Odjeci

| December 27, 2015 | 0 Comments
Tenebrio molitor

Tenebrio molitor

Tenebrio molitor

Brašnar. Tako ga zovu. Živi noću, hrani se otpacima. Čovjek ih koristi u određenoj mjeri, pošto se lako mogu odgajati u velikom broju. Dovoljno je samo početi sa nekoliko buba i njihovih larvi u suvim mekinjama ili žitaricama i čekati rezultat. Visoka stopa razmnožavanja daje veliki broj jedinki. Pričinjavaju štetu i suvoj hrani. Predstavljaju i velike štetočine za žito i hranu u skladišti­ma. Brašnari su standardna hrana za ptice nježnog kljuna koje se drže u kavezima, te se u te svrhe odgajaju i prodaju zoološkim radnjama.

Sada je sunce u tom dvorištu školskom. Tada je padala kiša. Tvoja unuka dolazi, sve ih govna treba pobiti, kaže, vrišti, kaktusi koje gajiš i neke bube crne kojih je puna kuća, starac na suncu, kolone demonstranata, dvorište, neka djeca, tamo, iza ugla su ih poveli, bila su dvojica, lopovi, rekao si i otišao, uveče si pio, išao kod kurvi, izvan grada, i mnogi su bili, i neko te je pitao, što ubi one cigane, izvadio si pištolj, barabo i tebe ću k’o pile ubiti, majku ti jebem izdajničku, tako si vikao te noći, pijan. Dok si pušio u mraku u glavi praznina.

Nekada ponosan na svoje jake ruke. Zategnute mišiće ispod tanke tkanine vojničke košulje. Sada mu unuka kaže: ružno je to kada žvaćeš obraze. Nesvjesno to radim – pravdaš se. U ljetnjoj košulji kratkih rukava izašao si. Rekla ti je: stari ne zajebavaj, danas će biti frke u gradu. Ipak. Uzimaš štap, izlaziš. Dva puta provjeravaš da li si isključio šporet, da li si zaključao vrata.

Bila su dvojica. Otprilike istih godina. Jedan je bio crnpurast. Kada si se približio, prepoznao si ga – iz druge čete, prije neki dan su ga kod vatre zadirkivali da ne treba da pušta brkove, par dlačica ispod nosa nijesu se mogle nazvati brkovima. Drugi golobrad. Spuštenih glava, kiša je padala, strašna. Pretučeni na kiši. Sjećao se. Sunce je sada obasjavalo to dvorište, tada, mrak i kiša. Drugovi – čuo je svoj glas. Ova dva druga su ukrala dvije mašine iz podruma kuće naših domaćina. Ova dva druga su upravo priznala da su to uradili za jednog švercera iz grada kojeg ćemo tek uhapsiti. Drugovi, ako bi ova dva druga prošla nekažnjeno šta će narod pomisliti. Da smo isti kao drugi! Drugovi, to bi ugrozilo našu borbu i revoluciju! Drugovi, prijeki sud je donio odluku. Kazna za ovo se zna. Svi je znamo!

Poveli su ih do zida škole. Rafal.

Ušla je u stan, kao i obično što je ulazila, sa vikom, treskom, uzvicima. Samo ovoga puta sve je bilo mnogo jače. Znao je da će nešto važno da saopšti. Heeej, ne gledaš TV, hajde brzo vadi daljinski, znam da je kod tebe, i uključi, haos je u gradu!!!

Bez obzira koliko insekticida stavljao uvijek bi izlazile. Hm, kao da izlaze iz zidova – rekao je čovjeku koji je vršio dezinsekciju. Stara gradnja – odgovorio je čovjek. One u stvari i izlaze iz zidova. Zašto je rekao one – pomislio si. Skupljaš mrtve crne ljušture svakog jutra, saginješ se, metlom na djubrovnik, onda u kantu za smeće. Tako danima.11

Kada je presvlačio posteljinu tri crna mrtva tijela pala su na pod.

Taj pogled, oči, svjetlost. Gestikulacija. Original ti. Prijatelj mu govori, star kao i on što je, glasom koji drhti kaže – isti tvoj pogled. Nije, brani se. Ne, ne, isti, isto si ti ovako, sjećaš li se, naprasit, pun želje za pravdom.

Pravda, da.

Gledaj, ima da ih sjebemo ovaj put do kraja, pogledaj samo koliko ljuuudi…kako ćemo sjebati govna, treba ih sve pobiti, barabe, šta su nam uradili…

Nemoj tako.

Šta nemoj!!! Mladost su mi ukrali, mamicu im njihovu, a oni puni para koje su pokrali!! I nemoj! Nema nemoj!! Pravda, pravdu ćemo tražiti. Samo pravdu, pravedno društvo.

Pravda. Gleda u svoje ruke, ispruži prste. Drhte. Baš kao i njegovom poznaniku. I sjaj, oči, da…Po nadlanici staračke pjege.

Kuća je bila puna cvijeća, koje je od penzije postala njegova briga i svakodnevica. Mirisi su se miješali, ljudi koji su dolazili divili se. Čak i njene drugarice, uz obavezne psovke, jebo te, koliko zelenila!! Kao u džunglu da si nas dovela – smijale su se. Zatvori oči i vidi taj sjaj, nekada, da, i kod njega.

Kada zatvorim oči vidim. Kiša, noć, ispred škole, uniforme. Nemojte ljudi, nemojte, zar zbog dvije alatke da stradamo.

Sanjao je neki film, prošlost. Samo, ta prošlost u njegovim snovima bila je jasnija. Pomislio bi ujutru: bolno jasnija. Svaka crta njenog lika, njegova ljubomora, kao usporeni snimak, kada sjeda na stolicu u dnevnoj sobi, ona okrenuta leđima, gleda kroz prozor, sanjao je kao neki serijski film, svoju prošlost. Ali on nije bio glumac, niti reditelj, u svemu tome, već neko ko je slučajno zalutao, i, eto, sada gleda šta se dešava, muva koja zuji iznad njegove glave, sijeno se kosi, neke djevojke dolje kod vode pjevaju, prilazi ambaru, vidi brata kako ulazi, ide za njim, majka doziva, u glavnom gradu, drži ga za ruku, ulaze u sobu, smiješi se, još malo da popijemo – kaže, dođi, kaže, po plafonu čudne šare, težina, sijenka komarca koji stoji na vrhu lampe, rat kao najjasniji, najbolniji, krici umirućih, njegov pogled u nebo, buba koja se prevrnula na leđa, kada se probudi zna da je smrt blizu, nije oprao ruke te večeri iako je vodio računa, oficir mora da se razlikuje, nikada prljavi nokti, te noći iz mrtvog sna su ga digli, rekli, uhvatili smo dvojicu, spavao je u čizmama, i kada se sa kreveta spustio na pod, nije vidio, nije čuo, ispod pete njegove sjajne oficirske čizme ovozemaljsko bitisanje završio je jedan pauk, i još se jedna noga, od svih šest, pokretala kada je izašao, razbarušen, i već donio odluku. Nije progovarao dok nijesu stigli do škole, ljubavnica mu šapuće nešto o bjekstvu, daleko, daleko, govori dok ga ljubi, djevojčica je kod bake, kada je ušao pijan i kada mu je rekla: znam sve, zvala je i sve mi je ispričala, žena gleda kroz prozor, on se spušta na stolicu, sin i ćerka kada dolaze zajedno, posjede malo i odu, na sahrani nije plakao, samo, mušica od koje ne može da se odbrani, strah koji je u njemu kada se probudi polako nestaje kako dan odmiče, unuka koja ulijeće u dnevnu sobu i vrišti – sjebaćemo ih….

Kako bi ona, na njegovom mjestu, da je bila tada. Disciplina se morala sačuvati. Kiša, bila su dvojica, kada su ga zvali, tek se probudio, umoran od borbi, obukao je mantil, nije progovarao dok nijesu stigli, a slušao je izvještaj svog ađutanta, dvojica, uhvaćena na djelu i priznali, onom šverceru da nose…Jednog je znao, sjećao se da ga je pohvalio nakon borbe, kada je, iz prve, bombom pogodio mitraljesko gnijezdo, drugi mu je bio nepoznat, iako se trudio da im svima zna imena, da im nekada priđe, oslovi ih, porazgovara. Drugi mora da je novi, pomislio je. Mogao je da pita, na toj kiši, u dvorištu škole. Mora da je novi, tek upisao studije, pun ideja pobjegao u šumu. Ali to ne bi ništa promijenilo. Student ili bilo ko drugi. Uza zid.

Vidiš da ti praškovi ne pomažu, bre – rekla je unuka. Ubijaj ih, na primjer, na primjer, papučom! I kada ostale bube vide kako si okrutan, ima da se odsele. Ozbiljno ti kažem. Jednu smrskaš o pod, druge to vide i – tutanj! Ti imaš moć. Ozbiljno ti kažem.

Gdje ćeš, demonstracije su, opasno je na ulici – govori unuka, već se obukla i krenula.

Malo da prošetam.

Nemoj, znaš li da će biti frke sa policijom, sigurno hoće.

Neće mene – kaže, ne brini. I spuštaju se liftom, ona pjevuši neku koračnicu, na staru muziku, dodali su nove riječi, nema više riječi revolucija, ali se opet pominje sloboda.

Da, pravda i sloboda. O tome se tu radi.

Moram da žurim, poljubila ga je u obraz, naborani obraz. Čekaju me. Ti nemoj u gužvu, nego negdje sa strane, sjedi, pij čaj, i uživaj! Danas ih rušimo sto posto!!!

Ponekad ga upozori da žvaće obraze. Baš tako kaže, žvaćeš obraze, a to je pomalo ružno, osjetim kako drugarice gledaju…Žvaćem obraze – pomisli, na ulici je bilo mnogo svijeta, svuda vika, piska, muzika, bubnjevi..Kao pred rat se spremaju.

Nemiri su počeli u centru grada, čuo je viku, čak i par pucnjeva. A onda je nastala sveopšta trka. Pomjerio se tik do ograde od škole. Kako je masa nadirala, povukla je i njega. Preskakali su ogradu, padali, gazili jedni preko drugih. Policija je nailazila i tukla sve redom. Kada je došao do njega policajac je stao, sa podignutim pendrekom.

  • Šta ćeš ovdje, stari!! Bježi kući!!! – viknuo je i potrčao da stigne djevojku – i stigao je – da je udari dok je, sapletena, padala.

Polako se povukao, osjetio zid iza sebe. Sunce je bilo negdje u zenitu. Odsjaj na šlemovima, odsjaj na prozorima automobila. Prašina u školskom dvorištu, neki mladić je ustajao, krv je kapala sa njegovog lica. Nije bilo demonstranata, policajci su nestali po okolnim ulazima i ulicama.

Zid iza njega, na koji se naslonio.

 

Iz zbirke priča Heroji

Tags: , ,

Category: Art

Slobodan Šabeljić

About the Author ()

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine. U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

Leave a Reply

Art

Odjeci

by Slobodan Šabeljić time to read: 7 min
0