisutnost riječi među riječima znači ogledati se u glatkoj, sjajnoj površini priče. To ne ide bez opasnosti stoga što ogledanje mijenja; mit o Narcisu odavno je pretvoren u atre perileus slavnog srednjovjekovnog Roman de la Rose; dosezanje ja, čitanje i moderniteti su beskrajni Nenad Ivić – Michel de Montaigne nizovi smrti. Fantazma totalitarno-tutelarnog mislioca ima mnogo imena; jedno od njezinih imena, Narcis, uvijek iznova umire stoga što se stalno mijenja. Ali Montaigneov Narcis nije dovoljno zaljubljen u samog sebe da nestane u potpunosti.

Njegova smrt je manjkava, uvijek odgođena do nove otvorene stranice u kojoj se može ogledati, zaljubiti u svoju sliku i privremeno umrijeti.

“Otežavamo sebi život brigom za smrt, a smrt prevelikom brigom za život.” (3. knjiga, XII. poglavlje). S jedne strane, non omnis moriar: Narcis umire za budućnost i uvijek preživljava Libitinu. Preživljavanje teksta kao umjetnosti objavljuje njezinu manjkavost. S druge, Narcis sumnja u samoga sebe, u sliku koju vidi i u ljubav koju osjeća stoga što je njegova slika uvijek nepotpuna i zahtijeva novu smrt, novu stranicu: fantazma je najprije skeptični Narcis nagnut nad bezdanom vlastitih čitateljskih slika. Mise-en-abime: ono što postaje ja uvijek je neko drugo izvan, ono što je izvan uvijek je neko drugo ja. Pogled u bezdan što se otvara u nove bezdane, manjkava i odgođena smrt skeptičnog Narcisa zalog su njegova moderniteta, onog što uvijek iznova dolazi i nikad se ne događa. Kristalizacija slike je prije pseudomorfoza; ja je preuzetno nazvano stvari samom koja se prezentira; ono nije čvrsto i, kako kaže Valéry u Fragments du Narcisse, pod površinom u kojoj se ogleda nimfe uvijek moraju spavati: ja je ljeskanje samo, slika u slici, beskrajna, odsutna prisutnost drugog u trenutačnoj tišini snova nimfi.

Homerova Ilijada, Petrarkini stihovi što prevode Tita Livija, anegdote iz suvremenosti o vojevanju Henrika III. i Filipa II, stih iz Lukanove Pharsalia, prepričani odjeljak Plutarhova Života Cezara, zgode Gastona de Foix i vojvode od Enghiena, Porcije Latron, pa opet Lukan, te Diodor, Kiropedija, Tit Livije, Aulo Gelije… pročitano i čuveno. Mislilac prebire po knjigama, ne zaustavlja se nigdje. Kristalizaciji slike mislioca kao pseudomorfozi odgovara beskrajna plastičnost knjige kao slike. Čudna je to knjiga pod knjigama koja nije napisana prstom božjim. Djelo je ljudskih ruku; sastavljena je od ljudskih pothvata, htijenja, načina i običaja; nije plod namjere već slučaja. Njezine rečenice djeluju poput rasuta zrnja ponuđena čitatelju na zobanje. U odnosu na Bibliju, knjiga je frakturirana, razlomljena; nije kanon uspostavljen dugotrajnim naporom, autorizirana verzija Božje riječi već biblioteka u kojoj se podmjesečeva tradicija, školovanje, prihvaćeni stavovi i sediment mudrosti miješaju i isprepleću a da ih ne drži zajedno ni spojni rascjep na doslovni i duhovni smisao niti figuracija kršćanskog komentara. Kao da napukline u fantazmi nastaju najprije na frakturiranoj knjizi i njezinoj priči, kao da su to napukline jedinstvene knjige umnožene u mnoštvo knjiga, u biblioteku, u mnoštvo čitanja, u mnoštvo priča. Ja nastaje među hrptovima knjiga, na bjelinama stranica, u prošivima svezaka: ja je, poput rizoma, “u sredini, među stvarima, među-biće, intermezzo” (Deleuze i Guattari 1980, 36).

Les livres mont servi non tant d instruction mais d exercitation (Knjige su mi služile ne toliko za nauk koliko za vježbu) (3. knjiga, XII. poglavlje: O fizionomiji). Knjige ne služe pouci već… zanimljiva riječ exercitation. Latinizam u kojem se stječu značenja pokretanja, stavljanja u pokret te vježbe i truda. Čitanje pokreće. Egzistent skače od jednog navoda do drugog, pokreće se čitanjem, prelazi međuprostore, opasuje površine u kojima se ogleda. Učiti čitati kao Montaigne znači prolaziti kroz bezdane smisla i slika, klizati od subjekta iskaza do subjekta iskazivanja, biti istovremeno subjekt iskaza i subjekt iskazivanja, pronalaziti se u pričama i pronalaziti priče. Dispensatio divina i humaine condition: ja je stavljanje u pokret intermezza priča nastalog na napuklinama velike priče.

Mnoštvo spomenutih navoda iz tek dvije stranice XLVII. poglavlja 1. knjige “De l’incertitude de nostre jugement” (O nesigurnosti našega suda) pripovijedaju odnos vojskovođa prema ratnoj sreći, neizvjesnost ljudskog suda u ratnim situacijama. Primjeri su najviše iz antike; Montaigne čita na grčkom i latinskom, uživa u svom poznavanju. Prekinuo je s prepisivanjem srednjovjekovnih učenjaka i njihovim divljenjem antičkim uzorima: dovoljno je samosvjestan i siguran u svoju moć čitanja da se ne osjeća patuljkom koji sjedi na ramenima divova. Narcis se ne može ogledati u srednjovjekovnom zrcalu. Nemogućnost ogledanja je nemogućnost mišljenja i ima zamašne posljedice. Srednjovjekovna imago uvijek je objavljivala subjekt iskaza stoga što je Bog bio auctor universalis: ja koje govori u srednjovjekovnim tekstovima uvijek je u stvari on stoga što je taj ja/on stvorenje, nikada nije subjekt iskazivanja stoga što ne stvara, stoga što ne reflektira vlastitu upotrebu u iskazu (cf. Deleuze i Guattari 1980, 163). Montaigne se, pak, objavljuje kao subjekt iskazivanja, lice koje promišlja vlastitu upotrebu u iskazu, daleko od  univerzalnog autora čije autorstvo pritom ne dovodi u pitanje; istodobno on je i subjekt iskaza, koji uvijek može biti zamijenjen s on: ali njegov on nije samo stvorenje, on je ljudska kob, humaine condition. Frakturi knjige i njezinom umnožavanju odgovara fraktura egzistenta i njegovo udvajanje: Montaigneov subjekt nije subjektiviran već se ciljano, opetovano subjektivira na površinama tradicije. U srednjovjekovlju je ja uvijek samo on, drugi; Montaigne je i ja i on, istodobno isti i drugi: u toj se odlučnoj neodlučnosti krije njegov modernitet.

Neizvjesnost ljudskog suda: u Montaigneovu govoru o sudu zgusnuta je cijela antička i suvremena tradicija knjige suda; kao da se njegov sud istodobno stvara i rastvara u sudovima povijesti i suvremenosti, stvara i rastvara u čitanju, kao da čitanje zamjenjuje pronicanje božanskih namjera. Pročitano je zrcalo suda ali je i sud zrcalo pročitanog: međuprostor nastanka ja, vježba i trud. Ali kao što kaže, navodeći Platona, na kraju “De l’incertitude de nostre jugement” (O nesigurnosti našega suda), neizvjesnost nije nikad veća nego u riječima: odbijanje Riječi ostavlja ja s riječima i njihovim neizvjesnostima. Tako slučajnosti u djelovanju odgovara sudjelovanje riječi u slučajnosti, neizvjesnostima kazuistike neizvjesnost njihova komentara: iako se subjekt subjektivira na površini tradicije, subjektivacija je trenutačna i provizorna, ne dostiže Descartesovo čvrsto tlo. Kao da fantazma čovjeka koji čita ne može nikada naučiti čitati stoga što ne može pročitati samoga sebe: pročitati samog sebe znači dosegnuti drugog koji uvijek, dosegnut, promašuje ja. Konačno učenje čitanja je utopija, kao i moderniteti; Narcis se perpetuira u mnogostrukim subjektivacijama koje odgađaju zaposjedanje rječitog međuprostora od strane budućeg čvrstog subjekta.

Pročitani su navodi obrubljeni komentarima koji se mogu pripisati fantazmi. Fantazma ne može izbjeći zatvorenosti u svoje komentare. Da se okrene drugima koji nisu njezini prestala bi biti fantazma, izgubila bi svoju moć. Po svom obliku i dosegu, komentari naliče na ono što su moderni istraživači Tacita nazvali diskurzom maksima; ali dok Tacitove maksime objavljuju i obnavljaju kanonsku mudrost života, fantazmine maksime objavljuju i obnavljaju fantazmu samu, dilatiraju njezine napukline. Fantazmine maksime preskaču srednje doba, Petrarkin medium aevum: upozoravaju da se moderniteti pokreću čitanjem antike. Exercitation nije samo pokretanje, vježba i trud. To je monstruozna riječ u kojoj se fantazmatski spaja exercitus, vojska kao vježba ali i citatio, poziv, navođenje, citat, objava. Exercitus i citatio preklapaju se u jednom slogu: čitanje objavljujući navode vježba i vježbajući objavljuje. Exercitation je i program pisanja čiji je cilj imenovanje subjekta: egzistent vježba postajanje Montaigneom, navodeći, citirajući, objavljujući se kroz čitanje knjiga.

Na prvi pogled se čini da je iskustvo tu podjarmljeno od strane čitanja; ali odabir exempla kao da upozorava da je i čitanje istodobno podjarmljeno od strane iskustva. Čitanje je iskustvo knjiga i knjige iskustva, ili se barem takvim želi objaviti. Exempla nisu tu uzori kao u srednjovjekovlju već prije dobro opisane situacije; čitanje pronalazi u njima mjesto neizvjesnosti i fiksira ga riječima; pročitano objavljuje kazuistiku neizvjesnosti, predstavlja, kako će reći Nietzsche za antičke filozofske sljedbe, eksperimentalni laboratorij upotrebljivih, tj. objavljivih rezultata, stavlja u pogon, pokreće ja.

To pokrenuto ja, poput Sokrata, “izvan je svog mjesta, atopos, ne može ga se staviti na neko mjesto ili posebnu klasu, nemoguće ga je klasirati” (Hadot 2001, 162). I kao što je, kako kaže Plutarh, Sokratov svakodnevni život njegova prava filozofija, tako je i fantazmin život u Montaigneu i Montaigneov život u fantazmi jedna moguća filozofija moderniteta.

Fantazma je uvijek iznova napukla. Ni slika niti fantazma, ni porobljavanje niti sloboda, ni rađanje niti smrt, ni kristalizacija niti pseudomorfoza: međuprostoru subjekta odgovara međuprostor povijesti, mjesto pokreta moderniteta gdje nemogućnost mišljenja, u intermezzu priča, postaje uvjet njezine mogućnosti. Mogu sada početi čitati. Konačno.

Que tu brilles enfin, terme pur de ma course!

Paul Valéry, Fragments du Narcisse

 

Navedena djela:

Agamben, G. 2007: Ninfe, Torino.
Canfora, L. 1988: Tucidide. L’oligarca imperfetto, Rim.
Clément, B. 2000: L’Invention du commentaire. Augustin, Jacques Derrida, Paris.
Deleuze, G., F. Guattari 1980: Capitalisme et schizophrenie 2. Mille plateaux, Paris.
Deleuze, G., F. Guattari [1991] 2005: Qu’est-ce que la philosophie?, Paris.
Deleuze, G. 1993: Critique et clinique, Paris.
Greenblatt, S. 1980: Renaissance self-fashioning. From More to Shakespeare, Chicago.
Hadot, P. 2001: La Philosophie comme maniere de vivre, Paris.

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Čitanje pokreće [Tema: Montenj]

by admin time to read: 12 min
0