Klasna borba postoji. Bogati su je dobili [Tema: Veliki rat]

| September 30, 2014 | 0 Comments

classstruggle1

Stanko Cerović: Stogodišnji rat (2)

Još prije početka rata njegovi uzroci su bili jasni i neumitni za one koji su pratili promjene u odno­sima velikih sila. Pisci, umjetnici i filozofi su vidjeli dublje uzroke sloma civilizacije, u vazduhu je bilo veliko nasilje, osjećao se miris krvi, ali pošto odluke o ratovima donose velike sile, uzroci za njih su pro­cjene vladajućih elita o ugroženosti njihovih inte­resa. Ovaj rat, kao i svi drugi, mali i veliki, koji će uslijediti do današnjeg dana, vezan je za najvažniji proces modernih vremena: osvajanje i kolonizacija svijeta od strane nekoliko zapadnih sila. Svaki rat i kriza, u Ukrajini, ili Libiji, ili Siriji itd., samo je varija­cija na istu temu. Kao što su svi „krivci” za te imperi­jalne ratove samo varijacije na Gavrila Principa, bilo da su teroristi, ili fanatici, ili Crnci, ili Indijanci…

Ravnoteža u ovoj podjeli svjetskog kolača neka­ko je održavana uglavnom između Engleske i Fran­cuske sve do pojave Njemačke na svjetskoj sceni. Već krajem devetnaestog vijeka je Njemačka bila moćnija od vladajućih sila, a nije imala kolonija. Ve­lika nepravda. Engleska ne da ono što nije njeno, a Njemačka traži ono što nije njeno. Njemačka je sti­gla suviše kasno, drugi su sve već bili podijelili. Su­ština sukoba je u promjeni same strukture vladanja svijetom. Prosto rečeno, Njemačka je trebalo da za­mijeni Englesku kao vodeću svjetsku silu. Slična na­petost, sa sličnim opasnostima, danas vlada između Amerike i Kine.

Oni koji danas smatraju da je Prvi svjetski rat bio greška, hoće da kažu: trebalo je zapadna elita da se dogovori, da podijeli svijet da budu svi zado­voljni i mogla je da živi na leđima čovječanstva još vjekovima. Ali nikome nije bilo dosta, pa je svak bacio na front svoje topovsko meso, uz uobičajena moralna i patriotska pravdanja. I svak je mislio da će onaj drugi stati za mjesec dana. Tako su napravili klanicu, što je bilo uračunato u rashode. Ali nije bilo uračunato da će se preživjeli iz klanice vratiti ogor­čeni i zgađeni sobom, svojim društvom i naročito vladajućom elitom. Lijepili su im ordenje na grudi i tapšali ih po leđima, ali to više nije bilo duho­vito. U vazduhu je lebdjela revolucija. Izgledalo je da su cijelu Evropu naselila djeca Gavrila Principa.

Pojava nacizma i podrška fašizmu u Španskom gra­đanskom ratu od strane velikih zapadnih sila dio su odgovora uplašene evropske elite na ovu opasnost.

Sve je ovo danas banalno, ali uprkos banalno­sti ovog vidljivog dijela istorije teško je prihvatiti za­ključke koji se iz nje nameću ako ti zaključci govore o nama nešto loše, ili nam prijete novim nevoljama. Istorija govori dovoljno jasno i glasno, ali ljudi neće da čuju ono što im se ne sviđa. Ni ono što ih suviše plaši.

Čini mi se da istorija uporno ukazuje na dvije teme koje zagovornici zvanične interpretacije isto­rije i propagande ne žele da čuju i, naročito, ne žele da takve teme prodru u svijest neodgovornih masa.

Prva se odnosi na moralnu izuzetnost događaja koje obuhvata Prvi svjetski rat.

Taj rat jeste prekretnica u modernoj istoriji. U njemu se otkriva istovremeno i sudbina evropske civilizacije i istina o njoj. Sve do tada, u toku dva vi­jeka, raste vjera u progres, vjera da je u Evropi ot­kriven magični recept za vječni napredak, smatra se da nauka definitivno otkriva sve tajne života, skoro je opšte uvjerenje o superiornosti bijele rase i druš­tva koje je ona zasnovala u nekoliko evropskih dr­žava. Samo najveći mislioci i umjetnici vide užas ispod vela laži. Taj skup kolektivnih iluzija razbija se definitivno u Prvom svjetskom ratu. I otkriva se istina o „klanici ludila” dok Evropa silazi sa svetske scene. Ono što se dešava od tada do danas je iščita­vanje presude, član po član. To što i danas ovo čita­nje ima istu monotoniju zločina, pljačke, bombar­dovanja bez rizika naroda bez odbrane, samo po­tvrđuje ispravnost presude. Je li sve pravedno i zasluženo?

Gledano iz moralnog ugla, riječ je vjerovatno o jednom od najljepših trenutaka u modernoj istori­ji. Slom civilizacije, ali kakav slom! I kakve civiliza­cije! Evo o čemu se radi. Tada je, dakle, bio na vr­huncu sistem globalnog ropstva, kada su praktič­no sva ljudska društva bila pokorena i brutalno ek­sploatisana od strane male elite malog dijela svije­ta koji zovemo Zapadna Evropa. Cio svjetski kolo­nijalni sistem je bio opravdan rasističkom ideolo­gijom o superiornoj rasi koja je pozvana da vlada nad divljacima. Kako je govorio Vinston Čerčil po­vodom istrebljenja Aboridžina u Australiji: „Ne vi­dim u čemu je problem ako niža rasa mora da ne­stane pred nastupom više.” Unutar samih kolonijal­nih sila sistem se zasnivao na divljačkoj eksploataci­ji ljudskih masa, nejednakost između bogatih i siro­mašnih je pred Prvi svjetski rat dosezala fantastične razmjere – otprilike kao danas. To se tada zvalo – danas zabranjenim rečnikom – klasna borba. Jedan procenat bogatih protiv devedeset devet procenata siromašnih, kako to danas kažu u Americi. Ili, kako to rezimira najbogatiji čovjek na svijetu, Voren Ba­fet: „Klasna borba postoji. Bogati su je dobili.”

I sve je uvijek imalo ono isto bljutavo, tako sit­no i podmuklo moralno opravdanje, i za spoljnju i za unutrašnju upotrebu: spolja, osvajamo svijet da bi spasili i civilizovali divljake; unutra, bogati moraju da brinu o državi i o siromašnim masama, oni znaju šta je briga i odgovornost, uostalom svi smo braća, nije važno ko je milijarder, a ko je gladan, bla, bla, bla.

U tu morbidnu konstrukciju je nasumice na sarajevskoj ulici pucao Gavrilo Princip, a ko je dalje upravljao putanjom njegovog metka, to niko ne zna, ali meni se čini, ako smo još sposobni i za kakvo saosjećanje sa ljudskom nesrećom, ovdje treba reći: ruka mu se pozlatila.

U takvom sistemu, dakle, koji je akumulirao iz svih krajeva svijeta džinovske količine zlata i zla, i ulagao sve napore u traženje tehnoloških rešenja za svoje usavršavanje, trajanje, i kontrolu nad ljudima, sve do tehnologije koja omogućava prisluškivanje svih razgovora koje vode ljudi na zemlji, u takvom sistemu je, kažu iz nepoznatih razloga, vladajuća elita jurnula na samu sebe, uhvatili su se za grla samozvani gospodari svijeta i nijesu mogli da stanu dok se cijela ta morbidna građevina nije počela ras­padati. Ako to nije neki oblik božje pravde, ako to nije utjeha za rijeke suza potčinjenih miliona širom svijeta, onda ne znam šta su pravda i milost. To je Prvi svjetski rat, pjesma nad pjesmama među bez­brojnim kolonijalnim ratovima. Ako nema objaš­njenja za ovu „grešku u računu”, moglo bi se ponu­diti ovo: pukla je velika krasta na duši čovječanstva. Koliko je mrtvih i koliko je patnje bilo u tome pro­cesu niko ne zna, ali se više nije moglo ovako. Dosa­dili i Bogu i ljudima. Rat između kolonijalnih sila je veliki moralni trijumf čovječanstva.

Pa ipak, milioni nevinih su stradali… Narav­no da su stradali. Stradali su zato što je cio sistem bio napravljen kao zločinačka konstrukcija. Upra­vo spremnost vladajuće elite da tako žrtvuje milio­ne kila topovskog mesa, nepobitan je dokaz koliko je bilo nužno i pravedno udariti na taj sistem.

Zato ne bi trebalo tražiti krivce za ovaj rat, nego velikane koji su za njega zaslužni. Možda je zbog ovo­ga do današnjeg dana vladajuća elita zbunjena ovim ratom: ona je vodila rat, ali to nije bio osvajački rat kao svi drugi ratovi koje je vodila širom svijeta, nego je ovaj rat bio kazna za sve te ratove koje je vodila. Kako? Mi smo sami sebe kaznili? Mi, najracionalni­ji vladari u istoriji, najbolji račundžije koji se nikad ne varaju u procjeni svojih interesa, mi smo pucali sebi u ovu pametnu glavu? Ne može biti. Pa ipak.

Ko je, u tom kontekstu, Gavrilo Princip? U real­nosti, rekosmo, beznačajan, ali kao simbol neupo­rediv; njegov pucanj je glas porobljenog čovječan­stva. Tako mistici vide istoriju: poslednji će biti prvi, najmanji će biti najveći. Utjeha poslednjih i najma­njih, ali kakva utjeha. Na trenutak, u tome simbolu, u ovako strašnom kontekstu, ponovo se pojavljuje sva ljepota ljudskog bića.

Kriv Gavrilo Princip! Pitajte ove istoričare i novinare: a ko je kriv za uništavanje života miliona ljudi u Iraku? U Libiji? U Siriji? Ko je kriv za atom­ske bombe? Za ovu ekonomsku krizu koja je bacila milione porodica u glad, i koju su osmislile bankar­ske, medijske i političke elite? Opet Gavrilo Prin­cip? Možda i jeste. Bilo bi divno kad bi bilo istinito. Jer bi to značilo da je ljudsko biće – istinsko ljudsko biće, od krvi i mesa, a ne surogat proizveden u labo­ratorijama i projektovan da bude „topovsko meso” – još živo, da čak nije izgubilo nadu, da nije potu­čeno, još se mrda na dnu klanice, još plazi jezik, udara glavom u zid, baca bombe i žrtvuje se… O, kad bi to samo bilo tačno, kad bi Gavrilo bio „kriv” i za najmanji pokret trupa na zemlji, ili kapitala na Berzama, gdje bi nam kraj bio! Selin bi vidio malu svjetlost u noći. Mogli bi da javimo na sve četiri strane svijeta: Na Zapadu nešto novoI tek to bi bio znak da se zatvara krug istorije otvoren Prvim svjetskim ratom: promijenili smo se.

Tu stižemo do druge stvari koja se slabo nazire u zvaničnim tumačenjima rata. Ona nije skrivena iz kukavičluka, tj. zato što govori o našem društvu, našem vremenu, nešto odvratno, ili što nam govori da smo ovim ratom dobili ono što smo zaslužili, nego zato što zvuči zastrašujuće, baca u depresiju i pesimizam. Ta druga poruka glasi: Prvi svjetski rat nije završen, nećete se izvući.

Negdje krajem dvadesetog vijeka istoričari su uočili da zapravo nema prekida između dva svjet­ska rata, nego je u pitanju jedan rat s pauzom od nekoliko godina u otvorenim oružanim sukobima. Veliki slom koji je postao vidljiv 1914. godine samo se širio i dobijao nove oblike.

Ulazak Amerike u rat i revolucija u Rusiji dokraj­čili su dominaciju evropskih sila u svijetu. I hladni rat je nastavak istog procesa, borbe za vojnu, ekonom­sku i ideološku dominaciju nad svjetskim masama. Izgledalo je da je taj proces dovršen sa krajem hlad­nog rata i da je Amerika nametnula pax americana svijetu. Čak se govorilo o kraju istorije i uspostavlja­nju konačne svjetske imperije. Iluzija je trajala ma­nje od desetak godina. Opet su zaređali ratovi i kri­ze, niko više i ne zna gdje se tačno ratuje, niko se ne usuđuje ni da nagađa kako će svijet izgledati godinu dana kasnije, svi su samo sigurni da će kroz pet go­dina biti toliko drukčiji da se neće moći prepoznati.

Zašto se istorija pretvorila u svjetski rat? Zašto je nasilje postalo ovako bjesomučno? Zašto sve što je dobro, nježno, tiho, nasmejano, izgleda tako glupo, dosadno, djetinjasto i zastarelo?

A sve što je nasilno, bestidno, pohlepno, lažlji­vo, što vrišti, kezi se i cereka se – tako moderno?

Gavrilo Princip nikad nije izgledao moderno.

Ko god ga je upotrijebio kao simbol – Bog, slu­čaj, ili istorija – ni taj ne želi da bude moderan.

Taj ne želi da potčini, iskrivi, slomi, ponizi sve oblike života na zemlji, jer bi to davno uradio da je htio, nego možda želi da spasi ljude od njih samih. Možda poziv ljudi na zemlji nije da je unište nego da je spasavaju. Prije svega od samih sebe.

Da nije tu razrešenje Principove zagonetke? Vo­ljeti svijet više nego sebe. Možda je to put do radosti i optimizma koji izgledaju nedostižni svim genera­cijama od Prvog svjetskog rata naovamo.

Ima li išta manje moderno od ove ideje?

Možda ne razumijemo istoriju zato što gledamo u nju iz pogrešnog ugla: zamišljamo da istorija pokazuje trag ljudske akcije u svijetu i to nam daje iluziju da mi, tako moćni, možemo uvijek odlučiti šta ćemo uraditi sa svijetom. A možda ona, istorija, ne pokazuje šta mi radimo u svijetu, nego šta svijet radi ljudima pokušavajući da ih promijeni i izvede na put života.

Jer ako smo mi akteri u ovakvoj istoriji, onda zbilja: zašto smo ovakvi ludaci i samoubice?

Ali ako to svijet pokušava ljude da promijeni, ako hoće da ih spasi, onda je sve jasno: kako drukči­je nego ovakvim sredstvima i u ovakvoj istoriji na­tjerati ludake i samoubice da dođu sebi?

Kraj

 

Tags: , , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Klasna borba postoji. Bogati su je dobili [Tema: Veliki rat]

by admin time to read: 9 min
0