Spokojstvo i zadovoljstvo nije van čovjeka, nego u njemu samom [Tema: Čehov]

| June 27, 2017 | 0 Comments

Paviljon br. 6 (4)

VIII

Prije jedno dvije godine zemstvo je najzad nekako postalo darežljivo i odlučilo da svake godine daje trista rubalja kao pomoć za povećanje medicinskog personala u gradskoj bolnici sve do otvaranja zemske bolnice, pa je kao pomoćnik Anđreju Jefimiču bio pozvan sreski ljekar Jevgenij Fjodorič Hobotov. To je još vrlo mlad čovjek – nema ni trideset godina – visok, crnomanjast, širokog lica i sitnih očiju, biće da su mu preci bili pripadnici neke neruske narodnosti. Stigao je u grad bez pare u džepu, s koferčetom i mladom ružnom ženom, koju je predstavljao za svoju kuharicu. Ta žena je imala dojenče. Jevgenij Fjodorič je nosio kačket, visoke čizme, a zimi i kožuh. On se sprijateljio sa ljekarskim pomoćnikom Sergejem Sergejičem i blagajnikom, a ostale činovnike je odnekud zvao aristokratima i izbjegavao ih. U čitavom stanu on ima samo jednu knjigu – “Najnoviji recepti bečke klinike za 1881.g.”.

Kada ide bolesniku, on uvijek sa sobom nosi tu knjigu. Uveče obično u klubu igra bilijara. Ne voli karte. U razgovoru veoma voli da upotrebljava riječi kao što su – petljanje, mantifolija sa sirćetom, ne bacaj prašinu u oči i slično. U bolnicu on dolazi dvaput sedmično, obilazi odjeljenja i prima bolesnike. Ljutilo ga je što u bolnici nema antiseptike i kupica za puštanje krvi, ali nije uvodio nikakve novine bojeći se da time ne uvrijedi Andreja Jefimiča. Svog kolegu Andreja Jefimiča on smatra starim prepredenjakom, vjeruje da ima velike pare i u duši mu zavidi. Vrlo bi rado zauzeo njegovo mjesto.

IX

Jedne proljetne večeri, krajem marta, kada više nije bilo snijega, a u bolničkoj bašči pjevali čvorci, doktor je izišao da do kapije isprati svog prijatelja upravnika pošte. Upravo u tom trenutku je u dvorište ulazio Jevrej Mojsejka, koji se vraćao sa prosjačenja po gradu. On je bio gologlav i u plitkim kaljačama na bosim nogama, a u rukama je držao kesicu sa milostinjom.

  • Daj kopjejku! – obratio se doktoru drhteći od hladnoće i smiješeći se. Andrej Jefimič, koji nikoga nije umio da odbije, dao mu je deset kopjejki. “Kako je to ružno”, pomislio je gledajući njegove bose noge s pocrvenjelim i suhim člancima. “Takva je mokrina.” Pod uticajem osjećanja, koje je istovremeno ličilo i na sažaljenje i na gađenje, on odmah za Mojsejkom pođe u odjeljenje pogledajući čas u njegovu ćelu, čas u članke.

Čim doktor uđe, Nikita skoči sa gomile starih prnja i zauze stav mirno.

  • Dobra večer, Nikita – reče blago Andrej Jefimič. – Kako bi bilo da ovom Jevreju damo neke čizme, šta li, inače će se prehladiti.
  • Razumijem, vaše visoko blagorođe. Raportiraću nadzorniku.
  • Molim te. Zamoli ga u moje ime. Reci da sam ja molio.

Vrata odjeljenja su bila otvorena. Ležeći u krevetu i podnimivši se, Ivan Dmitrič je uznemireno osluškivao taj novi glas i najednom je prepoznao doktora. On se sav tresao od gnjeva i, zajapurivši se od srdžbe i izbuljivši oči, skočio je iz kreveta i našao se nasred sobe.

  • Doktor došao! – povikao je i zakikotao se.
  • Najzad! Gospodo, čestitam, doktor nas je udostojio svojom posjetom! Prokleti gad! – zaurla i u bijesu, kakav još nisu vidjeli na ovom odjeljenju, lupi nogom. – Ovog gada treba ubiti! Ne, njega je malo ubiti! U nužniku ga treba udaviti!

Čuvši to, Andrej Jefimič pogleda iz predsoblja u odjeljenje i upita blago:
– A zašto?
– Zašto? – prodera se Ivan Dmitrič prilazeći mu s prijetećim izrazom na licu i grčevito se umotavajući u svoj bolnički ogrtač. – Zašto? Lopove! – prošišta s gađenjem i praveći usne kao da će da pljune. – Šarlatane! Krvniče!
– Umirite se – reče Andrej Jefimič i postiđeno se nasmiješi. – Budite uvjereni da ja nikada i ništa nisam krao, a što se tiče ostalog, po svoj prilici, vi to mnogo preuveličavate. – Ja vidim da se vi na mene ljutite. Molim vas, smirite se ako možete i recite mi spokojno zbog čega se vi ljutite.
– A zašto vi mene ovdje držite?
– Zato što ste bolesni!
– Tako, ja sam bolestan. Ali desetine i stotine luđaka šetaju slobodno zato što vaše neznanje nije u stanju da razlikuje bolesne od zdravih. Pa zašto ja i ovi nesretnici moramo da ležimo tu i da ispaštamo grijehe za sve ostale? I vi, vaš pomoćnik, nadzornik i sva vaša bolnička poganija – svi ste vi u moralnom pogledu neuporedivo gori od nas, i zašto smo onda mi ovdje zatvoreni, a ne vi? Gdje je tu logika?
– Tu se ne radi ni o moralu ni o logici. Sve zavisi od slučaja. Koga zatvore, taj i leži, a koga ne zatvore, taj šeta, u tome je čitava stvar. U tome što sam ja ljekar, a vi duševni bolesnik, nema ni govora o nekom moralu ni logici, to je samo prosta slučajnost.
– Te gluposti ja ne razumijem… – turobnim glasom reče Ivan Dmitrič i sjede na svoj krevet. Mojsejka, koga Nikita nije mogao da pretrese u doktorovom prisustvu, poredao je po svom krevetu komadiće hljeba, papiriće i kosti i, još uvijek tresući se od hladnoće, poče nešto brzo da pjevucka na jevrejski način. Vjerovatno je uobrazio da je otvorio dućan.
– Pustite vi mene – reče Ivan Dmitrič i glas mu zadrhta.
– Ne mogu.
– A zašto? Zašto?
– Zato što to nije u mojoj vlasti. Pomislite i sami kakvu ćete imati korist od toga ako vas ja pustim. Recimo, odete. Pa vas će odmah zaustaviti građani ili policija, i vratiće vas ovamo.
– Da, da, tako je… – reče Ivan Dmitrič i protrlja čelo. – To je grozno! Pa šta da radim? Šta?

Glas Ivana Dmitriča i njegovo mlado i pametno lice s grimasama svidjeli su se Andreju Jefimiču. Obuze ga želja da bude nježan prema to mladom čovjeku i da ga umiri. On sjede pored njega na krevet, zamisli se i reče:
– Vi pitate šta da se radi? U vašoj situaciji najbolje je – bježati odavde. Ali nažalost, to je beskorisno. Bićete uhvaćeni. Kada se društvo ograđuje od zločinaca, duševnih bolesnika i uopće nezgodnih ljudi, ono je nepobjedivo. Ostaje vam samo jedno: da se pomirite s mišlju da je vaš boravak ovdje neophodan. – Nikome on nije potreban. – Kad već postoje tamnice i ludnice, onda mora da neko i leži u njima. Ako ne vi, onda – ja, ako ne ja, onda neko treći. Čekajte samo, kada u dalekoj budućnosti ne bude više ni tamnica ni ludnica, onda neće biti ni rešetaka na prozorima, a ni bolničkih ogrtača. Naravno, prije ili kasnije, takvo vrijeme će doći. Ivan Dmitrič se zajedljivo nasmiješi.
– Vi se šegačite – reče i pogleda ga ispod oka. – Takvoj gospodi kao što ste vi i vaš pomoćnik Nikita nije stalo do budućnosti, ali budite uvjereni milostivi gospodine, doći će bolja vremena! Možda se ja izražavam neduhovito, možete da mi se smijete, ali zablistaće zora novog života, pobijediće pravda, pa će i nama granuti sunce! Ja to neću dočekati, crknuću, ali dočekaće nečiji praunuci. Ja ih pozdravljam i od sveg srca radujem se, radujem se zbog njih! Naprijed! Bog vam pomogao, prijatelji! Ivan Dmitrič se diže užagrenih očiju i, ispruživši ruke prema prozoru, nastavi uzbuđenim glasom: – Kroz ove rešetke ja vas blagosiljem! Živjela pravda! Ja se radujem!
– A ja ne vidim nekog naročitog razloga za radovanje – reče Andrej Jefimič, kome se taj gest Ivana Dmitriča učinio teatralnim, ali mu se u isto vrijeme i dopao. – Tamnica i ludnica neće biti, i pravda će, kao što ste vi izvoljeli reći, pobijediti, ali sama suština stvari se neće izmijeniti, i dalje će važiti jedni te isti prirodni zakoni. Ljudi će i dalje bolovati, stariti i umirati. Ma kakva veličanstvena zora obasjala vaš život, na kraju krajeva vas će ipak zakovati u sanduk i baciti u jamu.
– U besmrtnost? – Koješta!
– Vi ne vjerujete, ali ja vjerujem. Kod Dostojevskog ili kod Voltera neko kaže – kad ne bi bilo Boga, ljudi bi ga izmislili. A ja sam duboko uvjeren – ako nema besmrtnosti, nju će prije ili kasnije pronaći veličanstveni ljudski razum.
– Lijepo rečeno – reče Andrej Jefimič smiješeći se od zadovoljstva. – Dobro je to što vi vjerujete. Sa takvom vjerom i zazidan čovjek bi mogao bezbrižno živjeti. Jeste li vi negdje izvoljeli studirati?
– Da, na univerzitetu, ali nisam završio.
– Vi ste čovjek koji misli i koji se udubljuje u stvari. U svakoj situaciji vi možete naći utjehu u samom sebi. Slobodna i duboka misao koja teži da shvati život i potpuno preziranje glupe sujete svijeta – to su dva najveća blaga koje je čovjek ikada poznavao. A vi možete posjedovati ta blaga, pa makar se nalazili iza tri rešetke. Diogen je živio u buretu, ali je bio sretniji od svih zemaljskih careva.
– Vaš Diogen je bio bolestan – mrzovoljno dočeka Ivan Dmitrič. – Šta vi meni tu govorite o Diogenu i nekakvom shvatanju? – najednom on planu i skoči. – Ja volim život, i volim ga strastveno! Patim od manije gonjenja, stalno me muči strah, ali ima trenutaka kada me obuzima žudnja za životom, i tada se plašim da ću poludjeti. Strašno mi se živi, strašno! Onako uzbuđen, on se prošeta po sobi i, spustivši glas, poče: – Kada sanjarim, posjećuju me priviđenja. Dolaze mi neki ljudi, čujem glasove, muziku, i čini mi se da šetam po nekakvim šumama, po morskoj obali, i onda tako strasno priželjkujem neko poslovanje, brige… Recite mi, šta ima tamo novog? – upita Ivan Dmitrič. – Kako je tamo?
– Želite da čujete o gradu, ili uopće?
– Pa, eto, ispričajte mi prvo o gradu, a onda i o svemu uopće.
– Pa evo. U gradu je iznurujuće dosadno… Nemaš s kim riječi da izmijeniš, niti da poslušaš nekoga. Nema novih ljudi. Zapravo, nedavno je stigao mladi ljekar Hobotov.
– Pa on je stigao još dok sam ja bio napolju. Šta je, neotesanac?
– Da, nekulturan čovjek. Čudnovata stvar, znate… Sudeći po svemu, u našim prijestonicama nema intelektualne stagnacije, naprotiv, primjećuje se napredak, znači – tamo bi moralo biti i savremenih ljudi, ali, eto, ne znam zašto, nama otuda uvijek šalju takve ljude da ih ne možeš gledati. Ovo je nesretan grad! – Da, baš je nesretan grad! – uzdahnu Ivan Dmitrič i zasmija se. – A kako je tamo inače? Šta pišu novine i časopisi?

U odjeljenju je već bilo mračno. Doktor ustade i stojeći poče da priča šta pišu u inostranstvu i u Rusiji, i koje se sada ideje primjećuju. Ivan Dmitrič ga je pažljivo slušao i postavljao pitanja, ali najednom, kao da se sjetio nečeg strašnog, uhvati se za glavu i leže u krevet okrenuvši leđa doktoru.
– Šta vam je? – upita Andrej Jefimič.
– Ni riječi više vi od mene nećete čuti! – grubo odgovori Ivan Dmitrič. – Ostavite me na miru!
– A zašto?
– Kažem vam – ostavite me! Kog vraga tražite?

Andrej Jefimič sleže ramenima, uzdahnu i izađe. Prolazeći kroz predsoblje, on reče:
– Nikita kako bi bilo da se ovdje počisti… Strašno zaudara!
– Razumijem, vaše visoko blagorođe.

“Kako je prijatan taj mladi čovjek!” – razmišljao je Andrej Jefimič vraćajući se u stan. “Za čitavo vrijeme mog boravka ovdje, čini mi se, to je prvi čovjek s kojim se može porazgovarati. On umije da rezonuje i interesuje ga upravo ono što vrijedi.” Dok je čitao, a i kasnije, kad je legao u krevet, on je stalno mislio o Ivanu Dmitriču. A ujutro čim se probudio, sjetio se da se jučer upoznao sa jednim pametnim i interesantnim čovjekom, i odluči da ga opet posjeti čim mu se za to ukaže prilika.

X

Ivan Dmitrič je ležao u istoj pozi kao i jučer, obuhvatio je glavu rukama i podavio noge. Lice mu se uopće nije vidjelo.
– Dobar dan, prijatelju – reče Andrej Jefimič. – Vi ne spavate?
– Prvo, ja vam nisam prijatelj – odgovori Ivan Dmitrič u jastuk – a drugo, uzalud se vi trudite: nećete od mene izvući ni jedne jedine riječi.
– Čudnovato… – zbunjeno progunđa Andrej Jefimič. – Jučer smo razgovarali tako mirno, ali vi se najednom nađoste uvrijeđeni i odmah prekidoste… Možda sam se nezgodno izrazio ili iskazao neku misao koja se ne slaže sa vašim nazorima…
– Mislite da vam ja vjerujem! – reče Ivan Dmitrič dižući se gledajući doktora podrugljivo i uznemireno svojim pocrvenjelim očima. Možete da idete da špijunirate i iskušavate negdje na drugom mjestu, a ovdje vi nemate šta da radite. Još jučer sam shvatio zašto ste vi dolazili.
– Čudna fantazija! – nasmiješi se doktor. – Znači, vi smatrate da sam ja špijun?
– Da, smatram… Špijun ili doktor kome su me dali na posmatranje – to je potpuno svejedno.
– Eh, baš ste neki… izvinite… čudak!

Doktor sjede na klupicu pored kreveta i prijekorno klimnu glavom.

  • Dobro, dopustimo da ste u pravu – reče on. – Dopustimo da vas ja izdajnički hvatam za riječ da bih vas izdao policiji. I vas onda uhapse i osude. Pa zar će vam u sudu i u tamnici biti gore nego ovdje? Pa da vas i protjeraju ili čak osude na robiju, zar je i to gore nego ležati u ovom kućerku? Čini mi se da nije gore… Čega se onda bojite?

Po svoj prilici, ove su riječi djelovale na Ivana Dmitriča, i on spokojno sjede. Bilo je nešto poslije četiri sata – vrijeme kada Andrej Jefimič obično šetka po sobama, a Darjuška ga pita da li je vrijeme za pivo. Napolju je bilo tiho i lijepo vrijeme.

  • A ja, evo, kao što vidite, poslije ručka izišao da prošetam, pa, eto, navratio do vas – reče doktor. – Pravo je proljeće.
  • Koji je sada mjesec? Mart? – upita Ivan Dmitrič.
  • Da, kraj marta.
  • Napolju blato?
  • Ne, nije baš tako. U bašti su već staze uređene.
  • Sada bi dobro bilo u kočiji se izvesti nekud van grada – reče Ivan Dmitrič trljajući pocrvenjele oči kao da se tek probudio – a onda se vratiti kući u topao i prijatan kabinet i… poći nekom poštenom ljekaru da me liječi od glavobolje… Odavno već nisam živio kao što ljudi žive. A ovdje je tako odvratno! Neizdržljivo odvratno!

Poslije jučerašnjeg uzbuđenja on je bio umoran i apatičan, i nerado je razgovarao. Prsti su mu se tresli, a po licu se vidjelo da ima veliku glavobolju.

  • Između toplog i prijatnog kabineta i ove sobe nema nikakve razlike – reče Andrej Jefimič. – Spokojstvo i zadovoljstvo nije van čovjeka, nego u njemu samom.
  • Kako to mislite?
  • Obična čovjek nešto dobro ili rđavo uvijek očekuje izvan sebe, to jest od kočije i kabineta, a čovjek koji misli – od samog sebe.
  • Idite vi i tu filozofiju propovijedajte u Grčkoj, gdje je toplo i naranče mirišu, a ovdje joj klima ne odgovara. S kim sam ja to razgovarao o Diogenu? S vama, čini mi se ?
  • Da, jučer, sa mnom.
  • Diogenu nije bio potreban kabinet i topla soba; tamo je ionako toplo. Lezi samo u bure, i jedi naranče i maslinke. A da je morao u Rusiji živjeti, on bi ne samo u decembru nego bi i u maju tražio tople sobe. Sklupčao bi se od hladnoće.
  • Nije to tako. Hladnoću, kao i svaki bol uopće, čovjek može i da ne osjeća. Marko Aurelije je rekao: “Bol je samo aktivna predstava o bolu; napregni volju da izmijeniš tu predstavu, odbaci je, prestani da se žališ, i bola će nestati.” To je tačno. Filozof, ili jednostavno čovjek koji umije da misli i razmišlja, upravo se i odlikuje time što prezire patnje; on je uvijek zadovoljan i ničemu se ne čudi.
  • Znači, ja sam idiot, jer patim, nisam zadovoljan i čudim se ljudskom nitkovluku.
  • Niste u pravu. Ako se češće budete udubljivali u stvari, vi ćete shvatiti kako je ništavno sve to spoljašnje što nas toliko uzbuđuje. Treba nastojati da shvatite život, i u tome je – istinska sreća.
  • Shvatiti… – namršti se Ivan Dmitrič. – Spoljašnje, unutrašnje… Izvinite, ali ja to ne razumijem. Ja znam samo jedno – reče on ustajući i ljutito gledajući doktora – ja znam da je mene Bog stvorio od tople krvi i živaca! A organsko tkivo, ako je samo sposobno za život, mora da reagira na svaki nadražaj. I, eto, ja reagiram! Na bol ja odgovaram vikom i suzama, na podlost – negodovanjem, na nitkovluk – gađenjem. Po mom mišljenju, to, zapravo, i jeste ono što se zove život. Ukoliko je organizam nerazvijeniji, utoliko je on manje osjetljiv i utoliko slabije reagira na nadražaj, a ukoliko je razvijeniji, utoliko je osjetljiviji i energičnije reagira na stvarnost. Kako da to ne znate? Doktor, a ne znate takve trice! Da bi čovjek mogao prezirati patnje, da bi uvijek bio zadovoljan i da se ničemu ne bi čudio, treba da se nađe u ovakvom stanju – i Ivan Dmitrič pokaza na gojaznog, okruglog od debljine mužika – ili da se u tolikoj mjeri nauči na patnje pa da izgubi svaku osjetljivost na njih, to jest da prestane da živi. Izvinite, ja nisam ni mudrac ni filozof – uzbuđeno nastavi Ivan Dmitrič – i od toga svega ja ništa ne razumijem. Ja nisam u stanju da rezonujem.
  • Naprotiv, vi prekrasno rezonujete.
  • Stoici, koje vi parodirate, bili su divni ljudi, ali njihovo učenje se zamrzio još prije dvije hiljade godina i ni za dlaku nije koraknulo naprijed, a neće ni koraknuti, jer nije praktično i nema veze sa životom. Ono je imalo uspjeha samo kod manjine, koja je provodila svoje dane u studiranju i uživanju u raznim doktrinama, a većina nije ni razumjela njihovo učenje. Učenje koje propovijeda ravnodušnost prema bogatstvu i uživanju, preziranje patnji i smrti, potpuno je nerazumljivo za ogromnu većinu ljudi, jer ta većina nikada nije ni znala šta su to bogatstvo i uživanje; a da prezire patnje, to bi značilo da prezire sam život, jer se sva suština čovjeka sastoji od osjećanja gladi, hladnoće, uvreda, gubitaka i hamletovskog straha od smrti. U tim osjećanjima je čitav život: on može biti težak, možete ga mrziti, ali ne i prezirati. Tako je to. Ponavljam, učenje stoika nikada ne može imati budućnosti, kao što i sami vidite, od prvih početaka pa sve do danas uvijek je napredovala borba, osjetljivost na bol i sposobnost reagiranja na nadražaj…

Ivan Dmitrič najednom izgubi vezu misli, zastade i ljutito protrlja čelo. – Htio sam da kažem još nešto važno, ali sam se smeo – reče on. – O čemu sam to htio? Ah, da! Hoću da kažem: neki od stoika se prodao u ropstvo da bi otkupio svog bližnjeg. Eto, vidite, znači, i stoik je reagirao na nadražaj, jer da bi čovjek učinio nešto tako velikodušno kao što je uništenje samog sebe radi svog bližnjeg, mora da se radi o duši koja je ozlojeđena i saosjećajna. U ovoj tamnici sam zaboravio sve što sam nekada učio, a ja bih se još koječega sjetio. A Hrista ako uzmemo? Hristos je reagirao na stvarnost tako što je plakao, smiješio se, žalostio, srdio se, čak i tugovao. Nije on s osmijehom išao u susret patnjama i nije prezirao smrt, nego se molio u Getsimanskom vrtu da bi ga mimoišla ta gorka čaša. Ivan Dmitrič se zasmija i sjede.
– Dopustimo da mir i zadovoljstvo nisu van čovjeka, nego u njemu samom – reče on. – Dopustimo da treba prezirati patnje i ničemu se ne čuditi. Ali na osnovu čega vi to propovijedate? Jeste li vi mudrac? Filozof?
– Ne, ja nisam filozof, ali to treba svak da propovijeda zato što je razumno.
– Ne, ja hoću da znam na osnovu čega vi smatrate sebe kompetentnim u stvari razumijevanja, preziranja patnji i tome slično? Jeste li vi nekada patili? Znate li šta su to patnje? Oprostite, jesu li vas u djetinjstvu tukli?
– Ne, moji roditelji su osjećali odvratnost prema kažnjavanju.
– A mene je otac nemilosrdno tukao. To je bio osoran čovjek, hemoroidialni činovnik, s dugačkim nosom i žutim vratom. Ali da razgovaramo o vama. Čitavog života vas niko nije prstom dirnuo, niko vas nije zastrašivao i mlatio. Vi ste zdrav kao bik. Rasli ste pod okriljem svog oca i školovali ste se o njegovom trošku, i tako ste se najednom dočepali sinekure. Više od dvadeset godina vi ste živjeli u besplatnom stanu sa grijanjem, osvjetljenjem, poslugom i pravom da radite kako i koliko hoćete, a ako hoćete, da uopće i ne radite. Po svojoj prirodi vi ste čovjek lijen i mekušan i zato ste nastojali da svoj život udesite tako da vas ništa ne bi uznemiravalo i pokretalo s mjesta. Sve poslove vi ste predali pomoćniku i ostalom ološu, a vi ste sjedili u toplu i tišini, skupljali ste novac, knjige čitali, naslađivali se razmišljanjima o raznim uzvišenim tricama i (Ivan Dmitrič pogleda u crveni doktorov nos) pijuckanjem. Jednom riječi, vi života niste vidjeli niti ga uopće poznajete, a stvarnost vam je poznata samo teoretski. A patnje vi prezirete i ničemu se ne čudite iz vrlo prostog razloga: sujeta nad sujetama, spoljašnje i unutrašnje preziranje života, patnje i smrti, razumijevanje, istinska sreća – sve je to filozofija koja najbolje odgovara ruskom dembelanu. Vi vidite, naprimjer, mužik tuče ženu. Zašto da je vi štitite? Neka je tuče, i tako će prije ili kasnije oboje umrijeti; a osim toga, taj koji tuče ne vrijeđa batinama toga koga bije, nego samog sebe. Pijančiti je glupo i nedolično, ali: ako pijete – umrijećete, a ako i ne pijete, opet ćete umrijeti. Dođe žena, zub je boli… Pa šta? Bol je predstava o bolu, a osim toga, bez bolesti ne možeš proživjeti na ovom svijetu, svi ćemo umrijeti, i zato – idi, ženo, ne smetaj mi da razmišljam i votku da pijem. Neki mlad čovjek traži savjet – šta da radi, kako da živi. Prije nego što odgovori, svaki drugi bi se malo zamislio, a vi imate odgovor već gotov: treba težiti razumijevanju ili istinskoj sreći. A šta je to ta fantastična “istinska sreća”? Naravno, odgovora nema. Nas ovdje drže iza rešetaka, truhnemo, muče nas, ali to je prekrasno i razumno, jer nikakve razlike nema između ovog odjeljenja i toplog i prijatnog kabineta. Vrlo zgodna filozofija: nemaš šta da radiš, savjest ti je čista i još se filozofom osjećaš… O, ne, gospodine, to nije filozofija, ni razmišljanje, ni širina pogleda, nego lijenost, fakirstvo i sanjivost… Tako je to! – opet se naljuti Ivan Dmitrič. – Patnje prezirete, a da vam neko vratima prst prignječi, sigurno biste zajaukali koliko vas grlo nosi!
– A možda i ne bih – reče Andrej Jefimič smiješeći se.
– Nije nego! Ili da vas zgrabi paraliza ili, recimo, da vas neka budala i drznik, iskorišćavajući svoj položaj i čin, javno uvrijedi i da vi znate da će mu to proći nekažnjeno – e, tada biste shvatili šta to znači upućivati druge da teže razumijevanju i istinskoj sreći.
– To je originalno – reče Andrej Jefimič smijući se i trljajući ruke od zadovoljstva. – Prijatno me iznenađuje vaša sklonost za generalisanje, a moja karakteristika, koju ste maločas izvoljeli dati, prosto je izvanredna. Moram priznati da razgovor s vama za mene predstavlja ogromno zadovoljstvo. A sada, pošto sam ja vas saslušao, budite dobri, pa i vi mene saslušajte…

XI

Taj razgovor je trajao još gotovo čitav sat i, očevidno, na Andreja Jefimiča je učinio veoma dubok utisak. Počeo je svakog dana da ide u to odjeljenje. Išao je ujutro i poslije ručka, i često ga je večernji suton zaticao u razgovoru sa Ivanom Dmitričem. U početku Ivan Dmitrič ga se pribojavao, sumnjao je da ima hrđave namjere i otvoreno pokazivao svoje neraspoloženje, ali onda se navikao na njega, i svoje osorno držanje prema njemu zamijenio blago-ironičnim. Uskoro se po bolnici pronio glas da je doktor Andrej Jefimič počeo posjećivati paviljon br. 6. Ni ljekarski pomoćnik, ni Nikita, ni bolničarke nisu mogli da shvate zašto on ide tamo, zašto tamo sjedi čitave sate, o čemu to on razgovara tamo i zašto ne propisuje lijekove. Čudnovato im je izgledalo njegovo ponašanje.

Često se događalo da ga Mihail Averjanič ne zateče kod kuće, što se ranije nikad nije događalo, a i Darjuška je bila u velikoj nedoumici, jer doktor nije više pio pivo u određeno vrijeme, a ponekad je čak i na ručak zakašnjavao. Jednog dana, bilo je to već koncem juna, doktor Hobotov dođe nekim poslom kod Andreja Jefimiča; ne našavši ga kod kuće, on se uputi da ga traži po dvorištu. Tamo su mu rekli da je stari doktor otišao kod luđaka. Kad je ušao u kućicu i zastao u predsoblju, Hobotov je čuo sljedeći razgovor:

  •   Mi se nikada nećemo složiti, niti ćete uspjeti da me prevedete u vašu vjeru – govorio je Ivan Dmitrič uzbuđeno.
  • Vi apsolutno ne poznajete stvarnost i nikada niste patili, nego ste se kao pihavica naslađivali tuđim mukama, a ja sam patio sve od rođenja pa do današnjeg dana. Zato vam otvoreno kažem: ja smatram sebe višim i kompetentnijim od vas u svakom pogledu. Nećete, valjda, vi da me učite.
  • Ja uopće nemam neke namjere da vas prevodim u svoju vjeru – poče Andrej Jefimič tiho i sa žaljenjem što sagovornik neće da ga shvati.
  • I nije stvar u tome, prijatelju moj. Nije stvar u tome što ste vi patili, a ja nisam. Patnje i radosti su prolazna stvar; ostavimo ih, Bog s njima. Stvar je u tome što vi i ja mislimo; mi vidimo jedan u drugome ljude koji su u stanju da misle i rasuđuju, i to nas čini solidarnim, ma koliko se naši pogledi razlikovali. Kada biste vi znali, prijatelju moj, kako je meni dozlogrdilo sveopće bezumlje, nesposobnost i ograničenost i s kakvim zadovoljstvom ja s vama svaki put razgovaram! Vi ste pametan čovjek, i ja uživam u tome.

Hobotov odškrinu vrata i proviri u sobu; Ivan Dmitrič u kalpaku i doktor Andrej Jefimič sjedili su na krevetu jedan do drugog. Luđak je pravio grimase, stresao se i grčevito se umotavao u svoj ogrtač, a doktor je, oborene glave, nepomično sjedio i na licu mu se vidio izraz bespomoćnosti i tuge. Hobotov sleže ramenima nasmiješi se i upitno pogleda Nikitu, ali i Nikita samo sleže ramenima. Sutradan je Hobotov došao zajedno sa ljekarskim pomoćnikom. Obojica su stajali u predsoblju i prisluškivali.

  • Naš stari, izgleda, sasvim skrenuo! – reče Hobotov izlazeći napolje.
  • Gospode, smiluj se nama, grešnicima! – uzdahnuo je pobožni Sergej Sergejič oprezno obilazeći lokvice da ne uprlja svoje do sjaja očišćene čizme.
  • Moram vam priznati, poštovani Jevgenije Fjodoriču, ja sam to već odavno očekivao!

Anton Pavlovič Čehov

nastaviće se

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Spokojstvo i zadovoljstvo nije van čovjeka, nego u njemu samom [Tema: Čehov]

by admin time to read: 20 min
0