U Sloveniji je nedavno umro Leon Štukelj, slovenski atletičar i nosilac olimpijskih medalja. Medalje je dobio davnih tridesetih. Leon Štukelj živio je stotinu godina, ali nije uspio dočekati stotinu i prvu. Imao je peh, umro je četiri dana prije svog sto i prvog rođendana. Leona Štukelja simpatizirala je, kažu, slovenska desnica valjda zato što je Štukelj bio živi dokaz da Slovenci, ako to hoće, mogu doživjeti stotu.
Štukelja – tog živahnog starca koji je u stotoj izvodio sklekove (i to na jednoj ruci!) – simpatizirali su i mnogi drugi: mediji (zlobnici tvrde da je zbog pretjerane medijske eksponiranosti prijevremeno umro) i obični ljudi. Štukelj je bio dokaz da život u starosti ne mora biti lišen radosti, vitalnosti i aktivnosti. Dapače. Štukelj je samo jedan od primjera uspješne individualne borbe protiv okrutnih zakona starenja. Pop diva Cher, koja bi u književnosti devetnaestog stoljeća bila opisana kao “krepka staričica od pedesetak godina”, biološko je čudo. Tina Turner, koju bi stotinjak godina unazad osudili kao vulgarnu staricu koja javno pokazuje noge, u današnjim je vrijednosnim kodovima biološka revolucionarka koja izaziva zvižduke divljenja i unuka i baka.
Ako kažemo da je naše doba opsjednuto mladošću, to ne znači drugo nego da je opsjednuto starošću. Starost je na društvenoj ljestvici vrijednosti grubo odgurnuta na najniže mjesto. Starost više ne znači mudrost, iskustvo, znanje i plemenitost. Starost je ružna, invalidna, starost je, uostalom, skupa, starost je nužno društveno zlo. Drevni istočnosrpski običaj LAPOT – ritualno ubijanje staraca kojima su mlađi suseljani stavljali na glavu pogaču i usmrćivali ih sjekirama – izaziva zgražavanje. Zgražavanje je oblik licemjerja civiliziranog zapadnoevropskog društva u kojem ljudi čine sve da bi izbjegli simbolični lapot. Moralistička Wildeova priča o Dorianu Grayu više nikoga ne uzbuđuje. Ostati što duže mlad vrijednost je sama po sebi.
Snažno američko javno mnijenje uspjelo je u toku dvadesetak godina svoje aktivnosti istjerati cigaretu iz američkog života: iz svakodnevice, iz reklama, iz javnih prostora, iz aerodroma, aviona, vlakova, restorana, često čak iz parkova, iz privatnih stanova, iz radnih mjesta, iz medija. Cigaretni dim istjeran je iz američke kulture, iz književnosti, iz televizije, iz filmova. Cigareta danas ima tek funkciju brze i efikasne karakterizacije lika: danas u američkim filmovima cigaretu pripaljuju isključivo loši momci i gubitnici. Ni u životu nije drukčije.
Oblikovaoci američkog javnog mnijenja jednako su aktivni i na terenu mladost/starost imaginarija. Iz jezika su nestale tradicionalne starosne odrednice i uvukle se nove, eufemistične. Tako Bill Clinton nije pedesetogodišnjak nego čovjek u “ranoj srednjoj dobi”. Iz kratkih autorskih biografija na omotima knjiga iščezle su godine rođenja, najprije, razumljivo, iz ženskih, a zatim i muških. Godina rođenja postala je intimnim podatkom najvećeg stupnja. Vjerujem da je čak i američkim policajcima neugodno da postave pitanje o godini prijestupnikova rođenja. Industrije – kozmetička, modna, medicinska (plastična kirurgija, fitness industrija) – ubiru sve veći profit pothranjujući kolektivne fantazme o “vječnoj mladosti”. Biti siromašan, bolestan, usamljen, čangrizav starac medijski je neugodan, pa prema tome i društveno neprihvatljiv image. Baš kao i image pušača, pa zvao se on i Humphrey Bogardt.
Zato je rad na vlastitu tijelu, to jest borba protiv prirodnih zakona starenja, predmet društvenog poticanja i odobravanja. Fitness centri su kultna mjesta udružene borbe protiv starenja. Godine se kriju, ali ne i broj izvedenih plastičnih operacija. Činjenica da je Cher, kao i mnogi drugi, mnogo puta podvrgla svoje lice i svoje tijelo kirurškom nožu nikoga ne zgražava. Dapače, njezinoj hrabrosti, ustrajnosti na zadatku da ostane što duže mlada, dive se mnogi. Uostalom, jedna brazilska novinarka u nekom dokumentarcu o kozmetičkim plastičnim operacijama izjavila je da se nakon svakog obilnijeg obroka podvrgava liposukciji. Na čežnji za produženom mladošću ubiru profit mnogi. Ti koji je uspijevaju produžiti također ubiru profit.
Amerikanka koja se podvrgla brojnim plastičnim operacijama da bi izgledala kao Barbie-doll izjavila je otprilike sljedeće: “Barbie-look je moja ulaznica za bolji život”.
Utopije o sretnim Hiperborejcima koji su živjeli na dalekom sjeveru i bili besmrtni, kao i sretnim Etiopljanima koji su živjeli na jugu, jeli pečene volove i bili gotovo besmrtni nikada nisu iščezle s horizonta ljudskih čežnji. Suvremena medicina ih čini manje utopijskima. A kako su utopije sve manje utopijske tako je i čovjek postao nestrpljiviji, besramniji i agresivniji u dosezanju svog utopijskog sna. Strah od starenja i smrti moralno opravdava sve. I one muškarce oboljele od aidsa koji u bombajskim javnim kućama kupuju nepalske djevojčice (prodate u seksualno roblje za cijenu jednog tranzistora) vjerujući da će ih seksualni odnos s nevinom djevojčicom izliječiti od bolesti. I one nesretnike koji u nadi da će si produžiti život kupuju organe tko zna čije i po koju stravičnu ljudsku cijenu dospjele na globalnu tržnicu ljudskih organa. I one sretnike koji gledajući na televiziji film o napuštenoj rumunjskoj djeci utrljavaju u lice kremu od placente, koja, kažu, podmlađuje, a čiji je veliki ilegalni proizvođač Rumunjska, kažu.
Tako stvari izgledaju na sunčanoj strani ulice. Na njoj su starci (ti koji si to mogu dopustiti) sve mlađi, a djeca sve starija. Tinejdžerske depresije i samoubojstva u Americi sve su manje rjetkost. Na sjenovitoj strani ulice stvari izgledaju drugačije. U Srbiji, Hrvatskoj, Bosni, na primjer, starci, ali i oni u .ranoj srednjoj dobi., umiru kao muhe. Ne samo od starosti i ne samo od bolesti, nego svojom voljom. Broj staračkih samoubojstava u drastičnom je porastu, iako se statistikom, dakako, ne bavi nitko. Između ponižavajućeg života u kojem ih čeka kopanje po kantama za smeće ne bi li pronašli nešto za jelo, zaleđenog stana, neplaćenih računa, samoće, bespomoćnosti i smrti starci radije biraju – smrt. Da li pri tom s užetom oko vrata, birajući trenutak kada će izvrnuti stolicu pod nogama, prate na upaljenom televizoru svoj posljednji kadar – atraktivan muzički spot sa Cher, gle, vršnjakinjom Cher! – to ne bih znala reći, a nije ni važno. Znam samo da takav ili sličan aranžman smrti ne zvuči posve neuvjerljivo.
Dubravka Ugrešić
