Klub boraca (Fight Club, 1999.)

| November 1, 2016 | 0 Comments

fight

Piše: Marko Pačar

Klub boraca (Fight Club, 1999., 139 min.)
Režija: David Fincher
Scenarij: Jim Uhls na temelju romana Chucka Palahniuka
Glume: Edward Norton, Brad Pitt, Helena Bonham Carter, Meat Loaf

 

Prvo pravilo kluba boraca kaže da se ne smije pričati o klubu boraca. E sada, s obzirom da nisam u klubu boraca (tetkica sam, šta ću?) i da, kao svaki pravi student filozofskog fakulteta (u mom slučaju bivšeg filozofskog), koketiram s anarhizmom bez nekog valjanog razloga i mislim da su pravila za budale, ne samo da ću pričati o klubu boraca, već ću ga i recenzirati. Jebi se, klube, nećeš mi govoriti što da radim.

Sad kada razmislim o tome, Fight Club je svijet zadužio na više razina. Riječ je o filmu koji je ponudio mogućnost brojnima da, koristeći Facebook i druge društvene mreže, slikom Helene Bonham Carter poruče čitavom svijetu kako ne uvlače dim cigarete i kako su “odjednom osjetili ništa”, razvlačeći svoj lajkometar u crveno, ma što god im ta slika predstavljala u životu. Brojne žene su uzdisale gledajući, tada mlađahnog, Brada Pitta, čije su istaknute crte između prepona i trbušnih (nemam pojma kako se zovu) utjecale na to da, barem na trenutak, zaborave kako ih u stvarnosti čeka salasti partner koji, s pivom i listićem iz kladionice u ruci, nervozno čeka četvrtfinale Lige prvaka gladeći svoju trbušinu. I tako, baš kao što je poharao mokre snove brojnih žena, Fight Club je poharao i kinodvorane diljem svijeta i postao, uz Clockwork Orange, vjerojatno najdraži film prosječnog 20- i 30-godišnjaka. Sve to mu je priskrbilo kultni status te, barem u ovom trenutku, mjesto među 10 najbolje ocijenjenih filmova na IMDB-u. Fight Club je još jedan film koji je dobrano zagazio u onu sivu zonu o kojoj sam pisao u nekim ranijim recenzijama te tako postao dio elitnog društva filmova koji su transcendentirali klasičnu “slika-zvuk-fabula” filmsku shemu i postali besmrtni. On je, sa svojom bespoštednom kritikom konzumerističkog društva koje je bujalo 90-ih godina, potpuno zaslužio status remek-djela kojim se često etiketira, tako postavši (ako se mene pita), uz Let iznad kukavičjeg gnijezda i Dr. Strangeloveanajsnažnija filmska kritika ljudskog društva koja je izmigoljila iz nekog losanđeleskog studija.

David Fincher je tu mogućnost nanjušio kada je 1996. godine pročitao istoimenu novelu te, potaknut tko zna čime, odlučio snimiti film po njoj, što je tri godine kasnije i napravio. Film prati bezimenog protagonista (Norton) koji proživljava kafkijansku egzistencijalnu krizu zbog čega pati, između ostalog, od nesanice. Mučen brojnim problemima, on se odluči prijaviti na terapeutske grupe koje s vremenom (unatoč tome što je u potpunosti zdrav) postanu njegova opsesija pošto primjeti kako mu one pomažu. No, s vremenom, on upoznaje Marlu Singer (Carter), varalicu poput sebe, nakon čega opet počne patiti od nesanice. Suočen s povratkom poremećaja, on na jednom poslovnom putovanju upoznaje Tylera Durdena (Pitt), prodavača sapuna s kojim se ubrzo sprijatelji. Protagonist ubrzo biva upleten u Durdenov underground klub boraca čije borbe među članovima, na gotovo ritualan način, postane katarza njemu i njemu sličnima. Klub boraca postaje sve popularniji, a dinamika organizacije je sažeta u osam pravila. Prvo pravilo je navedeno u početku recenzije, dok drugo pravilo govori da, ukoliko to nekim čudom niste do sada napravili, prestanete čitati recenziju i pogledate prije nego vas se bližnji odreknu.

A bližnji bi vas se trebali i odreći ako je scena u kojoj Helena Bonham Carter ne osjeća ništa jedino što vam je ostalo u glavi nakon gledanja filma. Fincherovi junaci, kombinirajući izvrsne dijaloge u sjajno izvedenim, često surealnim, scenama pokazali su divovski srednji prst otuđenju i pasivnom konzumerizmu. Durden je tako postao jedan od najupečatljivijih likova moderne kinematografije – lik čija ekscentrična pobuna nije ništa nego reakcija na mračno doba kraja 20. stoljeća. Klub boraca se, ponajprije maestralnom izvedbom glumačke postave, u kratkom roku nametnuo kao neizbježan manifest apsurda modernog doba. Načini na koje on to čini su briljantni – Fincher se posebice istakao u spretnom kombiniranju elemenata humora i totalne makljaže. Iako film definitivno nije šetnja kroz tratinčice, ne pretjerujmo sa zgražanjem nad scenama nasilja – osim ako netko zaista ne smatra da “My Little Pony: Friendship Is Magic” može vjerno ilustrirati teme koje ovaj film pokriva.

Sve u svemu, Klub boraca i dan-danas oduševljava svojom smjelošću. Riječ je o filmu koji je Akademija potpuno izignorirala, zanemarila i pljunula – sasvim razumljiva reakcija ako razmislimo kako je Fincher njime pljunuo u lice, ne samo Akademiji, već i čitavom medijskom establishmentu. Ovo je šaka u glavu, noga u guzicu, kamen u potiljak svemu što smo znali i u što smo vjerovali. Na toj razini, film postaje upravo ono što njegovi likovi predstavljaju. On se, baš poput njih, tehničkim nokautom obračunava s egzistencijalnih problemima u modernim vremenima, na način kakav smo, gotovo stoljeće ranije, mogli vidjeti kod pisaca poput Kafke ili Camusa. On ne mora biti vaš najdraži film. Ne morate ga uopće voljeti. Ali, osim ako zaista odjednom ne osjećate ništa, morate priznati kako je riječ o nečemu što je stvarno veliko, barem kao ideja.

Klub boraca (Fight Club, 1999.)

Tags: , , , ,

Category: Anatomija Fenomena, Festivali

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Klub boraca (Fight Club, 1999.)

by admin time to read: 4 min
0