Kada se poremeti ritam – ustajanje, posao dobar dan (Dvadeset prva priča)

| September 12, 2014 | 0 Comments

oswestr

9. Jul 2009. godine
20:00
Park Hall, Oswestry
Referee: Lars Christoffersen (Denmark)

New Saints (Vels) – Fram (Island)
                1                           2
Evans  11′                             Ormarson 16′
S. Tillen   66′ (pen.)


Rayan Jones
je znao da su se klubovi New saints i Oswestry Town sjedinili prije nekoliko godina iako su iz različitih zemalja, New Saints je u Velsu a Oswestry u Engleskoj. Ipak, urednik je želio da napravi ne samo sportsku priču nego i priču o ljudima koji zajedno navijaju, o klubu koji nema problema sa huliganima i nasiljem. Kakvi huligani – mislio je Rayan Jones dok je ispred paba palio cigaretu. Ovo je obično selo sa mirnim i dobrim ljudima.
Objašnjavali su Rajanu Jonesu kako je lav simbol Oswestera a zmaj Llansantffraida, kako su došli do imena New saints, kako je eto zajednica moguća,  kako su igrali protiv Liverpula i dva puta izgubili ali da je opet to bio događaj za pamćenje. Rajan Jones je uključio diktafon i prestao da ih sluša, pio je pivo i mislio kako mu je život ubitačno dosadan, toliko da samo pivo može da pomogne da zaspi i da ne misli o totalnoj besmislenosti svog života.
Bližilo se sedam sati kada je Rajan rekao:
–          Pa hoćemo li krenuti na stadion?
Svi su ga pogledali i prsnuli u smijeh.
–          Stižemo za pet minuta ništa ne brini.
U tom trenutku Rayan Jones je čuo pucanj.

Chris Darlington je znao da ako je uzme, ako otvori sanduk i dodirne hladni metal cijevi, da povratka nema. Otvorio je sanduk, uzeo je pušku, osjetio hladnoću cijevi, izašao iz kuće, stavio je na suvozačevo mjesto, okrenuo ključ, dodao gas. Parkirao je nedaleko od paba. Čuo je graju, čuo je navijačku pjesmu, činilo mu se da od svih glasova samo njegov prepoznaje. Chrisu Darlingtonu se vrtjelo u glavi toliko da je jako udahnuo nekoliko puta, uzeo pušku i izašao iz automobila. Krenuo je ka pabu i kada je vidio prvog čovjeka koji podiže ruku i nešto pokušava da kaže, nije mu dopustio. Pucanj se prolomio i Chris Darlington se osjetio srećan i slobodan. Otvorio je vrata paba i povukao obarač.

Donna Edwards je prošle noći sanjala da će se desiti nešto strašno ali nije ni pomislila da zove policiju ili nekog rođaka ili da kaže majci. Rekli bi da opet fantazira, da snove ne može tako tumačiti, da se pucanj u njihovom mjestu nije čuo ko zna od kada. U kuhinji je pripremala večeru kao i svakog dana, TV je bio uključen, počinjala je utakmica i njena majka se spremala da gleda.
–          Je li gotovo – čula je majku.
–          Još pola sata – rekla je i zatvorila rernu.
Tada je zazvonio telefon. Njena majka se javila i rekla:
–          Ne mogu da vjerujem? Kada? Kakav užas! Kakva tragedija! Zar on?
Donna Edwards je znala da se užasna stvar koju je sanjala desila i zadrhtala je samo jednom. Onda je skinula kecelju, i kroz zadnja vrata izašla u dvorište pa na ulicu. Uputila se žurnim korakom ka pabu. Nije to sve – prošaputala je – nije to sve.

Imate tako dobre ljude koji idu na posao, dolaze kući, miluju ženu, maze mačku, udovoljavaju djeci, smiješe se, govore dobar dan i doviđenja. Zaboli ih rame, ćute, odu u bolnicu, kažu biće sve dobro, umru, bacimo grumen zemlje za njima i zaboravimo ih. Da. A nekada se desi, ne često, ali se desi, to vam je nešto kao ona priča pravilo – izuzetak, da takav jedan čovjek, evo vi na primjer, ako mu se neka nepravda nanese, čak ne mora to biti neka epohalna nepravda, ali za njega, za tu osobu jeste, što je za jednog jedno za drugog nije, elem, kada se to desi u tom čovjeku ili ženi, rodna senzitivnost je na cijeni, nešto, evo možemo reći – kvrcne, tako kvrcne da se taj mehanizam – ustajanje posao dobar dan, potpuno poremeti i taj dobri čovjek, dobra žena pomisli – dovraga šta ja to radim, kome li se ja to svakog jutra smiješim i onda, pazite sad, pričam o specifičnim slučajevima, ne uzima pištolj da bi pucao u sebe, o ne, on ili ona uzimaju oružje da bi pucali u Svijet i Ljude kakvi su, koji su im nanijeli zlo, njima što nikom nikad nisu ništa ništa ništa…i onda odjekne pucanj, i poslije se ljudi čude…šta joj je bilo, šta mu je bilo, proklet bio svak ko zaboravi na rodnu senzitivnost.

Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu

 

Tags: , , , ,

Category: Art

Slobodan Šabeljić

About the Author ()

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine. U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

Leave a Reply

Art

Kada se poremeti ritam – ustajanje, posao dobar dan (Dvadeset prva priča)

by Slobodan Šabeljić time to read: 3 min
0