Ne znam ko si ti što čitaš ovo. Ali mi je interesantno da te
zamišljam.
Evo, zamislio sam nekoliko različitih likova i
njihovih životnih priča. Možda neka liči i na tebe. Kako god, sve te priče
imaju dosta toga zajedničkog.
Istina je da često ili bar ponekad volimo da se
distanciramo u odnosu na one neke “druge” kao da “sa njima
nemamo ništa zajedničko”… Ali ako iskreno pogledamo, ta unutrašnja
težnja ka osjećaju slobode, želja da volimo, da budemo prepoznati i voljeni,
potreba da se izrazimo i istražimo zašto smo tu u ovom životu, pa brojni
strahovi, nesigurnosti i ranjivosti ali i ona duboka i čarobna iskra ljudskog,
svima su nam zajednički. Svima.
Hoćeš li plesati u životu?
Da. Ovo pitanje znači upravo to što je napisano.
Ovog puta bez simbolike, prenesenih značenja ili neke teško razumljive
filozofije.
Jednostavno je. Imaš jedan život. U njemu možeš
raditi mnogo šta usmjereno na otkrivanje i zadovoljavanje svojih najdubljih
potreba. A možeš ga potrošiti i kao većina, radeći malo šta na tu temu, kao da
ona ne postoji. Upravo zbog većine. Samo zato jer su većina.
Često pozivam ljude da ka životu pogledaju iz ugla
vještina. Kako osvajamo i iskušavamo neku novu vještinu, mi zapravo otvaramo
još jedan prozor prema stvarnosti. Takođe, na još jedan način upoznajemo i
gradimo sebe. Svoje moći i svoje super moći. Najčešće tako što na početku
dižemo neki teret – zamišljeni ili realni. Kakav god da je, taj teret je tu da
bismo ojačali i time proširili svoj svijet. Kao pile koje probije ljusku, kao
pile koje poleti…
Ova metafora sa prozorima mi se posebno dopada. U
mojoj glavi ona izgleda kao višespratnica sa mnogo prostorija i mnogo otvora
prema spoljnom svijetu.
Znate i sami, ta zgrada može biti živa – sa
upaljenim svijetlima, raznobojnim zavjesama i prozorima koje stanari s vremena
na vrijeme otvaraju. Na kojima čak gaje i cvijeće raznih boja. A može biti i
polupusta siva građevina sa ponekim upaljenim svijetlom i ponekim prozorom na
koji se poneko ponekad namoli.
Vještine su naš način da se sretnemo sa svijetom i
iskusimo ga. Ako smo dominantno konzumeristi, naš život će biti ograničen na
kolotečinu i uhodani raspored časova koji međusobno liče kod većine onih koji
prema životu otvaraju malo prozora: radim, gledam TV, jedem, imam ponekad seks,
otplaćujem kredite, surfujem po internetu, ljetujem, možda i zimujem… Većinom
konzumiram, a kreativnost, slobodu i pomjeranje granica života gledam na
ekranu. U tuđim životima…
Nego, zamislite kako njišući se u ritmu, iznenada
i nepozvani, vašem stolu prilaze muzičari. Kao da su znali, počinju da sviraju
vašu omiljenu pjesmu…
I? Šta vi radite?
Pjevate li? Možda ste zaplesali sa osobom do sebe?
Ili sami? Uzimate gitaru od jednog od njih i pridružujete se bendu? Udarate
ritam od sto ili pod?
Ili sve ovo? Ili ništa od ovoga?
Koliko prozora možete otvoriti prema baš ovom
iskustvu?
Da li Ada ciganlija, ili slično mjesto u vašem
gradu, za vas znači rolere, plivanje, salsa žurku, vožnju bicikla, fudbal,
golf, trčanje, slek, penjanje, skijanje na vodi, šetnju, basket, badminton,
jogu, kajak, roštilj i sjeđenje u kafiću i ko zna šta još…
Ili znači ponešto od ovoga? Možda čak sve?
A možda samo kafić ili roštilj? Ono na početku, đe
su većina.
Šta za vas znači park? A more? Planina? Drugi
grad? Šta su za vas ulični svirači? Izlazak? Slobodan dan? Druženje sa
prijateljima i porodicom? Igranje sa djecom?
Koliko prozora otvaraš u svakom od ovih iskustava?
Koliko vidiš od života? Koliko i većina ili više nego većina?
Zato te danas pitam: Hoćeš li plesati u životu?
Jednostavno pitanje.
Postoji taj neki divan dio svijeta. Vidi se sa
jednog od najraskošnijih prozora one naše višespratnice. Nešto kao svijet u
svijetu – zajednica izgrađena oko zajedničke strasti. Nešto kao dinamična
vožnja ali u svom tijelu. Ej, vožnja u svom tijelu! Uzbudljiv kao ekstremna
avantura ali bezbijedan. Izlazak u grad koji je i fizička aktivnost. Rad na
sebi i piće za šankom. Hobi i posvećenost sa ukusom djetinjstva. Maturska
ekskurzija koja se nikada ne završava. Životni stil koji nas čini i održava
spretnim. I vitalnim. Životni stil sa mnogo smisla. Upoznavanje ljudi koje ne
prestaje. Najdivniji način da se sretnemo sa muzikom. Čaroban način da se
sretnemo sa sobom. Uzbudljiv način da se sretnemo sa drugim. Da započnemo
upoznavanje zagrljajem. I postanemo jedno. Makar tih deset, dvanaest minuta.
Zamišljam kažeš:”Nijesam ja za ples”. Je
li to znači da ti nijesi za sve ovo što sam nabrojao? I još mnogo toga. Sve ovo
što sam nabrojao ti je zabranjeno? A ko je taj što ti brani?
Iz mog dugogodišnjeg iskustva znam da nam je to
nešto svima dostupno. Može čekati i našu penziju, a može biti uz nas i cijelog
života. Razne su priče. Zamišljam da ples svakako čeka svakoga, samo što dočeka
samo neke.
Kad god da se upoznamo sa njim, kažemo:”Eh,
što nijesam prije”. Ne zato što je kasno, već zbog toga što shvatimo da su
sve dosadašnje prepreke bile iluzije zasnovane na uvjerenjima koja su nas
odvajala od realnosti.
Uvjerenjima o tome ko to sve pleše i za koga je
ples? O tome jesmo li spretni, osjećamo li muziku, zaslužujemo li avanturu?
Uvjerenja o tome šta je prikladno i šta se očekuje od nas…
Kako izgledaju vaši najdublji razgovori i
sporazumi sa samim sobom?
Neki od naših instruktora su mislili da imaju
“dvije lijeve noge”. Đake takvih uvjerenja, a koji su kasnije divno
proplesali, nemoguće je izbrojati. Ima mnogo onih koji su stvarno imali te
dvije lijeve noge, pa ih omekšali i sada im se manje iskusni dive na milongama:
misle da su ovi prvi bili spretni oduvijek. Ima onih koji su proplesali uprkos
ozbiljnim fizičkim ograničenjima. Neki su zagrljeni zaplovili u svojim osamdesetim.
Po prvi put.
Neki nakon godina i godina uvjeravanja od strane
prijatelja ili neke druge bliske osobe…
Ima skoro pa decenija od kada je nastala
inspiracija za ovaj tekst. Momak kojeg je sestra gotovo dvije godine na razne
načine dozivala na tango, najzad je donio odluku da krene sa časovima. Nakon
nekih mjesec dana polovične inspiracije, borbe sa starim strahovima i
uvjerenjima, u njemu se omekšalo i prelomilo. Zaplovio je, predao se…
Početnički što se tiče tehnike ali da, bio je to ples. Bio je to ukus slobode.
Posle časa mi je prišao i počeo izražavati svoju
oduševljenost iskustvom naglašavajući uz osmijeh koliko se opirao sestrinim
pozivima. Pričao je sa velikim sjajem u očima.
Bio je to tako iskren i intiman trenutak.
Prevladao sam nagon da odgovorim odmah. Stao sam da osjetim. Da se povežem. Da
ga stvarno čujem. Da se odgovor desi iz tog osjećaja, a ne iz moje glave
prepune ideja o tangu. Nakon par sekundi zajedničkog stajanja, iz mene je
progovorilo:
“A zamisli da nikada nijesi ni probao”
rogosic8