Obstupui, steteruntque comae, et vox faucibus haesit.1
Nisam dobar naravoznanac (kako to neki kažu) i ne znam kakvim silnicama strah djeluje u nama; ali, bilo kako bilo, to je čudnovat osjećaj, a liječnici kažu da nema ni jednog drugog koji bi brže izbacio naš sud iz stanja u kojem mora biti.
Doista, vidio sam mnogo ljudi koji su postali bezumni od straha, a sigurno je da – dok napad straha traje – čak i onima koji su čvrste i umjerene naravi donosi strahovito crnilo pred oči. Ne govorim ovdje o prostu puku koji se straši čas od pradjedova izišlih iz groba umotanih u njihove mrtvačke pokrove, čas od vukodlaka, aveti i kojekakvih sablasti. Čak i među vojnicima, gdje bi strahu najmanje smjelo biti mjesta, koliko li je puta strah pretvorio stado ovaca u četu oklopnika? Trske i rogoze u oružnike i kopljanike? Naše prijatelje u dušmane? A bijeli križ u crveni?2
Kad je gospodin Vojvoda Burbonski zauzeo Rim, jedan zastavnik, koji je stražario na Borgo San Pietro, toliko se prestrašio na prvi znak uzbune da se kroz otvor na zidini i sa zastavom u ruci bacio ravno u ruke neprijatelja, misleći da ide prema svojima u gradu; i na svoju nesreću, videći da mu čete Gospodina Burbonskoga idu upomoć, pomisli da su to neprijateljski vojnici i tek tad se prene, okrenuvši se, hitro se povrati kroz onaj isti otvor na koji je izišao i bio već prešao više od tri stotine stopa.3
No, nije bio takve sreće stjegonoša kapetana Juillea kad su grad S. Pol za nas osvojili grof de Bures i gospodin du Reu. Izgubivši glavu od velika straha, skočio je kroz topovski otvor sa stijegom u rukama, a napadači su ga začas sasjekli. I, kod iste te opsade, zapamćen je strah koji je obuzeo i sledio srce jednog od plemića da je pao mrtav u prodor obrambenog bedema, a na tijelu mu nije bilo jednog znaka bilo kakve ozljede.4
Ponekad se dogodi da sličan strah obuzme čitavo mnoštvo. U jednom od sukoba Germanikovih5 protiv Germana dvije su velike vojske zaslijepljene strahom krenule oprečnim putovima: jedna je išla prema mjestu odakle je druga bježala.6 Čas nam daje petama krila, kao u slučaju one prve dvojice, čas nam sledi i sputava noge, kao što čitamo o caru Teofilu7. On je u bici što ju je izgubio protiv Agarenâ8 odjednom bio toliko ošamućen i sleđen od straha da se nije niti mogao prenuti i dati se u bijeg: “adeo pavor etiam auxilia formidat”9, sve dok mu Emanuel, jedan od glavnih vođa njegove vojske, nakon što ga je drmao kao da ga hoće probuditi iz duboka sna, nije rekao: “Ako ne pođeš za mnom, ja ću te ubiti, jer bolje je da izgubiš život nego da, ako budeš zarobljen, izgubiš Carstvo.”
Ali, strah razvija svoju najveću moć kad nas vraća u hrabrost koju je bio oduzeo našoj dužnosti i našoj časti. U prvoj otvorenoj bitci što su je Rimljani izgubili protiv Hanibala, pod konzulom Sempronijem10, kad je vojsku od deset tisuća pješaka odjednom obuzeo smrtni strah i kad Sempronije nije vidio drugog izlaza za taj kukavičluk, uz neviđenu se srčanost baci u proboj kroz glavninu vojske neprijateljske i pobije velik broj Kartažana11, iskupljujući tako sramotni strah uz istu cijenu koju bi bio imao od sjajne pobjede. A toga se ja plašim više nego straha.
Strah u svojoj grozoti nadilazi sve druge nesreće.
Koji osjećaj12 može biti i gorči i pravedniji nego onaj što su ga osjetili prijatelji Pompejevi koji su bili s njime na brodu i promatrali okrutan pokolj? Strah od egipatskih jedara, koja su im se neumoljivo približavala, toliko ih je obuzeo da se vidjelo kako su zaokupljeni samo požurivanjem mornara da budu što brži i da se spase snagom svojih vesala; tako je bilo sve dok nisu doplovili do Tira i oslobodili se svake bojazni; tek su tada smogli snage da uprave svoje misli na gubitak koji su pretrpjeli i da puste maha jadanju i suzama, koje je taj mnogo jači osjećaj bio suspregnuo.13
Tum pavor sapientiam omnem mihi ex anima expectorat.14
One koji su se dobro očešali u kakvom ratnom okršaju, ranjene i još sve krvave sutradan vode opet u boj. Ali, one koji su jednom osjetili teški strah od neprijatelja, nećete ni po koju cijenu navesti da ga opet pogledaju u oči. Oni koji su u neprestanom strahu da će biti prognani, da će biti podjarmljeni, žive u stalnoj tjeskobi i zbog toga gube volju za jelom i pićem i odmorom, dok istodobno siromasi, prognanici i robovi često dane proživljavaju bezbrižno kao i svi ostali. A mnogo se ljudi, koji nisu mogli podnijeti teške ujede straha, objesilo, utopilo ili s visine sunovratilo, zorno nam pokazujući da je strah teži i nepodnošljiviji od same smrti.
Grci poznaju i drugu jednu vrstu straha koja ne ovisi o zabludi naše prosudbe i kažu da dolazi bez vidljiva razloga voljom nebesa. Čitavi narodi i čitave vojske često su takvim strahom obuzeti. Takav je bio strah koji je Kartažanima donio grozomornu nesreću. Čuli su se samo vapaji, krikovi i prestravljeni glasovi. Vidjelo se kako ljudi izlijeću iz svojih kuća kao da je neka uzbuna i kako jedni napadaju na druge, međusobno se ubijaju, upravo kao da je neprijatelj zauzeo njihov grad. Posvuda je bio nered i metež, a to je sve trajalo dok molitvama i žrtvama nisu umirili srdžbu bogova.15 To su nazivali paničnim strahom16.
* * * * *
Mišel de Montenj
1 Stih iz Eneide (II, 774): “Prođu me ȍd straha srsi i kosa se naježi meni” (u prijevodu Bratoljuba Klaića).
2 Tj. francuski bijeli križ u španjolski crveni.
3 Bilo je to za burbonske opsade Rima 1527. godine. I ove se pojedinosti čitaju u Memoires braće Du Bellay III, 75 (izdanje iz 1569).
4 Iz istog izvora (VIII, 255).
5 Germanik. Punim imenom Gaj Julije Cezar Germanik. Odlikovao se kao vojskovođa poglavito u Germaniji. Dobio je ime od Senata za uspomenu na pobjede svojega oca.
6 “I čudne li stvari, dvije se neprijateljske vojske ukrštavaju na bijegu: oni koji su bili zauzeli šumu srtaju u ravnicu, koji su se bili zaustavili na ravnici u šumu.” Tacit, Anali, II, 17 (prijevod Jakova Kostovića).
7 Teofil, bizantski car († 842).
8 Tj. Arapa. Primjer potječe iz Kronika bizantskog crkvenog pisca Zonarasa († oko 1130).
9 “Toliko se strah i od pomoći straši.” Kvint Kurcije, III, 11.
10 Sempronius Tuditanus (Publius), rimski vojskovođa iz III. st. pr. Kr. Primjer se odnosi na Kansku bitku (g. 216) kad se Sempronije probio kroz kartažanske čete.
11 Prema Titu Liviju, XXI, 56.
12 Ovog odlomka nema u rukopisnim Montaigneovim bilješkama na primjerku iz Bordeauxa (fo 55), a nalazi se u izdanju iz 1595.
13 Diodor Sicilski, XV, 7.
14 “Tad mi je strah iz grudi iščupao svu moju pamet.” Enije, kako ga navodi Ciceron u Tusculanae disputationes, IV, 7.
15 Diodor Sicilski, V, 17.
16 Od grč. panik@V, koji potječe od boga Pana.
