Ženske hronike – Uvijek je vrijeme za poštene ljude

| October 17, 2014 | 0 Comments

10

Projekat “Ženske hronike” NVO Fenomeni realizuju uz podršku Koalicije KORAK.
KORAK je koalicija nevladinih organizacija iz Srbije, Crne Gore i Kosova, osnovana sa ciljem da se bori protiv diskriminacije na regionalnom nivou, a čine je Komitet pravnika za ljudska prava – YUCOM, Beogradski centar za ljudska prava, CHRIS Mreža i Gej strejt alijansa iz Srbije, Centar za građansko obrazovanje (CGO) i LGBT Forum Progres iz Crne Gore, Fond za humanitarno pravo Kosovo i Inicijativa mladih za ljudska prava sa Kosova.

Radojka Obrenović – Uvijek je vrijeme za poštene ljude

Prije se na istom rangu i živjelo i radilo

Počela sam da radim 1982. godine u državnoj firmi, na Pilani. Tada je to bio ŠIK, Šumsko-industrijski kombinat. Onda je tako bilo jedno 7-8 godina, formacije, pa se to posle dijelilo. Taj ŠIK, to je bilo 5-6 tih preduzeća zajedno. Pa su se onda razdvojili: jedan dio Pilana, drugi Šumsko, treći Industrijsko – taj kombinat se razdvojio.

Ne može se to uporediti, kako je bilo onda i kako je sad. Dobro je bilo jer su nekako ljudi svi zadovoljni bili, sve je to nekako na istom rangu i živjelo i radilo, tu nije bilo prestiža. Svi smo bili zadovoljni sa onim što imamo. To što se proizvodilo na Pilani izvozilo se, išlo za Italiju. To je trajalo do ’94, ili ’95. Valjda neki dio Pilane i danas radi, nešto na onoj Impregnaciji, ali nije to isto, mislim da je to sad privatno. A rado bih se ja vratila opet na Pilanu. Tamo sam radila sve moguće poslove: i kao magacioner, i fizički za mašinama, i otpremala robu… Nije tamo bilo strogo definisano: ovo je moj pos’o, nego se radilo ono što je trebalo, a bili smo mladi i puni volje i elana. Kad sam počela da radim, imala sam 22 godine. Tamo sam naučila sav taj pos’o. Kakvo je to vrijeme bilo.

5 mjeseci do Biroa

Međutim, ostanem bez posla kad sam imala 24 godine i 7 mjeseci radnog staža. Tako ostanem na ivici – ni tamo ni ‘amo… Da sam imala 25 godina staža otišla bih pravo na Biro, nikad se zaposlila ne bih! Ali jednostavno mi je bilo žao da bacim tolike godine radnog staža, jer trebalo je 25 da bi se stekao onaj uslov za Biro, da dobiješ tu nadoknadu, ne znam koliko se primalo – 50, 60 eura. I imaš osiguranje, što je najvažnije. Žao mi je bilo da ostane na tome, provela sam radni vijek u fabrici i sad da bez ikakvih prava ostanem. Onda sam tražila pos’o – gore, dolje, pokušavala da se zaposlim u „Bjelasici“ – ne može, i tako godinama. I igrom slučaja počnem, a nijesam se nadala, u prodavnici da radim.

Domaćinstvo

Sve radim i kući, držim pet krava, pomaže mi snaha oko toga. Sirim lisnati sir i imam plasman za to što napravim, sad da imam 50kg dnevno, mogla bih sve to da prodam. Imamo dobre uslove, pojilice, muzilice, pa se ne zadržavam u štali mnogo. Mada, uključena je tu cijela porodica pa niko ne osjeti mnogo težinu tog posla. Imanje nam je na Blatini, a do posla često dođem pješke. Prodajemo ovdje i neke domaće đakonije što ja pravim – tu su pita, krofne, priganice, kukuruza, kifle, kolači… Radim dosta. Ali isto ne mogu više ko što sam mogla, 53 godine… A velike su te 3 godine, posle 50. Prije tri godine se nijesam mogla umoriti. I sve što radim radim s voljom. Znala sam da radim po 15, 16 sati… Pa sjednem, popijem kafu, zapalim cigaru, i kao da ništa radila nijesam.

Ima mogućnosti, samo još da je bolje organizacije

Mislim da narod sad mnogo bolje živi nego što se živjelo ranije, samo što smo mi prije zadovoljniji bili. A to je zadovoljstvo dolazilo od toga što je bilo više jednakosti, nije bilo toga da su ljudi zavisni od nekog. Nekako se lagodno, smireno živjelo. A sad nije tako, ali ima više mogućnosti, može bolje da se zaradi. Moja majka isto nije sav sir mogla prodati, no je razdavala, a ja danas sve prodam i unovčim. Ranije je možda i manje ljudi dolazilo, ne znam. Evo iako kažu da je bilo loše ljeto, turista ima, ima naroda. U ovom gradu, samo da ima bolje organizacije, znaš li kako bi moglo da se živi od turizma. Ljudi dolaze, pa traže samo domaću hranu, ne interesuju ih salame. Juče su došli neki Budvani, i samo su uzeli sve što smo imali od domaćih peciva i kolača, niko nije pitao ni koliko to košta. Ljudi vole domaću hranu. Pa kod nas recimo, da se organizuje taj seoski turizam, da ljudi dođu u neke kuće, da vide, da probaju, pa ja mislim da nikad ne bi poželjeli niđe da odu drugo. Neki Rusi su kod nas slučajno svratili – bili su u apartmanima na Drijenku pa su šetali, i mi ih pozovemo na kafu. Oduševili su se, nijesu mogli da vjeruju, kažu – kakvo bogatsvo. Kod njih, kažu, taj ko ima imanje i živi na periferiji, taj je bogataš, a ne onaj ko živi u zgradi i ima televizore.

A zanimljivo mi je da radim u trgovini. Činilo mi se prvo da taj posao ne volim, međutim post’o mi je interesantan. Imam već osam godina staža u trgovini. Da ti kažem: ko radi ne boji se gladi, ničega se ne boji. Mnogo je bitno čovjek samo pošteno da radi. Koliko god da kažu da sad više nije vrijeme za poštene ljude. Ma uvijek je vrijeme za poštene ljude. Uvijek je bilo i ostaće, vjeruj ti meni.

 

Tags: , , , ,

Category: Projekti

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Ženske hronike – Uvijek je vrijeme za poštene ljude

by admin time to read: 4 min
0