Vanja Kovačević: o predstavi Krivica

| December 17, 2018 | 0 Comments

Piše: Vanja Kovačević

 

Pojam krivice  stoji u centru interesovanja dramatičara još od začetka drame, pa ne čudi što mu se u različitim, ili ako baš hoćemo, svim vremenima, oni vraćaju na način primjeren vremenu u kojem žive i pišu.
Nebojša Romčević u svojoj drami Krvica , priči napisanoj u 16 kratkih  emocionalno pregnantnih scena  opisuje nastojanje dvoje usamljenih, i mnogo puta poraženih ljudi, da na ruševinama  stare porodice ( od koje, iskreno govoreći nije ostalo ništa ) ponovo zasnuju funkcionalnu porodicu, i na taj način, koliko toliko svojim promašenim životima daju kakav takav smisao. Ako se kaže da sve to pokušavaju da ostvare pred očima djeteta koje je zanijemilo nakon očevog samoubistva, zadatak postaje još teži, a krivica- veća.
Postavljajući komad na scenu, pritom slijedeći osnovnu piščevu namjeru,  Đorđe Tatić i Anđelija Rondović, uz svesrdnu pomoć Zorana Rakočevića, napravili su komad snažne, opore emocije koji će vas natjerati da se zapitate ko ste i kakvi ste. Podsjećajujući vas, u krajnjem, kakvi ne bi smjeli postati. Kada bi u tematskom smislu pokušali da opišemo Krivicu, mogli bismo reći da je u pitanju, što zvuči veoma apsurdno, mada tako i jeste, duodrama sa tri lika, u kojoj se treći , koji je pokretač dramske radnje ne pojavljuje na sceni, ali izaziva lavinu zbivanja koji će osim toka radnje, odlučiti i sudbinu dva junaka, odnosno anti junaka. Naime Braco,  vlasnik trafike, pripadnik „ nove klase“ tranzicionih sitnih ( i naravno, neostvarenih ) biznismena u pokušaju, čovjek pred „pucanjem“ pod teretom života useljava se kod svoje ljubavnice Gordane i njenog, nakon smrti oca, zanijemilog sina. Razlog ubistva, kako to majstorski postavlja pisac drame, a što saznajemo tokom trajanja predstave je krajnje bizaran- od svoje profesorske plate on nije bio u stanju da kupi patike  koje mu je dječak tražio. I dok pisac drame ide u pravcu krivice, jednog od temeljnih pojmova ne samo antiče tragedije, nego i cjelokupne istorije drame, dvoje glumaca, priču“ skreću“ sa osnovnog kursa  bojeći je elementima  primjerenenim vremenu u kojem živimo, a to znači, čineći je  znakovitijom, aktuelnijom, i uzbudljivijom. Osim što se bave pojmom krivice, oni nenametljivo, ali upečatljvo sugerišu na drugi važan  pojam- pojam grijeha,  što predstavu čini kompleksnijom , osjećajnijom, bolnijom, a aktere predastave, a  nas- što je od ključne važnosti- ranjivijim.Vješto  postavljajući komad na scenu, dvoje glumaca ga smiještaju  između čistote antičkih  tragičkih predložaka  i lucidnih životnih opservacija, bogateći ga sočnim, savremenim jezikom, koji  u njihovoj interpretaciji ne postaje samo sredstvo sporazumijevanja ( ili bolje- nerazumijevanja i nesporazuma ) već i njihovo  ishodište, a u rijetkim trenucima i utočište.
Zbog svih tih elemenata, predstava Krivica, u žanrovskom smislu, najbliža je melodrami, jer u nama izaziva snažne emocionalne potrese. Uostalom njeni junaci, tipične su figure psihološke melodrame,  dovedeni do ekstremne situacije, odnosno do tačke pucanja, kada se dramatično kidaju sve veze između njih, i  kada sve, čini se, ide u nepovrat.

A kako Đorđe i Anđelija igraju?

Emotivno, bolno, osjećajno,  potresno, osnovni su epiteti kojima bi mogli dočarati izuzezno upečatljivu glumu dvoje protagonista. Zahvaljujući snažnoj  interpretaciji Đorđe Tatić i Anđelija Rondović postižu cilj svake prave umjetnosti, pa i teatra koji kaže da  u pozorištu nije važno da li nam se nešto sviđa, već da li nas se tiče, ili kako to Sartr kaže u jednom svom eseju- da li nas egzistencijalno potresa.To se u liku Braca posebno vidi u sceni ispovijesti koji predstavlja ne samo vrhunac  dramskog teksta, već i vrhunac  glumčeve igre. Potresno priznanje o promašenosti sopstvenog života i pokušaja ponovnog zasnivanja funkcionalne porodice ( a njihov odnos je sve, osim funkcionalan ) izgovoreno je toliko upečatljivo da se stiče utisak da je dramu pisao Tatić, a ne Romčević. I da je ona njegov autentični, doživljeni  biografski momenat.Tako upečatljiva igra dobar tekst čini još boljim.

Predstava, a pogotovo duodrama vrijedi mnogo manje ako se zasniva na izuzetnoj igri samo jednog glumca. Njihov partnerski odnos takođe je izuzetan, čemu mnogo doprinosi i izvanredna igra mlade glumice. Tumačeći lik Gordane, žene raspete između  ljubavi prema sinu  koji je postao skoro autističan nakon smrti svoga oca, i potrebe da pored nje bude neko snažniji ko će je „vući kroz život“, jer osjeća da je breme života isuviše teško da bi mogla ubuduće koračati sama, Anđeija Rondović nam nudi sliku žene spremne da se bori, ali ne još dugo vremena. Ona je kreirala  lik žene koja je odgovornost zbog smrti muža ( a koliko je zaista ima, to je već drugo pitanje ), i zatvaranja sina u sopstveni svijet, pretvorila u opsesiju, opsesiju u krivicu, a krivicu u grijeh. Kao ključna odlika njenog lika ( što pokazuje raskošnim glumačkim talentom) to ostaje čak i nakon pronalaska tajnog dnevnika svog muža, profesora muzike, iz kojeg saznaje da ju je on varao  sa nastavnicom fizičkog, kada samo za tren  njen lik prelazi put od krivice i potištenosti  do bijesa, da bi se opet vratila u pređašnje, prvobitno stanje. Ipak, vrhunac predstave, glume dvoje protagonista, i u krajnjem, njihove partnerske igre, dešava se u sceni abortusa  u kojoj se umjesto burne rasprave jednostavno desi samo tihi odlazak. I ništa više. Dakle, klimaks se, umjesto u eksploziji, u rasprskacvanju, dešava u imploziji, odnosno u urušavanju. A urušava se ljubavna  veza, smisao , partnerski odnos, budućnost- sve što je vrijedno u životu.

Krivica je priča o ljudima koji su nezasluženo dospjeli na marginu života. I pored toga, ni pisac ni protagonisti predstave, nijesu željeli da postave komad koji će docirati, moralizatorski pričati priču o nepravdi. Njihov cilj je bio mnogo jednostavniji: naprosto su željeli da pokažu i ukažu na nemilosrdnost života i njegovu brutalnost, da predoče da to nije nimalo laka stvar. A pogotovo onima koji pokušavaju da simuliraju kako žive pristojan život. To je i razlog više zbog kojeg je predstava u kojoj igraju Đorđe Tatić i Anđelija Rondović toliko snažna što je preporuče za igranje svuda i uvijek. Jer, ako je pozorište, kako je tvrdio Seneka, jedna daska i strast, dvoje izuetnih glumaca su to potvrdili do kraja. Istinski, snažno, osjećajno, upečatljivo.

decembar 2018.

Tags: ,

Category: Notes

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Vanja Kovačević: o predstavi Krivica

by admin time to read: 4 min
0