Old Shoes

| May 7, 2012 | 1 Comment

“Imam erotsko uzbuđenje da stvaram.”
Božidar Mandić

„Nije dovoljno da radimo ono što najbolje znamo, nekada moramo da uradimo i ono što je potrebno. Kome poslati stare cipele?“
Winston Churchill

Nikad ne bacam cipele. Imam čitavu kolekciju cipela od onomad još. Svuda ih nalazim. Juče sam otkrio jedne ispod stare gume u gepeku auta. Volim stare cipele. Nosim jedne mokasine kupljene 2001, sa visokom petom. ;) Je li to bilo moderno ili sam ja sazrijevao, u nedoumici sam. Eh, da mi je viđet’ sebe đe zamičem ulicom pedeset devete. Majušan i brkat ka li veli Rade Šerbedžija. Često zaboravim neke cipele čitavu sezonu pa im se dobro nasmijem kad ih nađem sljedeće godine. Neka mi Šobić ne zamjeri, ih što volim cipele stare. I vode sa Ceklina!

Postoje pesme uz koje se lijepo plače. Sad, stvar je ukusa ko uz koju, ali ja sam vazda, još kao dijete plakao uz Još ne sviće rujna zora u interepretaciji Nikole Karovića. I sad isto tako. Ne znam šta je to, kakav li je đavo u mene, ali suza je fakat. Nešto podsvjesno. Možda se u porodilištu slučajno na radiju zatekla ta pjesma kad sam došao iz pe ema?!

Lucifeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeer! Ding-dong, ding-dong! Maja, 1943.

A maja 1971. sam,  pukom slučajnošću, sreo Danila Kiša u bifeu Ateljea tog i tog. Sjedio je sa upravnicom ateljea, pio crno vino, točeći iz bokala punu čašu svakih pet, deset minuta. Pio je pošteno. Na eks i na prazan stomak. Pijan, raskopčan, šlantav, počeo je pjesmu. Toj pjesmi često zaborave zadnju, ključnu strofu. Kiš je otpjevao do kraja, ja sam se napio brzo. I otplak`o na tenane.

Svaka travka u povoju
bar osjeća radost svoju
al’ od mene radost bježi
daleko, daleko

Uzvišenost aure koja je ispunila ambijent bifea nijesam dugo mogao porediti ni sa čim. Teške, devedeset i neke u cetinjskoj sportskoj dvorani još jednom se desila slična aura. Jedan Čovjek je recitovao „Kari Šabanove“. Pet hiljada duša se opilo. Šaptalo se pod lovćenskom obavezom o slobodi.

Danas se Crnom Gorom vrišti o slobodi. Vrijeme je! Ali nema te aure. Nema je, jer nema onoga ko bi znao Lesa ili Vita, kad treba. Šta fali, pitamo se?! Fali to, kumovi. Fali duša, fale Kiš i Vito, fali Dado, fali taj lijepi gospodin iz ružnih devedesetih. Jer, sloboda se pjeva! „Revolucija je personalno uzbuđenje!“ (B.M)

Ajmo, svak svoj posa’!

Na kraju, podijeliću sa vas sedamnaest jednu noviju pjesmu mog drugara Zimbru Borislava Dragog iz Bandića.

Kafa s mlekom

Kad u kafani sjednem ja i naručim jedan dojč
Konobar je žena ta što se smješka njoj
I podignem nogu slatku na prečagu od stolice do
Pa zapovedim nepoznatom prijatelju: 

 “Dodaj mi sudoku hoj da ispunim svaki broj
uz prelepi dojč sa penom moj
i upaljač i cigaru i prelepu Sanju mladu”

 P.S.

“Spoznaj sebe i ništa suvišno.”
Old Greeks

 

 

 

Tags: , , , , , , ,

Category: Jasan Pogled

Markić Rakočević

About the Author ()

Markić Rakočević, rođen proljeća 1980., nedugo nakon smrti Josipa Broza a pola godine prije ubistva Džona Lenona, što ništa konkretno o njemu ne govori. Diplomirao pa magistrirao ekonomiju u Podgorici. Voli fudbal, poeziju i novac. U slobodno vrijeme čita sve i svašta i ponekad napiše koju riječ, onako, bez neke ambicije. Antifašista i liberal, ipak, shodno sopstvenom iskustvu življenja zalaže se za jaku državu-institucije. Seksualno opredijeljen, na radost poneke dame. To je, međutim, istorijska kategorija izuzev jedne. Do daljnjeg..

Comments (1)

Trackback URL | Comments RSS Feed

  1. Llilly says:

    Biografija legendarna ;)

Leave a Reply

Old Shoes

by Markić Rakočević time to read: 2 min
1